Nakon beogradske promocije filma Tusta

Nakon beogradske promocije filma Tusta-101657

NIJE TO JOŠ GOTOVO!, Piše: Vladimir Stakić (TEKST JE U INTEGRALNOM OBLIKU)  
U petak, 8. novembra 2019., sticajem čudnih životnih okolnosti našao sam se u Velikoj sali i na bini Doma Omladine, na istom mestu na kom su KUD Idijoti pre 32 godine nastupili u Beogradu po drugi put u karijeri, na zajedničkom koncertu sa ostalim finalistima Omladine 87, najvećeg jugoslovenskog festivala neafirmisanih rok grupa, na kom su četvorica Puležana te godine pobedili. Još se sećam trenutka kada Sale, Tusta, Fric i Ptica, u crnim kožnim jaknama, sa putnim torbama i gitarama negde oko dva sata popodne ulaze u salu, bacaju stvari na binu i penju se na nju da odrade tonsku probu, a pamtim, mada kao kroz maglu, i fragmente tog koncerta.

Da mi je neko tada, pa i pre 20 ili 10 godina rekao da ću u toj sali jednom gledati film o Branku Črncu Tusti, KUD Idijotima, o njihovom gradu, koji je sada znatno drugačiji nego što je bio onda kada su oni rođeni, počinjali da se bave muzikom i kasnije stotinama puta iz njega radi koncerata odlazili i vraćali mu se, ali i o jednoj zemlji koje poodavno više nema, ne bih u to poverovao.

Sada, nakon što sam malo bolje i sa nekoliko godina distance o tome razmislio i video reakcije ljudi širom Balkana, shvatam da je Branko zaslužio i da se o njemu snimi film i da ga svi zauvek pamtimo, baš zato što je bio apsolutno jedinstven, a istovremeno savršeno normalan, običan i predobar čovek, ogromne lične hrabrosti, nesebičnosti i požrtvovanja u svemu što je radio i za sve koje je ikada sreo.

Nema više Omladine, KUD Idijoti su rasformirani, nema više ni one države u kojoj su nastali, iako su, kao što Sale Veruda reče, svi njeni delovi i gradovi i dalje tamo gde su bili, fizički nema ni Tuste, ali sve to i svi oni ostaju i dalje sa nama, ovde i zauvek, zahvaljujući našim sećanjima i ljudima koji su uložili mnogo vremena, ogroman trud i energiju u film Tusta. Andrej Korovljev, Neda Frank, Goran Legović, Biljana Tutorov i svi ostali koji ste ovaj divni film napravili, uzimam sebi za pravo da vam se zahvalim i u ime Petra Janjatovića i Gorana Tanevskog, koji se takođe pojavljuju u filmu, a bili su i na gore pomenutom koncertu (prvi kao posetilac i suorganizator tog nastupa, kao i ja, a drugi kao pevač Mizara), zatim u ime svih drugih koji su bili u Domu Omladine pre neko veče i pre 32 godine, u ime svih onih koji su voleli i poštovali KUD Idijote i delili sa njima bine i životni prostor i duboko poštovali njihovu neustrašivost, prkos, doslednost i beskompromisnost.

Zahvaljujem vam se i u ime svih onih koji više nisu sa nama, ali čiji duh još uvek živi i kojih ćemo se uvek sećati. Zahvaljujući vama i svima koje ste ovim filmom usrećili, ohrabrili i podsetili na sve ono zbog čega se vredi boriti i živeti, ponosan sam što sam imao privilegiju da budem delić te priče i da preksinoćno obraćanje onim divnim ljudima završim onako kao što završavam i ovo pisanje, onim što uvek kažem sebi kad pomislim na Branka, na našeg Tustu: NIJE TO JOŠ GOTOVO!

(rex/Vladimir Stakić)