SVE O ZVONIMA IZ PERA ANTONA PERCANA
Vox mea, vox vitae … Funera plango… Sanctos collaudo.. Tonitrua fugo… Funera claudo… Dissipo ventos…Plebem voco…Laudo Deum verum…   
Moj glas, glas života …Smrt žali…Svece slavi….Grmljavinu tjera…Smrt odagnjaje…Vjetrove stišava….Poziva ljude….Boga hvali…

Riječi iz srednjovjekovnog latinskog zapisa nepoznata autora kazuju o ulozi i značenju zvona u svakodnevnici ljudskog života. Zvukom  zvona započinjao je i završavao dan, a njegov je zvuk bio neizostavna pratnja u trenucima slavlja i veselja, ali i žalosti. Glas zvona navještao je opasnosti, razbijao olujne oblake, odagnavao zle sile…

Zvona, odnosno akustična oruđa koja se po svojoj konstrukciji mogu smatrati pretečama zvona, koristila su se još u pradavna vremena. Arheološki nalazi svjedoče da su se njima služili Babilonci, Egipćani, Grci, Rimljani…

Prvi poznati zapisi koji nedvojbeno označavaju crkvena zvona pojavljuju se tek u ranom Srednjem vijeku, krajem 6. stoljeća, kao sredstvo za buđenje redovnika, a dekretom  pape Sabinijana 604. godine ustanovljeno je oglašavanje vjerskih obreda zvonjavom.

Zvona ugrađena 757. godine na novoizgrađeni  zvonik crkve Sv. Petra u Rimu izlivena su  u gradu Noli u pokrajini Kampaniji (Campania) po kojoj crkvena zvona dobijaju naziv campana .

U našim krajevima, iako se zvonici kao sastavni dijelovi kršćanskih graditeljskih cijelina ne javljaju prije XI. stoljeća (uz crkvu Sv. Jurja u Plominu, Sv. Ilije u Balama…), zasigurno je običaj oglašavanja vjerskih obreda zvonjavom bio poznat i ranije.Naime, na pročelju nekoliko starokršćanskih crkvica  iz 7. stoljeća (Sv. Mauro kraj Bala, Sv. Benedikt kraj Svetog Lovreča) , pod utjecajem istočnjačke tradicije, na  portalnim pročeljima ističe se  prostor za smještaj zvona. Preteća je to preslice,  od XII. stoljeća  jednom  od najkarakterističnijih arhitektonskih elemenata sakralne arhitekture na području Istre.

Nakon 12. stoljeća kada zvonjava i zvono izlaze isključivo iz samostanskih okvira te nalaze mjesto i na javnim prostorima gradskih trgova, intenzivno se  razvija tehnika lijevanja zvona, pa se u narednih par stoljeća ustanovljuje umjetnički obrt zvonoljevarstva, a zvonoljevači poput ostalih umjetnika,osim posvete, godine lijevanja i darovatelja,  počinju na zvona upisivati svoja imena.

Najstarije sačuvano datirano zvono u hrvatskim krajevima nalazi se u Šibeniku, a izlili su ga 1266. godine braća Jacopo i Andreotto Pisano. Najstarija istarska zvona su  zvona sa župne crkve Sv. Jurja u Sovinjaku iz 1317. godine od majstora Manfredina te zvono sa crkve Sv. Trojstva u Brestu iz 1329. godine iz ljevaonice Vivencija i Nikole (Vivencius et Nicola ).
 
Osnivanjem pulskog gradskog muzeja (Museo civico della citta di Pola) 1902. godine započinje sustavna briga o najstarijim zvonima na pulskom području, a na njihovu povijesnu vrijednost i natpise koje se nalaze na tim zvonima, prvi je ukazao osnivač i prvi ravnatelj muzeja,  istaknuti istarski liječnik i polihistor dr. Bernardo Schiavuzzi (Piran 1849.-Pula 1929.) 1907. godine u koparskom časopisu Pagine Istriane.   

Kao najstarije zvono spominje zvono iz 1396. godine sa crkve Sv. Jeronima u  Muntiću. Natpis na zvonu 1936. M. Vendramus q.m Marcus filius me fecit kazuje da je zvono izliveno u uglednoj mletačkoj ljevaonici zvona Vendramina i njegova sina Marka čija se zvona s kraja 14. i početka 15. stoljeća nalaze i  na crkvama uzduž hrvatske obale (Pelješac, Rab, Korčula..) , sjevernom djelu Hrvatske pa čak i Bosne.

Zvono koje potječe iz radionice Vendramin je i zvono iz 1411. godine koje začudo Schiavuzzi ne spominje, iako se tada nalazilo na jednoj od triju ližnjanskih crkvica. Ližnjanski župnik i uvaženi povjesničar Ivan Grah smatrao je da se zvono nalazilo na crkvi Sv. Mihovila iz 13. stoljeća, a koja se do rušenja krajem pedesetih godina prošlog stoljeća nalazila na današnjem starom groblju. Zvono se danas nalazi u zbirci srednjovjekovne umjetnosti Metropolitan Museum of Art u New Yorku, a muzeju ga je 1980. godine darovao jedan od najpoznatijih svjetskih kolekcionara zvona Nathaniel Spear Jr. Nije poznato kako je zvono došlo u ruke kolekcionara, ali posljednji poznat zapis povezuje ga s ljubljanskom ljevaonicom Samassa u Ljubljani gdje su uočili vrijednost zvona te ga najvjerojatnije prodali  kao muzejski primjerak. Kao  zanimljivost svakako treba spomenuti da se nakon drugog svjetskog rata, na temeljima  spomenute ljevaonice Samassa razvio negdašnji ponos slovenske metalske industrije Litostroj.

Početkom 19. stoljeća u pulskom Gradskom muzeju  čuvalo se zvono iz 1425.  a pripadalo je crkvi Sv. Tome posvećene zaštitniku grada Pule. Sagrađena sredinom 4. stoljeća, crkva Sv. Tome se nalazila na mjestu današnjeg parka uz južni zid pulske katedrale, a postojala je do 1657. godine dok su njeni ostaci bili vidljivi do 1812. godine.
Prema  natpisu S. TOMAS iznad reljefa s likom sveca, zvono je neosporno posvećeno zaštitniku Pule, a na donjem dijelu uz godinu lijevanja navedeno je i ime majstora SALVATOR ME FECIT , zvonoljevača iz jedne od brojnih mletačkih ljevaonica zvona.

Zvono je nakon skidanja s crkve, a prije  pohranjivanja u muzeju 1902. godine otkucavalo ure na gradskoj vijećnici na pulskome Forumu.

Nakon uspostave talijanske vlasti 1918. godine, zvono se koristilo u posebnim i svečanim prigodama. Novinska izvješća iz 1931. godine ističu da je dolazak princa Umberta i njegove supruge Marie Jose na pulski Forum nakon svečanog otvaranja  Gradskog stadiona u listopadu 1931. godine popračen zvonjavom zvona crkve Sv. Tome s prozora pulske gradske palače.
Među najstarijim zvonima južne Istre svakako je  i zvono iz 1430. godine koje je pripadalo crkvi Sv. Josipa u Galižani kao i zvono iz 1455. godine s crkve  Blažene Djevice Marije kod lokve Kostanjica između Muntića i Valture. Crkva je podignuta u 16. stoljeću uz cestu koja je nekoć vodila iz Pule u Nezakcij,  na mjestu ranokršćanske crkve sv. Germana, kršćanskog mučenika koji je prema predaji smaknut upravo na tom mjestu. Toj crkvici pripadalo je i zvono iz 1521. godine.

Na dvostrukoj preslici crkve Sv. Flora na groblju u Pomeru nalazilo se zvono iz 1484. godine. Zvono je izliveno u venecijanskoj ljevaonici Locadali, a posvećeno je zaštitniku prigodom obnove crkve.  Drugo zvono iz 1586. godine izliveno u jednoj od milanskih ljevaonica pripisuje se donaciji triju bolonjskih obitelji koje su krajem 16. stoljeća bile naseljene u Pomeru.

Na crkvi u Premanturi bilo je zvono lijevano  1633. godine. Zvono je naručio prvi premanturski župnik Miho Slipšević prigodom osamostaljivanja premanturske od pomerske župe.
Od starijih zvona svakako treba spomenuti i zvono iz 1634. godine sa crkve na groblju u Dvigradu te zvono sa crkve Sv. Justa u Galižani  iz 1659. godine.

Veleposjednička obitelj Mandušić koja se u Krnici nastanila tijekom 16. stoljeća iz zaleđa Šibenika, a koja svoje plemićko porijeklo stiče ženidbenim vezama s plemićkom obitelji Lombardo,  uz velebnu palaču gradi crkvu Sv. Valentina na kojoj se nalazilo zvono izliveno 1694. godine. Schiavuzzi zvono pogrešno pripisuje stotinjak metara udaljenoj crkvi Sv. Josipa smještenoj na staroj cesti koja iz Krnice vodi k Raklju.

Pedesetak godina nakon dolaska iz dalmatinskog zaleđa, 1698. godine, novi stanovnici Valture naručuju zvono za tridesetak godina ranije  sagrađenu  crkvu Sv. Ivana Evanđelista podignutu na temeljima starije crkve Sv. Martina.
Natpis na zvonu osim godine posvete zvona kazuje ime pulskog biskupa Botttaria (Ioseph Maria Bottari) i valturskog župnika Nikole Mezulića (Nicolaus Mezolich) kao i venecijansku ljevaonicu  Sanbelli u kojoj je izrađeno zvono.

Mnoga zvona s istarskih zvonika i crkava zagubljena su u nemirnim povijesnim vremenima naseljavanja, sukoba i ratovanja. U oba svjetska rata, a napose 1915. i 1916. godine,  nesmiljeno su otimana u rekviziciji metala za ratne potrebe, sukladno naredbama za osiguravanje potrebnog materijala za izradu oružja. Ipak,  zahvaljujući odredbi od 1916. godine da sva zvona starija od 1600. godine budu evidentirana, mnoga su istarska zvona pravovremeno izdvojena na putu prema ljevaonicama željeza,  a tek neka od njih vraćena su župama kojima su pripadala. Treba spomenuti  da se ni jedno od spomenutih zvona ne nalazi u vrijednoj i bogatoj zbirci istarskih zvona u Muzeju na pazinskom Kaštelu.

I u vrtlogu čestih promjena gospodara na ovim prostorima te posebice nesretnog egzodusa nakon drugog svjetskog rata, mnogim se zvonima gubi trag u rukama nepoznatih kolekcionara ili u još uvijek nepoznatim i nedostupnim spremištima sjevernotalijanskih gradova u kojima se još uvijek nalaze dijelovi rasute istarske povijesti.

Za očekivati je da će nove pravne regulative uspostavljene ulaskom naše zemlje u zajednicu europskih država pomoći da rasuti dijelovi te istarske povijesti koje čine i stara istarska zvona čiji je zvuk svakodnevno pratio generacije naših predaka od rođenja pa do smrti, biti vraćena tamo gdje odista i pripadaju.

(rex/Anton Percan)