ČOVJEK KOJI SE BORIO ZA ISTARSKI PREPOROD
Matko Laginja rođen je u Klani 10. kolovoza 1852., a umro je u Zagrebu 18. ožujka 1930. godine. Doktorirao je pravo u Grazu. U mladosti prihvaća politički program Ante Starčevića te s Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem osniva u Istri Stranku prava te unosi izrazitije oblike hrvatske nacionalne ideje i oštriji nastup prema talijanskom nacionalizmu u političkom životu Istre. "Otac Istre" tri se desetljeća bori za njezin preporod, što nastavlja i u Zagrebu, osobito kao hrvatski ban. Od 1900. do 1915. bio je odvjetnik u Puli, a od 1915. u Zagrebu. Jedan je od vođa hrvatskog narodnog pokreta u Istri i član Istarskog pokrajinskog sabora od 1883. do 1914. godine. Jedno vrijeme bio je i poslanik u Carevinskom vijeću u Beču, zatim predsjednik Starčevićeve stranke prava.
Od lipnja 1890. do 1915. živio je u Puli, gdje je otvorio odvjetnički ured. U sklopu hrvatskog narodnog preporoda u Istri djelovao je politički, ali i gospodarski, s ciljem postizanja neovisnosti hrv. seljaka o tal. veleposjednicima i trgovcima. Bio je na čelu zadružnog pokreta, koji je osnovao niz kreditnih zadruga (posujilnica) i gospodarsko-potrošačkih zadruga. U njegovoj je odvjetničkoj pisarnici svoje djelovanje 1891. započela Istarska posujilnica u Puli, najveći hrv. novčani zavod u Istri, kojemu je bio dugogodišnji voditelj. Na molbu seljakâ Talijanâ utemeljio je 1899. posujilnicu u Vodnjanu (Cassa rurale Dignano). Zadružno organiziranje na selu i gosp. neovisnost imali su utjecaja na izražavanje vlastite političke volje seoskoga stanovništva na državnim, pokrajinskim i općinskim izborima. Sa suradnicima je 1903. u Puli utemeljio Gospodarsku svezu za Istru, savez istar. zadruga. Bio je tajnikom → Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru i vodio je tiskaru »Laginja i drugovi« u Puli, u kojoj je tiskana Naša sloga.
1917. godine je bio pobornikom Svibanjske deklaracije kojom se je zahtijevalo ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba s područja Austro-Ugarske. U to vrijeme je u Zagrebu se bavio rješavanjem problema istarskih emigranata. Za prevrata u jeseni 1918. (31. listopada). Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba ga imenuje na mjesto povjerenika za Istru. Laginju nije pokolebao postupak Vlade Kraljevine SHS koja je pola godine poslije (10. travnja 1919.) ukinula to povjereništvo, nego se i dalje bavio istarskim pitanjem. 1919. i 1920. godine je zajedno s trojicom predstavnika zastupao Istru u Privremenom narodnom predstavništvu Kraljevine SHS. 1920. godine je sudjelovao kad se Kraljevina SHS razgraničavala s Italijom. Kasnije je predsjedavao Savjetodavnim odborom za rješavanje riječkog pitanja koje je bilo pri beogradskoj vladi, no ondje nije imao nikakvi utjecaj.
Od veljače do prosinca 1920. Laginja je ban Hrvatske i Slavonije, bez veće stvarne vlasti. Kralj ga je otpustio 31. prosinca 1920. jer nije zabranio veliku skupštinu Stjepana Radića i HRSS-a. Izabran je u Ustavotvornu skupštinu, koju 1. lipnja 1921. napušta s još desetoricom članova uz protucentralističku i federalističku izjavu. Nakon toga povlači se iz javnoga života. Pisao je za tršćansku Našu slogu i zadarsko Pravo.
(Rex/wikipedia, istarska enciklopedija)
