ZANIMLJIV ŽIVOT SVESTRANOG SPORTAŠA
Piše: Nenad Marjanović Dr.Fric
Malo je poznato da u miru pulskog gradskog groblja počiva prvi olimpijac s ovih prostora, Momčilo Tapavica. Arhitekt i svestrani sportaš, u mnogim je sportskim arhivima uveden kao prvi čovjek slavenskog podrijetla koji je osvojio olimpijsku medalju, a tek se kao šturi biografski podatak donosi Pula kao grad u kojem je sahranjen. Momčilo Tapavica osvajao je odličja 1896. na prvoj olimpijadi modernog vremena u Ateni, te je još prije 110 godina zadivio dame i carske izaslanike svojom svestranošću i samouvjerenošću
Još za vrijeme studija u Budimpešti mladi Tapavica pokazuje interes za sport. Izuzetno snažan, znatno jači od većine svojih vršnjaka, brzo se nametnuo i afirmirao. Vrlo svestran, podjednako se snalazio u više sportskih disciplina. Na natjecanjima u bacanju kugle postizao je vrhunske rezultate i od njega se u toj atletskoj disciplini najviše očekivalo. Danas je nazamislivo da se vrhunski rezultati mogu postizati u tako različitim disciplinama, no Momčilo Tapavica bio je podjednako dobar u svemu u čemu se okušao. Godinu dana prije prvih olimpijskih igara postao je reprezentativac Ugarske (Ugarska i Austrija nastupale su zasebno od 1896. do 1912.).
Bilo je svejedno baca li kuglu, skače li u dalj ili s motkom. U gimnastici je bio nenadmašan na svim spravama, njegova je snaga u hrvanju grčko-rimskim stilom u cijelosti dolazila do izražaja, a u tenisu je pokazivao eleganciju i nevjerojatnu požrtvovnost. Jedini problem mladog Tapavice bila je koncentracija, prečesto je na natjecanjima izgarao u želji za pobjedom i to će ga na prvim olimpijskim igrama skupo koštati.
Njegova je sportska profesionalna karijera bila relativno kratka, no vrlo bogata i dramatična. Za vjerovati je da bi se o Momčilu Tapavici dao snimiti zanimljiv film, ako ni zbog čega drugog, onda zbog igara na kojima je osvojio medalju u tenisu, ali zbog vlastite loše procjene i jednog gafa ostao nadomak zajamčenih medalja u dizanju utega i u hrvanju.
OD UGARSKE DO ISTRE PREKO MAROKA
Momčilo Tapavica rođen je Nadalju kod Novog Sada, 26. listopada 1872. Otac Aron bio je seoski žandar, dok se za majku navodi da se zvala Jekatarina i da joj je djevojačko prezime Kaćanski. Nakon završene srednje škole Tapavica završava arhitekturu u Budimpešti. Neko vrijeme živi i radi u Novom Sadu, te nakon što je projektirao hotel Boka u Herceg Novom (1907), na poziv Crnogorskog kralja Nikole I., odlazi u Crnu Goru gdje projektira i gradi još nekoliko važnih objekata. Na Cetinju projektira zgrade njemačke ambasade i Državne banke Crne Gore, u Bijeloj je projektirao zgradu koja je kasnije preuređena u dječji dom, a 1912. godine u Novom Sadu projektira svoje najvažnije arhitektonsko djelo - zgradu Matice srpske. Za vrijeme Prvog svjetskog rata emigrira iz Austro-Ugarske i preko Rima i Lozane odlazi u Maroko. U Rabatu Tapavica radi na zahtjevnom poslu državnog geodetskog mjerenja baveći se tim poslom do kraja rata. Nakon toga cijelo međuratno razdoblje živi u Novom Sadu i vodi poslove projektantskog ureda kojeg je otvorio u Petrovaradinu. Jedno je vrijeme bio i vladin povjerenik za melioracije sjeveroistočnog Srijema. Drugi svjetski rat u cijelosti provodi u Novom Sadu, a 1948. seli se u Istru. Nemirni duh u 76. godini života doveo ga je u Poreč gdje se i nastanjuje i uključuje u obnovu grada stradalog usljed ratnih razaranja. Nakon samo godinu dana oboljeva od žutice i umire 10. siječnja 1949. Svoj konačni mir nalazi u Puli, gdje je sahranjen.
PRVE OLIMPIJSKE IGRE MODERNOG DOBA
6. travnja 1896. odjeknuo je hitac iz topa; zvuci olimpijske himne i pozdravni govor grčkog kralja Georga I. razbili su sve nedoumice, prve olimpijske igre modernog doba ipak će se održati. Unatoč svekolikoj podršci Atenjana i cijele Grčke, dugo je održavanje igara bilo neizvjesno. Tadašnji premijer Grčke, Trikupis smatrao je da je iznos od 200 tisuća drahmi prevelik novac i da će se Grčka vlada vrlo teško nositi s takvim izdatkom. Unatoč svemu, igre su se pripremale, no crv sumnje visio je nad sudbinom igara sve dok igre nisu proglašene otvorenim. Nisu pomogli ni vapaji i lobiranja predsjednika Olimpijskog odbora tada moćne Ugarske Kemenjiia da se organizacija igara prepusti Budimpešti.
Odahnuli su svi, naročito sportaši koji su željno čekali da se borilišta otvore i da natjecanja počnu. Za natjecanja se prijavilo ukupno 311 sportaša iz 13 zemalja. Dakako, najviše ih je bilo iz Grčke - 230. Francuzi i Njemci prijavili su po 19 sportaša a SAD 14. Veliku Britaniju i Mađarsku (Ugarsku) predstavljalo je 8 sportaša, a Dansku i Austriju po 4. Australija, Bugarska, Čile, Švedska i Švicarska na prvu olimpijadu poslali su po jednog predstavnika. Momčilo Tapavica bio je jedan od tih mladića koji su ponosno odšetali počasni krug, bio je dio te povijesne povorke koja se svim svojim bićem držala duha olimpizma. Američki olimpijci putovali su do Atene 26 dana. Australac Edwin Flack zatekao se na proputovanju kroz Europu i odlučio se prijaviti, dok se za jedinog predstavnika Čilea nikad nije saznalo kako je i čime stigao.
BRONCA NAKON 100 GODINA
Na službenim web stranicama Međunarodnog olimpijskog odbora tek je odnedavno upisano ime Momčila Tapavice kao jednog od osvajača olimpijskih medalja. Tapavici su gotovo nakon 100 godina službeno pripisali ono što je zasluženo osvojio na prvim olimpijskim igrama novog doba. Povjesničari sporta u svim su objavljivanim rezultatima zanemiravali podatak da je osvajač brončane medalje u tenisu stasiti Novosađanin, pa se tek nakon knjige Davida Veličinskog taj podatak smatra zvaničnim i konačnim. Dugo se vremena u podacima o brončanoj medalji u tenisu nije spominjalo niti jedno ime, no nakon objavljivanja svojevrsne olimpijske Biblije, čiji je autor spomenuti Veličinski, ispravljena je ova administrativna greška. Osim natjecanja u ovoj disciplini Momčilo Tapavica natjecao se i u dizanju utega (natjecalo se samo u jednoj kategoriji - teškoj) gdje je osvojio peto mjesto, dok je u hrvanju grčko-rimskim stilom zbog predanog meča osvojio "samo" četvrto mjesto.
DRAMA NA DIZANJU UTEGA
Momčilo Tapavica bio je svojevrsni miljenik publike prvih igara. Osim što ih je osvojio stasom, sportski kroničari bilježe i nevjerojatnu dramu koja se događala na borilištu za dizanje utega.
U ne baš jasnim pravilima natjecanja tog vremena, mladi Tapavica je po nekim dokumentima osvojio peto, a po nekima šesto mjesto. No sudeći po događajima na borilištu, mogao je puno više, ali njegova sportska drskost koštala ga je medalje u toj disciplini i vjerojatno mu je bitno odmogla i u daljem natjecanju. Nakon što je Danac Vigo Jensen iz prve podigao 75 a potom i 111,5 kilograma, Britanac Lanceston Eliot 75 i 111,5 kilograma, iz drugog pokušaja, sve su oči bile uprte u Tapavicu. Pun samopuzdanja, bodren publikom, preskočio je 75 kilograma i bez imalo napora podigao uteg od 80 kilograma. Zavladalo je neopisivo slavlje, Momčilu se učinilo da je tu težinu mogao podići i jednom rukom. Da bi uvjerio i sebe i publiku u to, još se jednom sagnuo, uhvatio uteg u desnu ruku i snažno trznuo.
Zavladli su muk i nevjerica, Tapavica se s bolnim izrazom lica uhvatio za rame i povukao s borilišta. Ta ga je igra koštala puknuća mišića ramena i za njega su od tog trenutka igre završene. Nakon njega je na borilište stupila još nekolicina dizača utega od kojih su Njemac Shuman (Schumann?) te Grci Versis i Nikolopulos uspješno podigli po 80 kilograma. S obzirom na prilično nejasna pravila, čak ni David Veličinski nije mogao utvrditi konačan poredak u najpopularnijoj olimpijskoj disciplini onoga vremena.
Hrvački dvoboj za treće mjesto bio je puka formalnost. Nakon borbe s utezima, Tapavica ulazi na borilište sa čvrsto povezanom desnom rukom, ali već nakon nekoliko sekundi predaje meč; ozljeda ramena bila je preteška. Srčanost i upornost donijeli su mu nepodijeljene simpatije publike, povijesno relativno nezanimljivo 4. mjesto u hrvanju i tvrdnju da je sigurno mogao osvojiti još dva zlata, da se nije razmetao.
Po završetku prve olimpijade u Ateni dvadesetčetverogodišnji Momčilo Tapavica povlači se iz profesionalnog sporta i vrlo se uspješno posvećuje projektiranju. Ženi se 1908. godine i iste godine seli u Crnu Goru. Karijeru nastavlja kao uspješni arhitekt a do kraja života rekreativno se bavi raznim sportovima: atletikom, gimnastikom i veslanjem.
ZABORAVLJENI JEDINI OLIMPIJAC
Kakva je sudbina Momčila Tapavice nakon više od stotinu godina? Da li je njegova priča dovoljna da pokrene grupicu entuzijasta da povremeno očiste njegov spomenik, ili je moguće da mu grad Pula oda zasluženo odgovarajuće priznanje po uzoru na groblja svjetskih i europskih gradova, koja se ne stide dalekih putnika koji su u njima našli svoje posljednje utočište, bez obzira na naciju i vjeru. Bez obzira što je njegov put započeo stotinama kilometara dalje, u nekoj drugoj zemlji i nekom drugom vremenu, Momčilo Tapavica je kroz vrijeme i prostor, geo-političko-povijesni entitet Austro-Ugarske monarhije i par Jugoslavija prošetao istom onom odlučnošću koju je pokazivao na sportskim borilištima. Zar nije vrijeme da Pula prihvati sportaša i izvanrednog čovjeka koji počiva u njenim njedrima već skoro šezdeset godina? Ako ni zbog čega drugog, onda zbog duha olimpizma kojeg bi trebalo vrednovati u gradu posrnulog sporta.
INTELEKTUALAC I GOROSTAS
Ferenc Kemenji, mađarski zastupnik u Olimpijskom komitetu, u svojim memoarima daje slikoviti prikaz energičnog sportaša : "Ovaj kršni momak, na čijim je prsima pucala dugmad i šavovi gardijske uniforme pod pritiskom nabujalih mišića, bio je veliki prijatelj, ali predstavljao je i veliki strah za kolege u kasarni. Znao je nositi po dva pitomca pod miškom i s njima optrčati dva tri kruga oko poligona za gađanje. Nitko mu nije bio ravan u hrvanju, a još manje u dizanju utega i bacanju kamena s ramena. Bavio se raznim disciplinama sporta i bio je umno i fizički iznad svojih vršnjaka, a kao diplomirani arhitekt nadvisio je intelektualno neškolovane u gardi. Imao je samo jednu manu: precijenio je svoju snagu i to mu se osvetilo na Olimpijskim igrama u Ateni."
BISTA U HERCEG NOVOM
Jedini grad koji se dostojanstveno odužio sportašu Tapavici je Herceg Novi gdje je 1996. godine postavljena njegova bista. Osim što je projektirao hotel Boka, članovi njegove obitelji bili su aktivni sportaši u Herceg Novom, pa tako saznajemo da je sin Mirko bio vratar vaterpolo kluba "Jadran" a kćerka Jasna jedna od prvih tenisačica u gradu. Iako se Mirko kasnije odselio u Argentinu, priča se da je ostao vjeran ovom primorskom gradiću i da je jedreći po morima Južne Amerike na svojoj jedrilici nosio zastavu "Jadrana" iz Herceg Novog.
REGIONAL EXPRESS ©
