NK ISTRA 1961 NAKON ŠEST MJESECI S NOVIM VLASNICIMA
Cijena koja je plaćena nakon neplaniranog poraza protiv Intera preskupa je i za nove vlasnike Istre 1961, iako su sve oko sebe uvjerili da znaju što rade, dojam je da su ipak napravljene brojne nepotrebne greške.

Vrijeme je za rekapitulaciju stanja iako Istru 1961 do kraja čekaju još dvije utakmice, mi ipak nakon šest mjeseci donosimo mali pogled na stanje, dojam i ostvarene rezultate.

Trener Rendulić nije se snašao, iz susreta u susret je sve jasnije da ili trener ne poznaje ekipu ili je pak prerano gurnut u ralje HNL-a.

Praksa dovođenja trenera bez iskustva, koji u Puli vježbaju i „šegrtuju“, se nastavlja, jer je nakon Panadića koji je trenirao isključivo svog sina doveden trener koji je nekome pomagao u Kataru. To je sve što se zna o njegovoj trenerskoj karijeri, Panadić je kao igrač napravio zavidnu karijeru, klupsku, reprezentativnu, Rendulić je ostvario respektabilnu klupsku karijeru, no to sve nema nikakve veze s trenerskim poslom.
 
Ovaj prvi, američki eksperiment napravio je rezultat koji će biti teško nadmašiti, nanizao je rekordan broj poraza, a Rendulić je za sada u boljem položaju jer je ipak nekako upisao bodove protiv Gorice na gostovanju.
 
Istarska sportska javnost je još uvijek relativno suzdržana, u anketi na najčitanijem Facebooku profilu, onom Regional Expressa, Renduliću ne vjeruje 77 posto anketiranih, a glasovalo je 400 čitatelja. Nešto manje ljudi nego što ih je po službenim podacima bilo na utakmici s Interom.
 
Sasvim je nepotrebno ponavljati da vlasnici sa svojom imovinom mogu raditi što hoće, tako nitko nema pravo niti novim vlasnicima određivati što će i kako raditi. Tako je i njihov odabir neiskusnog trenera potpuno legitiman, kao što je i njihovo pravo da ne slušaju nikoga niti da s bilo kim kontaktiraju.
 
Nakon šest mjeseci mogu se donijeti određeni zaključci, o radu, o ponašanju i stanju u klubu, naravno gledano iz novinarske perspektive.
 
Istra 1961 je sigurno u boljim rukama od onih koje su predstavljali Remo i mali Sejo, u klubu se više ne razgovara o dugovanjima, o novcu, ali u klubu se izgleda ne razgovara o ničemu i tu negdje počinju problemi.
 
Španjolci ili Baskijci ako vam je tako draže žive svoj život, ne kontaktiraju s nikim, zatvoreni su, samodovoljni i osim sterilnih službenih presica, oko kluba se ne događa ništa. Prevoditelj im je uglavnom „lagano nadrkan“ (mada kažu da je on takav,) ali da je inače dobar, određeni članovi uprave ne vole pozdraviti, no lako za to, pozdrav je i onako stvar osobnog odgoja i bez njega se da preživjeti.
 
No indikativno je da se u šest mjeseci stekao dojam da novi vlasnici niti najmanje ne mare za „glas naroda“ ili savjete navijača.
 
Maknuti su svi koji su osigurali opstanak, zadržani su tek reda radi Roce i Čuljak, ovaj prvi je nedavno maknut u upravu i od „zaslužnika“ ostao je tek veliki borac Tomislav Čuljak, koji je u zadnje tri utakmice dokazao da je za njega itekako bilo mjesta od prvog dana.

Novi vlasnici nisu željeli poslušati nikoga, nije ih zanimao nitko, niti miljenici navijača Zgrablić i Vojnović, niti Prelčec, uglavnom uvjerili su sebe da imaju igrače i da im od onih ranije nitko ne može poslužiti.

Dva kola prije kraja sasvim je jasno da su pretjerali i da bi mnogi od „prekobrojnih“ itekako pomogli ovim mladima koji plijene tehnikom, znanjem ali i neiskustvom.
 
Treneri su iz utakmice u utakmice pokazivali i dokazivali da ova ekipa ima potencijal, čak i oni koji se poput autora teksta ne razumiju u taktiku, mogli su primjetiti kako Marquez pa kasnije Torres reagiraju, prilagođavaju taktiku stanju na terenu, pa smo tako uživali u fenomenalnim igrama protiv Rijeke na Rujevici, ali i u domaćim porazima protiv Hajduka i Dinama gdje su unatoč porazu mladi igrači Istre 1961 oduševili navijače na Drosini.
 
Onda smjena jednog pa bježanje drugog trenera rezultirali su skepsom, navijači su posumnjali u to da novi vlasnici ipak ne znaju što rade.

Doveden je za trenera Krunoslav Rendulić, a ovo stanje trenutno nas pomalo podsjeća na ružne asocijacije za vrijeme Glovera, Karaselimovića i Panadića, ali i nada da će se na koncu ipak sve završiti otvaranjem i boljom suradnjom s domaćim snagama i većim povjerenjem, međusobnim naravno.
 
Puno je sitnica koje se daju ispraviti, za ono malo presica treba kupiti makar minimalni razglas s dva mikrofona (mogu se kupiti na deset rata u novom „šoping centru“ ili „njuškalu“), treba u kontakte s navijačima i medijima uključiti ljude koji žele razgovarati i koji će imati „ovlasti“ dati informacije vezane uz klub.
 
Ono što je sigurno važno je i da sportski direktor upozna domaću ligu, kako prvu i drugu tako i one „seoske lige“ jer ova i ovakava Hrvatska druga reprezentacija svijeta i igrači koji su je doveli do trona igrali su u tim ligama. Ne treba potezati u Južnu Ameriku, Afriku, bliži su Pazin, Labin...

Na samom kraju treba napomenuti da je napravljen bitan pomak, kako je ocijena pozitivna, no puno toga se da napraviti, treba se samo otvoriti i poslušati one koji vole klub i koji imaju što predložiti.

(Nenad Marjanović Fric)