Mi više niti želimo, a niti možemo stati

Mi više niti želimo, a niti možemo stati-60300

GASTERBJTER 344
Piše: Gordan Stojić
Nitko se od nas ne rađa spreman za pružanje otpora. Nije lako izlaziti na ulicu pred kordon policije. Jer svaki čovjek voli komoditet, svoju kućicu, crvenu šalicu, birtiju u kvartu, klupu u parku. A onda se jednoga dana dogodi da sve nestane. Izgubi posao, nema više novca za popiti piće, potom dolaze drastičnije muke kao nemogućnost plaćanja računa, kredita, registracije ionako skromnog i ostarjelog automobila. Slijedeći korak je eliminiacija iz društva. Jer što onaj koji nema za jesti može pričati u društvu onih koji ljetuju, skijaju zimi, raspravljaju o buteljiranim vinima ili o tome koji je restoran posebno dobar za nedjeljni izlazak u grad?  Pri tome ga nezainteresiranost probranog kruga uhljeba koji su sve dobili, pa im se gladni čine karikaturama, lažljivcima, neradnicima koji su si sami skrivili sudbinu, duboko vrijeđa i izaziva gađenje. Takav zgađen niti ne želi biti u njihovom društvu. I tako samoga sebe osuđuje na samoću.

Ja sam odabrao drugi put. Mučan jer mi je stvorio neprijatelje. Počeo sam pisati i svojim pisanjem svjedočiti istinu. Prozivao sam umrežene uhljebe, partijski oligarhijski smrad, bezdušne gutače narodnog novca. Postao sam bolno svjestan da nikome ne trebam i da nikakvo klečanje i moljenje njih neće nagnati na pomoć. Jer oni su sami sebi dovoljni. Ali dogodilo se nešto što mi ni do danas nije jasno. Odjednom su deseci, pa stotine, pa tisuće počeli odobravati ono što radim. I postalo mi je bjelodano jasno da nisu svi pokriveni ušima ili doma seru u gaće. Među njima je bilo raznih generacija, pa sve više i onih koji nemaju egzistencijalnih briga, ali ne žele gledati neviđenu i sramotnu nejednakost u kojoj notorni kriminalci i veleizdajnici ni za što ne odgovaraju, a imaju sve.

Na kraju se dogodilo nešto što sam i priželjkivao i zagovarao. Masa nas s gađenjem promatramo nekoliko stotina tisuća smradova koji su se umrežili i uhljebili i oduzeli nam ono osnovno, normalnu ljudsku egzistenciju, pljunuli na naš talent i sposobnost i uveli kriterije partijskog i rodijačkog jaranisanja. Pri tome su zaboravili na jednu stvar. Kada čovjeku zgaziš dostojanstvo i oduzmeš egzistenciju, on više nije čovjek već zvijer koja se brani i bori za opstanak. Da dragi moji, mi smo poluljudi i poluzvijeri. To sam shvatio na posljednjoj deložaciji. Nevjerojatno je što su nam napravili. Ali su izazvali bijes. Mi više niti želimo, a niti možemo stati. Ovo je bitka koja se vodi do kraja.
Moram vam priznati da se ipak sam sebi sviđam. Ok. Pljunuli su na mene tisuću puta i sto tisuća puta me povrijedili do neslućenih granica. Ali kada se naučiš nositi sa boli, ona nestaje. Čovjek postaje spreman svakom smradu pljunuti u lice. I naravno da me mrze, ali mi zavide, a vjerojatno se panično boje. Ja nisam heroj, ali uz one koji misle kao ja, naravno, govorim o Živom zidu u kojem su i klinci od dvadeset, ali i oni stariji od mene, postajemo heroji i noćna mora njima, govnarima koji su uništili i prodali zemlju. I dok najzadrtiji i najbezvrijedniji puni mržnje, gaze i cenzuriraju, skaču na svaki spomen Živog zida, dotle oni pametniji nakon što su jedno vrijeme povjerovali manipulatorima i tajnim špijunima kako je riječ o anarhističkoj rulji opasnoj po ustavni poredak, danas kažu, oni su budućnost. Čak i neki moji kolege, dojučerašnji smradni dupeuvlakači, danas pišu nešto drukčije tekstove.  

Za nekoliko dana bit ću u Istri. I vjerujte mi, sve se više ozbiljnih razgovora vodi i sve se više ozbiljnih strategija osmišljava. Dok se oni još uvijek bave time tko će više koga pljunuti i tko će više našega dati, Savudrijska vala je najnoviji primjer, mi znamo, njima curi pješčanik. Nakon ovih izbora oni više neće mirno sjediti u kožnim foteljama niti imati privilegije. Dapače, svoje će domoljublje dokazivati radeći za male plaće, ponosni što rade za svoj narod kojeg navodno vole.

Ima još uvijek puno onih koji doma sjede pokriveni ušima i seru u gaće. Probudite se. Mi imamo moć da na izborima pljunemo na liste servilnih podobnika i poslušnika stranačkim vođama bez ikakve karizme. Mi imamo snagu da im zavaljamo šamarčinu jer su je zaslužili svojim kukavičlukom, pohlepom i nečovjekoljubljem.

Zato vam još jednom kažem mi smo obični ljudi u neobičnoj situaciji, ali istodobno i heroji. Jer smo pružili otpor. Oprostite, zar odluka moje osamdesetogodišnje susjede Danice da će izaći na izbore, jer godinama nije i dati glas za Živi zid nije neizmjerno herojstvo?  Slijedite ju.