PULA NEKAD I SAD
Piše: Goran Ofak
Jenega kišnega jutra, dan nakon otvaranja Marine Casinoa, svibnja miseca 1872., moj je otac sa zebnjom iščekivao moje rođenje. Iako je bio dežurni dočasnik još od ponoći, naravno neispavan već danima zbog priprema oko otvaranja, san i umor bili su daleko od njega. Majka je sa babicom i svojom sestrom Petrom brojala razmak između trudova. Gledala je kišne oblake i pitala se dali će njezino dijete zbog grdega vrimena imati nesriću u životu. U Kurkasino, kako su ga pokle u žargonu prozvali, negdje oko 11.45 taman prije kraja smjene moga starega, uletija je moj tetac zvani Bala. Onako svi prenut i potan došao je reči mome staremu sritnu vijest....rodija se Karlo!!! Zbog tega postupka i panike koju je stvorija su ga vrgli u arest. Jedan mali pržun na Clivo San Stefano. I nebi to bilo tako tragikomično, ma Bala je onako pijan nažga cigaret i zapalija šušanj u madracu. Drvena katna konstrukcija brzo se čapala...zajno su aktivirali i vatrogasce koji su sa svojim transilvanijskim konjskim pogonom krenuli sa Piazza dell Legno i sprid radnje šešira u Via Barbacani pregazili nikega čovika. Zva se Grgo. Bala se grdo nažga, pokle dva dana je i umra. Sve je potvrđivalo sumnje moje mame Milke koja se taj dan pitala o mojoj srići.

Da bi sudbina krenula drugačijim putem angažirali su nikega protestanskega svećenika. Povidali su mi pokle da je ništo prčka sa gašenjem ugljena i mantranjem, pak je valja radi moje sriće riva zapaliti i njihovu crikvu na obroncima Monte Zara. Nikako su se godinama ugasile strasti i osim pokojega nesmotrenoga izazivanja paleži, više nisam bija pirokinetičan (to je izjavija niki njemački psiholog za moju dijagnozu). Kada sam sa 15 godina počeja hodit na zanatsku školu u Aršenalu u zgradi do naše su stali i pompjeri. Gleda bih na pauzi kako treniraju, kako se penju škalama valje u nebo....i mašta. Zamišlja san sebe kako se penjem na krov i kako brzinom munje polivan oganj... kada je već moja fantazija počela prerastati u opsjednutost začeja san ideju piromanstva. Nakon ča san 4 lita ganja krave i vole na klaonici u Trstu kao vojnik, torna san se doma i zaposlija se u Arsenalu kao pitur.

Svi pokušaji da postanem vatrogasac nisu se ostvarili. I tada započinje moja piromanska avantura. Na delu sam ima pristup petroleju, terpentinu i nikoj smoli ča smo mišali za zaštitu broda do vodene linije. Kako san u to vrime se družija sa sinom Mathiasa L., a koji je bija stručnjak u topničkom laboratoriju, počeja san proizvoditi samozapaljive naprave. Prvi moj podvig bija je jedna napuštena baraka u Cave Malusa. Paran da san i prije pompjera bija tamo i stravstveno se počeja boriti protiv one goruće buktinje. Nakon tega uslijedilo je skoro pa učestalo paljenje. A tada san sazna da je stari od mojega suseda Bartola nažga i fregatu Novaru, lit i lit prije mene. Ma on ni bija takov kako ja, on je dela za talijanske patriote. Godine 1896. poša san na ispomoć u cantiere Danubius. Od tamo sam spletom okolnosti finija i priko velike bare te nakraju bija i u San Franciscu nakon velikega potresa. Najdraže delo bilo je paljenje srušenih nastamba i zgrada. Uživa san. Kada mi je stari umra 1909. brod Philadelfia me torna do Southamptona, a Carpatia me dopeljala jopet u Fiume.

Kako je moj stari bio vrlo cijenjen u Marine casinou, ponudili su mi njegovo radno mjesto. I nekako sam tu pronašao mir, obožavao sam kinematografiju i jednu hižicu crvenih lampadina. Nikako sam se skrasija. Krajem 1910. gledao sam američki film o požaru u New Yorku i ništo me počelo tornivati u oganj i dim. Inšoma, moj najveći podvig dok me nisu čapali ipak je bio ti Marine Casino. Jedne noći nakon velike fešte kada su mi već dopizdili ti ušminkani, debilni i ugojeni oficiri svih klasa, odlučija sam im malo zapapriti guzice. U roku od pet minuti nažga san na tri mista i u hipu su svi bjesomučno zletili vanka, a ja kao veliki heroj da se zajno na gašenje. I sve bi bilo ok da niki njemac iz kontrole ni naša dvi boce smjese u mojen škafetinu. Jebiga san zabija na njih. Su me čapali i popeljali u štrahaus. I tako san finija sa karijeron.

Stari kasino je srušen i učinjen novi, a kruna svega bio je posjet nikega moćnega admirala na dan dopiranja novega kasina 9. dicembra 1913. Ne znan mu ime...ma mi je stisnuja ruku i reka: „hvala vam što ste nam pomogli....sada imamo novi, veći i moderniji kasino...hvala!".  I pružija mi je u ruku 50 kruna i zamumlja ništo kao: „ovo je samo dijelić bogatstva koje smo mi zgrnuli na gradnji nove zgrade." U svakem slučaju tada nisam baš kapija njegove riječi. Nakon par godina u ćeliju do mene dospio je i niki talijanski heroj, Nazario se zva. Su govorili da je dobar ratnik, a prije izvršavanja smrtne kazne reka mi je: „vidiš ča čovik sve more činiti za šolde...ja sam potpisa ugovor s vragom, a oni me ističu za sveca i heroja".  Tamo sam i dočeka propast carstva pak su me puštili...dva lita san preživljava, a onda je došla nika bandijera sa fašom. E to je bilo za mene  potpuno prosvjetljenje. Ja i moja kompanija smo nažgivali skoro svaki dan...smo bili poznati u ciloj južnoj Istri. Jenega dana u jenem selu naprid Vodnjana čapali su nas niki crveni divljaci...i tada sam ležeći u lokvi krvi pensa na ono ča je rekla moja mat Milka, onega dana kad san se zlega. Vero Kurkasino.