IZ KNJIGE „OREL, ŠTANDEKER I ROTAR U PULI „
Autor: Martin Bizjak
U široj je obitelji Rotar bila nekolicina nadarenih glazbenika (jedan od njih pjevao je u Ljubljanskoj operi), pa ne čudi što je Marijan već u osmoj godini svirao saksofon u limenom orkestru svoga zavičaja, rudarskog Trbovlja. Bio je nadaren, radoznao i svestrano zainteresiran mladić; volio je sport, bio je aktivan u raznim amaterskim i kulturnim družinama...

Marijan Rotar rodio se 3. ožujka 1927. godine u Trbovlju. Između tmurne doline depresivnih industrijskih naselja (pored Trbovlja tu su i rudarska mjesta Zagorje i Hrastnik) i zelene visoravni postojala je paradoksalna komplementarnost povezana težačkom sudbinom dubinskog rudarenja. Ljudi u tim krajevima, proleterske tradicije i proljevičarskih raspoloženja, bili su oduvijek socijalno osjetljivi i buntovni. Štrajkovi su im bili prirodna pojava i događali se gotovo ritmično. Iz Trbovlja su potekli poznati lijevo orijentirani slovenski intelektualci, prvi skojevci i partizani, potom i visoko pozicionirani političari u bivšoj državi. I razumljivo, rudarsko je Trbovlje organiziralo prvi socijalistički štrajk u poslijeratnoj Jugoslaviji. Rotarevi doduše nisu bili rudari ali ih je zajednički život s njima zasigurno društveno oblikovao.
Marijan se rano osamostalio. Otac mu je umro još u djetinjstvu, a majka se preudala i otišla iz Trbovlja. Bilo mu je sedamnaest godina kada se s bliskom mu sestričnom učlanio u SKOJ. No, petokolonaši su ih prokazali Nijemcima pa je rođakinja završila u zloglasnom logoru Dachau, a on se na vrijeme uspio skloniti u partizane. I upravo će ga partizanski put na posljetku dovesti u Pulu. Rotar je, naime, nakon oslobođenja ostao u vojsci i neposredno prije no što se, na vlastiti za zahtjev, demobilizirao bio je članom vojnog orkestra Četvrte armije u Pazinu. Zajedno sa skupinom oficira bataljuna Pino Budicin otišao je ljeti 1948. godine na odmor u Pulu s mišlju da se nakon ljetovanja vrati u Sloveniju. Međutim, igrom slučaja upoznao se s područnim sekretarom Komiteta partije, drugom Jadrejčićem, koji ga je neočekivano i neplanirano, ponudivši mu posao, zadržao u Puli gdje ostaje do kraja života. Uobičajena priča iz pulskih vremena nakon Drugoga svjetskog rata.
Prvo pulsko radno mjesto Marijanu je Rotaru bilo dodijeljeno u Gradskom narodnom odboru. Odmah je pokazao odvažnost i samopouzdanje preuzimajući posao referenta za turizam. U Rotarovu slučaju pokazalo se, iako je za turizam već tada iskazao interes prema kojemu do početka šezdesetih godina vlada podvojenost i politička odbojnost, da taj posao nije odabrao slučajno budući je upravo u turizmu proveo najveći dio svoga radnog vijeka. Ustrajati na samim počecima u poslovima izgradnje i promocije pulskoga turizma u nesklonim političkim uvjetima nije bilo nimalo lako. U Gradskom odboru nije dugo izdržao, ipak je to bio mahom administrativan i savjetodavan posao što nije odgovaralo njegovoj naravi, njegovu shvaćanju rada, nemiru i stavu spram ustajalih i ponavljajućih iskustava. Čim bi osjetio da više ne može izdržati i dosegnuti zamišljenu poslovnu kvalitetu, obuzela ga je želja za promjenom. Kakav je bio na prvom radnom mjestu, takav će ostati do kraja radnoga vijeka. Želio je neposrednu učinkovitu angažiranost u radnom procesu. To ga je dovelo do ugostiteljske prakse, upravljanja ugostiteljsko-hotelijerskim poduzećem u Puli gdje je mogao afirmirati svoje zamisli daleko izravnije. Ugostiteljstvo mu se činilo privlačnim; bilo je niz akutnih problema razvijajućeg turizma, obilje novih mogućnosti i obećanja.
Česte Rotarove promjene radnih mjesta mogle bi navesti na zaključak da je Rotar olako dolazio do željenih položaja u ondašnjoj općoj podjeli radnih i društvenih obveza. No, takav je dojam samo djelomično točan, jer Rotaru su pomogli i vanjski čimbenici koji su bili tumači društvenog interesa. U svom je poslu svugdje bio više no uspješan čime si je otvarao nove slobode rada i stvarao nove obveze. Kad je riječ o promaknućima na radnim mjestima ili društvenim položajima moramo imati u vidu i društveno polazište koje se nije ticalo isključivo samoga rada. Pojedince se, naime, pomno pratilo sustavom vrednovanja odnjegovanim sukladno društvenim interesima, a Rotaru nije predstavljala poteškoću takvu društvenu realnost uskladiti sa svojim  uvjerenjima i ambicijama.
Rotarova supruga Josipa, iz milja zvana Pepica, ispričala mi je kako se upoznala s Marijanom: "Radila sam tada u Pulskoj bolnici kao radiološka tehničarka, a došla sam s velikom zdravstvenom ekipom iz Zagreba. Poslali su nas u Pulu da pokrenemo djelovanje bolnice. U bolničkoj sindikalnoj dvorani priređivale su se redovito plesne priredbe i tu sam upoznala Rotara koji je dolazio u ime Omladinskog komiteta. Trebala sam se vratiti u Zagreb, ali ostala sam u Puli i 1950. godine udala sam se za Marijana. Na početku smo bili bez ičega. Rotar je bio brižan suprug i nadasve radišan. Slijedećih nam se godina rodilo dvoje djece. Odrasla sam u obitelji u kojoj se štedjelo, dok Marijan nije imao takvih navika, pa je od početka sav zarađeni novac davao meni. Uz stalno je zaposlenje predavao turizam u Ekonomskoj školi, svirao u limenom orkestru i u glazbeno zabavnim ansamblima po ugostiteljskim objektima. Jednom mu je zbog toga, priča Pepica, neki uvaženi političar prigovorio, kao da s tim angažmanima sebi ruši autoritet, a Marijan mu je odgovorio: ‘A što da radim, da kradem?! Ja bar znam svirati, a ti ne znaš ni plesati!' Brinuo je o obitelji nema što, ali je stalno bio odsutan pa mi nije bilo lako s malom djecom."
Bio je svestran sudionik društvenih zbivanja, od saveznih do lokalnih, dobrovoljnih radnih akcija: čišćenja ruševina u pojedinim dijelovima Pule, pošumljavanja, radu u rudniku Raša, na izgradnji pruge Lupoglav-Štalije (brigada na čijem je čelu bila je proglašena tri puta udarničkom i više puta nagrađivana), rukovodio je brigadom Joakim Rakovac koja je u Gorskom Kotaru sjekla drva za ogrjev Pule... Prema Rotarovom sudjelovanju na radnim akcijama mogao bi se sastaviti vjeran
kronološki prikaz tih dobrovoljačkih događaja.
Njegove su društvene i političke aktivnosti imale podudarni učinak i na radnom mjestu. U Rotarevom pulskom statusu isticalo se njegovo sudjelovanje u NOB-u i socijalno podrijetlo. Svoj je rad u Puli započeo sa usporednim aktivnostima u društveno-političkim organizacijama. Bio je član Omladinskog komiteta, posebno zadužen za rad sportskih organizacija. Netom što se bolje upoznao sa sportskom problematikom već je postao glavni tajnik Sportskog saveza. Inicirao je osnivanje Saveza kulturno-umjetničkih društava koji je postajao sve brojniji ali razjedinjen i slab. Njegove su ga dobre inicijative ubrzo dovele do tajnika i tog Saveza. Sve se to zbivalo početkom pedesetih godina prošlog stoljeća kad se život grada postupno sređivao. Uslijedilo je osnivanje gradske limene glazbe u čemu je imao podosta iskustava iz Trbovlja i vojnog orkestra. Uspio je nabaviti instrumente a kako nije bilo dovoljno stručnih ni iskusnih glazbenika sam se amaterski prihvatio podučavanju orkestra. Možda bi takav nečuveni entuzijazam mogli pripisati duhu vremena, no Rotar je zapravo bio izniman i usamljen u takvim poduhvatima. Uostalom tek su ga rijetki u njegovu zanosu mogli slijediti. Većinu je tih društvenih inicijativa poduzimao na vlastitu odgovornost. Posvetio se i, kad je film postao masovna razonoda, i filmsko-prikazivačkoj djelatnosti u gradu. Budući je film bio snažno obrazovno, kulturološko pa i političko sredstvo, postajao je zanimljiv sadržaj društvenim strukturama.
Rotar je 1952. godine postao direktor Kinematografskog poduzeća u Puli. Postojeća je kino mreža i tehnička oprema bila nedostatna za potrebe sve brojnijeg gledateljstva. Najprije se pozabavio kapacitetom sjedala i prostorom za prikazivanje filmova. Uspio je uskoro dvjema postojećim dvoranama dodati još dvije. U svima je poboljšao tehničke uvjete prikazivanja novim projektorima i ozvučenjem. Uveo je i stalnu pokretnu kino službu koja je svakodnevno obilazila pulska naselja i okolna sela. Mnogim je stanovnicima izvan  rada dolazak pokretnoga kina značio prvi doticaj s filmom uopće. Rotar se dugo bavio pitanjem rješenja ljetnoga kina jer se dvorane, ne zaboravimo, tada nisu hladile. Taj je problem Puli neočekivano donio festivalsku budućnost, a Rotara promovirao u najzaslužnijega festivalskog čovjeka. Tragajući za ljetnim prostorom u kojem bi se konačno udomilo kino pod vedrim nebom došao je do drske i neobične ideje. Okomio se na pulski amfiteatar. S kim god je o tome razgovarao, kojoj se god nadležnoj instituciji obratio naišao je na skepsu i nerazumijevanje. Nitko u tom trenutku nije mogao pratiti Rotarove vizije o Areni koja bi se, barem na desetak ljetnih dana, mogla pretvoriti u veliko filmsko gledalište. Znalo se, za što se Arena, taj antički spomenik kulture, premda tada dosta zapušten, može koristiti: za operne predstave koje su bile veoma rijetke, za velike kulturne i umjetničke priredbe i za masovne političke skupove! Tko bi se usudio tu velebnu rimsku građevinu skrnaviti filmskim projekcijama? Nimalo jednostavno nije bilo Rotaru pomiriti svoju viziju o veličanstvenom gledalištu pod zvjezdanim nebom i velikim filmskim platnom s takvim deklamatorski suprotstavljenim predrasudama. No, uvjeravanje se isplatilo - sve su nadležne institucije, svi kulturni dušobrižnici, političari i gradski dužnosnici ipak pokleknuli pred Rotarovom upornošću.
Rotara i Kinematografsko poduzeće čekali su zahtjevni organizacijski poslovi u poprilično skeptičnom okružju. Valjalo je pojačati i prostorno prilagoditi kinotehniku i uz to razmišljati o filmskom programu koji bi bio primjeren amfiteatru. Razmišljao je o velikim filmskim uspješnicama, o spektaklima koji će raskošnom slikom i glazbom ispuniti prostor Arene i osvojiti publiku. U tome nije smio pogriješiti. Sastavio je taj prvi povijesni filmski program u Areni pod nazivom Prva revija stranog filma te postigao potpuni uspjeh. Rotareve su se nade, trud i tvrdoglavost pretvorili u golemi trijumf. Sve su se njegove pretpostavke obistinile pa čak i njega samoga iznenadile. "Publika je poludjela, dupkom je napunila Arenu!" komentirao je tada Rotar oduševljeno. Začudio ga je neočekivano veliki odjek Revije koji je dopirao daleko izvan Pule. U osvrtu Glasa Istre, te 1953. godine, hvalio se veliki uspjeh prvih filmskih projekcija u Areni i isticalo kako je u osam večeri filmske projekcije pratilo oko 40.000 gledatelja. Dva desetljeća kasnije u intervjuu Filmskoj kulturi sjeća se Rotar: ‘'Grad je 1953. bio još pun ruševina; u neposrednoj blizini Arene, tamo gdje je danas trg Mate Balote, stršili su u vis skeleti bivših kuća, ruševina je bilo gotovo više nego zgrada. Stanovnika malo. I zabave je naravno bilo malo... Najprije smo u ljeto1953. načinili reviju odabranih stranih filmova u Areni. Unatoč lošem ozvučenju, i nizu nedostataka, publika je oduševljeno primila Arenu kao velebnu kino-dvoranu. Kabinu s kino-projektorom postavili smo na prvu stepenicu gledališta.''
Na prvi filmski uspjeh u Areni počele su se nadovezivati nove ideje i nova planiranja budućnosti prikazivanja filma u pulskoj Areni. Stizale su i prve ponude za suradnju pa u daljnjim realizacijama filmskih događaja u Areni Rotar više nije bio osamljen. Sve je potom krenulo većom brzinom, kao da je bila prisutna bojazan da nešto od tih ushićenja ne usahne, da nešto od zamisli ne promakne. U osnovi svega ležala je zamisao da se već sljedećeg ljeta u program uključi jugoslavenski film. Lokalni je tisak te druge filmske dane imenovao Festivalom domaćeg filma. Vijest o uključivanju domaćega filma zainteresirala je odmah filmske djelatnike, autore i producente širom zemlje. "Teško bi bilo uspjeti da mi Pula, ili preciznije, neki njeni ljudi u Općini nisu vjerovali. Pojedini su visoki dužnosnici čak i direktno surađivali sa mnom. Imali su konkretne zadatke. Nikad nisu za to bili plaćeni. Imao sam iza sebe i filmske producente. Oni bi mi davali kopije filmova besplatno. Moj je cilj i bio najprije njih pridobiti. Pomogla mi je Iskra Kranj kao proizvođač kino projektora, ljubljansko kinematografsko poduzeće i mnogi drugi.", prisjeća se Rotar.
Revija domaćeg filma priređena u Areni od 24. do 30. lipnja 1954. godine smatra se početkom Festivala jugoslavenskog filma. ‘'To se još nije vidjelo kod nas: deset hiljada ljudi na jednoj filmskoj predstavi! Svakoga tko je prisustvovao makar i jednoj festivalskoj večeri u Areni uzbudila je ta slika ljepote i snage koja ga je odasvud okruživala. Samo još mašta može dočarati impozantniji prizor...'' (Stevo Ostojić, Vjesnik u srijedu). Zagreb je prvi ponudio suradnju, a filmski je najsnažniji i najutjecajniji Beograd koju godinu kasnije, putem Jugoslavija filma, uspio preuzeti organizaciju Festivala. Težnje za preuzimanjem festivalske organizacije ili za njegovo preseljenje iz Pule koje su se dugo zakulisno igrale, samo su potvrđivali Pulski festival kao nenadomjestiv i neponovljiv filmski događaj.
"O planovima za II. Festival govorio sam s jednim novinarom Vjesnika i on je o tome lijepo pisao u broju ovog lista od 10. prosinca 1954. Ali već 17. siječnja 1955. lijepi se planovi prevrću u neugodno iznenađenje. Vjesnik u srijedu objavljuje program sličan pulskom i traži da organizaciju Festivala preuzme Zagreb. Predstavnici Pule žalili su se Socijalističkom savezu NR Hrvatske. I tada, na samom početku, poslije prvog uspjeha prve Pule počinje natezanje (koje se, zapravo, nikada više nije završilo) o tome tko će organizirati filmski festival, pa do toga - gdje će biti festival. Aspiracija je svih tih godina bilo mnogo, ali je jedno nedvojbeno: pulski je festival najprije pulski i treba da ostane u Puli, jer bi svagdje drugdje bio samo loš erzac. Iz tog prvog nesporazuma s VUS-om, čiji je glavni urednik tada bio Fadil Hadžić, izašli smo s dogovorom da Kinematografsko poduzeće Pula zajedno s VUS-om organizira II Festival u Puli. " (Mario Rotar - čovjek koji je osnovao Pulski festival, razgovor vodila i zabilježila Zlata Klapčić, Filmska kultura, br.87-88, Zagreb 1973, str. 43-44).
"Godine 1955. redakcija Vjesnika u srijedu (kojeg sam tada bio glavni urednik) također se bavi mišlju da pokrene i financira jugoslavenski filmski festival. Vode se razgovori sa filmskim producentima i razmišlja o budućem sjedištu festivala. Iako je Pula već godinu dana ranije imala spomenutu Reviju filma, kao sjedište budućeg festivala se spominju Zagreb, Opatija i Dubrovnik. Na Pulu se ne računa, jer se smatra da nema mogućnosti za komforniji smještaj gostiju. Vode se preliminarni razgovori sa Opatijom, u kojoj ne pokazuju mnogo interesa da se uđe u sufinanciranje sa Vjesnikom u srijedu. Ostaje se na Zagrebu kao budućem centru filmskog festivala. Ovi polemični razgovori vode se u zimu 1954-1955. godine, pa prve vijesti o tome da bi se filmski festival trebao održavati u Zagrebu stižu i do Pule, koja se također javlja za riječ. Na više sastanaka (sa strane grada Pule bio je najprisutniji Franjo Širola, sekretar Komiteta), koji su dobili i svoje društveno-političke dimenzije, uglavnom se raspravljalo, dosta temperamentno - da li Pula sa svojim skromnim ugostiteljskim kapacitetima, može biti domaćin jednog istinskog festivala. Grad Pula je, međutim, davao garancije i obećavao da će stvoriti uvjete za prijem domaćih i stranih gostiju, u što mi iz redakcije Vjesnika u srijedu nismo mnogo vjerovali, jer Pula sa svojim vojnim utvrdama i garnizonima iz nekadašnjih vremena nije ličila na budući turistički centar. Naime, tada, kada turizam još nije bio u modi na našoj obali, teško se moglo vjerovati da će Pula dobiti sve one uvjete i hotelske objekte koje danas ima." (Fadil Hadžić: Prve godine - kako se rađao Jugoslavenski filmski festival u Puli, Filmska kultura, br. 114, Zagreb 1978, str. 7-8). "Bitan čimbenik odjeka pulske priredbe sadržan je u njezinom pučkom karakteru, a to je bilo posebno važno u tadašnjim nastojanjima da se za film ponovno pridobije naklonost države kao mecene i garanta egzistencije. Od pokusne priredbe valjalo je napraviti redovit festival koji će javnosti predstaviti jednogodišnju filmsku proizvodnju u Jugoslaviji. Pojavile su se, međutim, neočekivane poteškoće koje su zaprijetile da dobru zamisao kompromitiraju već u začetku. Potaknuta pozitivnim iskustvom pulske priredbe, redakcija tada popularnog, visokotiražnog i financijski jakog tjednika Vjesnika u srijedu (na čelu sneizbježnim Hadilom Fadžićem) naumila je organizirati filmski festival - ali u Zagrebu. To je praktički značilo oduzeti ga Puli, gdje je sama ideja rođena i uz nemale napore prvi put oživotvorena. Kad je početkom 1955. Vjesnik u srijedu najavio svoju zamisao, pulski su predstavnici od toga napravili politički problem, pa je na razini političkih organizacija NR Hrvatske nametnuto kompromisno rješenje: festival će se održavati u Puli, ali će zagrebački tjednik biti njegov suorganizator. Spašena je ideja o pučkom karakteru festivala u neponovljivom ambijentu rimskog amfiteatra. Poneki površniji opisivač prošlosti pripiše ponekad Fadilu Hadžiću, među brojnim njegovim inicijativama i ostvarenjima, ulogu osnivača filmskoga festivala, premda ga je on u onome času zapravo doveo u pitanje! Tijekom narednih godina Pula će se još nekoliko puta suočavati s pokušajima da se njena ljubomorno čuvana manifestacija preseli (spominjani su Opatija, Bled, Beograd), ali je uvijek prevladala čarolija Arene, a festival se pretvorio u jednu od rijetkih trajnih filmskih institucija u Hrvatskoj i Jugoslaviji." (Ivo Škrabalo, Između publike i države: povijest hrvatske kinematografije 1896-1980, Znanje, Zagreb 1984, str. 175).
Prilikom jedne takve učestale prijetnje za premještajem Festivala navodno je morao intervenirati osobno predsjednik Tito. Vjerujem da to uopće nije bilo potrebno, no da su domaćini takvu intervenciju zatražili, to je moguće. Istina, Pula je kao grad domaćin ponekad zakazala u mogućnostima smještaja brojnih gostiju koji su na taj problem bili jako osjetljivi, međutim pulska publika sigurno nikad nije razočarala. Arena se također nije mogla preseliti. A to su upravo bila dva čimbenika objedinjena u čvrst alibi od kojega su se obijale sve alternative. Dapače, Pula se iz godine u godinu sve jače potvrđivala kao središte jugoslavenskog filma i njegove jednogodišnje svetkovine jedinstvene festivalske atmosfere. O tome svjedoči mnoštvo sačuvanih napisa stranih i domaćih novinara. Grad se na svoj način, a to znači ne uvijek s jednakim uspjehom, trudio udovoljiti potrebama Festivala, sve brojnijim i sve zahtjevnijim festivalskim gostima, pružiti organizatorima primjerenu logističku potporu, svojim odlukama pripomoći stvaranju festivalske atmosfere u gradu, izvršavati na vrijeme svoj dio financijskih obveza i tako redom. Festival je pak, s druge strane, ubrzao gradnju prvih novih hotela, utjecao na razvitak ugostiteljstva, svojim je dugogodišnjim prisustvom potpomogao turističkoj kulturi grada. Pula je s vremenom odgojila i vlastite festivalske kadrove koji su bili spremni posve samostalno preuzeti festivalsku organizaciju. I konačno, Pula je putem Festivala doživjela svoju nesagledivu promidžbu. Europom i svijetom se pronijelo ime filmskoga grada. Ne zaboravimo, sve je to pokrenuo i idejno utemeljio Marijan Rotar. Već sam spomen Filmskog festivala asocira njegovo ime. Raskošan festivalski rast samo je dokaz njegove zdrave i originalne osnove.
Rotar je ostao u Organizacijskim odborima Festivala jugoslavenskog filma do njegova četvrta izdanja te 1957. godine napustio i Gradsko kinematografsko poduzeće i Festival. Vratio se turizmu i ugostiteljstvu preuzevši mjesto tajnika (sekretara) u Turističkom savezu Kotara Pula i projekte ravnomjernog razvitka turizma priobalja Istre. U to doba studira uz rad i završava Višu školu za turizam u Dubrovniku. Zatim se ponovno vraća u Općinu Pula, kao tajnik Turističkog saveza, gdje obavlja složen zadatak ujedinjavanja gradskih ugostiteljstava u jedinstveno poduzeće. Čim je proces integracije ugostiteljstva u Puli formalno okončan Rotar je u novom poduzeću postavljen na mjesto vršitelja dužnosti direktora. Nastavlja stručno usavršavanje u Opatiji da bi se potom zaposlio u Hotelskom poduzeću Veruda i Turističkom naselju Verudela. Ni tu se ne zadržava dugo već odlazi na otočje Brijuni za direktora ugostiteljstva da bi se nakon četiri godine vratio u pulski Arenaturist i dočekao mirovinu. U mirovini je između ostaloga, sjeća se supruga Pepica, organizacijski djelovao planirajući i realizirajući razne izlete umirovljenika po Istri.
Suhoparno nabrajanje svih radnih sredina koje je Rotar prošao daje tek površnu i djelomičnu sliku o njemu. Rotar nije bio činovnik već kreativan radnik. Ponašao se samoinicijativno i originalno, ali i veoma zahtjevno; kreativac koji izgara, a na poslu izdržava dok ima povjerenja i razumijevanja suradnika i društva. Premda Rotar nije bio politički radnik ili izravan sudionik u politici, on je u njoj neprestano bio onoliko koliko mu je ona bila potrebna i korisna za slobodu njegova rada, njegovih inicijativa i pomaka unutar svakodnevne prakse ili društvenih aktivnosti. Rad ga je nedvojbeno usrećivao, ali pritom je bio umjeren u svim svojim sklonostima. Bio je druželjubiv, susretljiv i nepopravljivo odgovoran. Primio je mnogo nagrada (Orden rada i Orden zasluga za narod sa srebrnim vijencem, Priznanja Festivala jugoslavenskog igranog filma, Šahovskog saveza Jugoslavije i Hrvatske, Međunarodne biciklističke trke kroz Jugoslaviju, Muzičke škole u Puli, Turističkog saveza Jugoslavije i Hrvatske, revije Arena, Kluba umirovljenika Arenaturista...) ali Nagrada grada Pule nije ga stigla.
Marijan je Rotar umro iste godine kad je njegov grad slavio pedesetu obljetnicu Filmskoga festivala. I umjesto da se Pula u toj jedinstvenoj prigodi s iznimnim ponosom prisjetila začetnika svoje najveće manifestacije, koji je tada još bio živ, njegovo je ime greškom organizatora zaboravljeno. Javio se tada u novinama svestrani kulturni djelatnik, organizator i umjetnik, Fadil Hadžić koji je od drugoga Festivala (kao suorganizator) postao jedan od najprivrženijih osoba pulske filmske manifestacije te u svakoj prilici isticao Rotarove zasluge: "Ovogodišnji jubilarni festival u Puli pratio sam s Paga. Čitao sam po pet novina, gledao televiziju i slušao radio, pa mislim da mi ništa važnije nije promaklo. Pratio sam i svečano otvaranje Festivala na televiziji nestrpljivo očekujući da se na pozornici pojavi jedan meni dragi čovjek... Čovjek kojeg sam očekivao na jubilarnoj sceni nije se pojavio. Taj čovjek Puljanin, toliko da se zna, posijao je sjeme iz kojeg je izrastao ovaj festival. On se zove Marijan Rotar. Prije pedeset godina bio je direktor Gradskih kinematografa u Puli i došao na ideju da Vespazijanovu arenu iskoristi kao pozornicu smotre domaćih filmova iz svih republika tadašnje države. Očekivao sam da će grad Pula pokazati publici u Areni stanovnika svoga grada, Marijana Rotara. Vjerujem da bi Marijan Rotar te večeri dobio jedan od najglasnijih aplauza svojih sugrađana...". Hadžić je nazvao Rotara i čestitao mu godišnjicu festivala: "skroman i samozatajan kao i uvijek nije imao nikakvih primjedbi na jubilarnu Pulu, a rekao mi je da će na neku od projekcija u Arenu...". Ne spominjući Rotara kao utemeljitelja svih početaka Festivala, organizatori i kreatori polustoljetnoga jubileja prešutjeli su i cjelokupnu ulogu Pule u razvoju svoga filmskog festivala. Rotar je umro u Zagrebu nakon kraće bolesti 10. prosinca 2003, a pokopan je u Puli. Sljedeće godine, na Pula film festivalu 2004. godine, Grad je utemeljio Nagradu Marijan Rotar u spomen na osnivača i idejnog oca Festivala (prvu nagradu te godine dobiva, tko drugi doli, Fadil Hadžić). U obrazloženju Nagrade stoji: "Rotar nas je napustio nakon zlatnog pira svoga Festivala, ali je ostavio iza sebe djelo koje u mnogim segmentima odavno već prelazi mogućnosti jednog čovjeka pa čak i samog grada. Bilo je ljudi koji su doprinosili filmu kao umjetnosti, stvaralaštvu, kinematografiji; bilo kao autori, producenti, prikazivači..., ali i onih koji su sve to htjeli i prepoznali pa onda kanalizirali u Pulu i tako učinili od nje grad filmskog centra, filmskih polemika, skandala, nadmetanja, filmskog odgoja, one zlatne prašine koja prekriva taštine s crvenih tepiha, svega onoga što ni sam osnivač Marijan Rotar nije ni slutio da će se desiti i izroditi iz toga spoja sedme umjetnosti i tritisućljetne povijesti grada s Arenom. Ti i takvi simboli ugrađeni su u Pulu i film, u mnoge nacionalne kinematografije ovih prostora koje su ovdje nastajale i razvijale se. Odajući počast Marijanu Rotaru, njegovu djelu i vizijama, Grad Pula ujedno ovom nagradom zahvaljuje njemu, svima onima koji su uz njega stvarali ovu manifestaciju i pronosili ime Pule, slijedili tu viziju i gradu priskrbili naziv najfilmskiji grad Hrvatske. Pokrećući ovu nagradu Pula prije svega želi poručiti da će film i grad ruku pod ruku i u novo polustoljeće, prihvaćajući nove dobrodošle ideje, ljude i vizije jer bez svega toga Pula i ne bi mogla funkcionirati."