TITO NE SILAZI S VRHA INTERESA RAZNIH MUDROSERA 
Piše: Igor Galo 
Mali narodi nisu mali zbog toga što su brojčano mali – mali su zato što su sitni u duši, što su kmetovi. Kako stvari stoje unazad ovih 25 godina „samostalne i demokratske“ Hrvatske – toga bi barem trebao biti svjestan prosječni hrvatski akademik, možda pokoji ustavni sudac, predsjednica Republike– ali teško, moždaliječnik, predsjednik Sabora… da su ne tako davno rođeni kao slobodni ljudi u slobodnoj zemlji ali da su u suštini kmetovi, podanici po ponašanju i mentalitetu i da ne mogu biti ništa bolje od toga, što svakodnevno i dokazuju. 
Vrhunac beznađa upravo se manifestira pred našim očima u mjesecu svibnju/maju kad bi sve trebalo propupati, procvasti, a kod nas vene zadnji tračak nade u procvat„sanjane“ nam Hrvatske.

Cijeli ovaj mjesec pokojni Tito ne silazi s vrha interesa raznih mudrosera, od onih „duhovitih“ koji nam prezentiraju „pravu i jedinu istinu“ o Titu do ekipe iz „Projekt Domovina“ koji traže zabranu crvene zvijezde i protjerivanje imena Tita iz svakodnevnog života Hrvata.Ukinuli bi oni zvijezdu, onaj njezin crveni dio, naravno. Ukinuli bi oni Tita i u ostatku svijeta ali za sada su slabo ekipirani... Ta družina „Pere kvržice“ za(o)kupila je medijski prostor svojim projektom, jer po svemu sudeći nemaju domovinu, oni tek rade na „projektu domovine“–a kakav bi to monstrum od domovine trebao biti – lako mi je domisliti. 

Ne bi čovjek povjerovao svojim očima i ušima, oni čak izgledaju kao ljudi ali nekako su nedorađeni… Čini se da im je u trenutku kloniranja namjerno ugrađen softver klerofašista i ustaša iz 1945. Onihkoji su se dokopali Argentine, Paragvaja i drugih udomiteljskih država ratnih zločinaca WWII. Naš narod ima bolno točan izraz za devijacije te vrste – čimbenike„projekta domoljublje“ - treba dojebati.

Ni mi ostali Hrvati nismo mnogo bolji. Ni sami ne znamo što bi s njim – s Titom, nekako je prevelik za nas … što je tipično za male narode, kmetove od stoljeća sedmog. S njim, koji je u svoje vrijeme nadrastao sve usporedivo u organizacijskom, vojnom, državničkom smislu, pa i u ljudskom smislu – pojma nemamo što bi. Previsoko se uzdigao u svemu - i po dobru ali i po zlu, što je neminovna sudba svakog velikog državnika, pogotovo njega koji je bio velik u svjetskim mjerilima. Iskočio je iz gabarita svog naroda, a mentalitet ovog naroda to ne može dokučiti, a kamo li prihvatiti. NJEGA se čak i ne može dohvatiti ali sprdati se s njim može. U takvoj osobi (Titu) ima dovoljno inspiracije za svaku budalu i za svakog intelektualca … Naći će se sve što pokvarenoj ili dobronamjernoj mašti treba.  Ima tu i drugarstva i herojstva, partizana i proletera, naći ćeš i ubica ali i ljubavnica i glumica i nebrojenih spletki … Međutim, iznad svega on je bio ideja koja okuplja i osnažuje druge za djelovanje, a o toj ideji spomena nema. Kmetovi se useravaju od straha i od mogućnosti koju im ideja nudi … i zato ostaju kmetovi.

Mi ga sahranili ali ON nije umro – mi se njime stalno bavimo i on živi u nama i treba nam – kako za nadu isto tako i za kletvu. To se dnevno očituje već punih 36 godina. Logično, jer mi ne znamo što bi sami sa sobom,  a kamo li štobi s njim i  to će  potrajati  dok ponovno ne saznamo na bolan način – što je i primjereno kmetovima.
Odnos prema Titu u „zabavnom stilu“ u našim medijima liči mi na one moje „pajtose“ u  birtiji kad se napiju pa se „sprdaju i jebeju sve živo“ a pogotovo mrtve konje, bivše careve i predsjednike, a onda se izbljuju jedan na drugoga. I mi u Puli i Istri imamo „duhovite“ tipove koji se zabavljaju s mrtvim herojima pa je i bista JB Tita dobila kravatu.Hrvatsku modnu ikonu ili možda hrvatsku omču oko vrata za najvećeg Hrvata. 

„Duhovitost“ na hrvatski način.
Kad bi ovi klero-fašisti mogli shvatiti što je za Hrvatsku učinio Tito u završnim operacijama oslobođenja Jugoslavije 1945. - organizirano bi na čelu s kardinalom Bozanićem pohodili Kumrovec svake godine nakon  25.maja, (dan poslije)i glancalido usijanja desnu čizmu brončanog Augustinčićeva spomenika MARŠALU TITU.
Jer - taj je Tito uspio uvjeriti Crvenu armiju, nakon što je oslobodila Beograd u oktobru 1944 zajedno sa NOVJ, da će Narodno Oslobodilačka Vojska Jugoslavije osloboditi sama i Hrvatsku i Sloveniju sve do Trsta! Naša je briga bilariješiti se Nijemaca, ustaša, domobrana, četnika …, a oni (Crvena armija) neka krene preko Vojvodine, Baranje i Mađarske prema Austriji i Beču „ćerat“ Njemce. Mi ćemo ćerat svoje … Žrtve nisu bile bitne jer je trebalo odigrati veliku ratnu predstavu – Grande finale za svjetsku javnost - na Sremskom frontu!

Da je Crvena armija ušla na područje Hrvatske, a za njih je to bila ozloglašena NDH,  pitanje je kako bi Zagreb izgledao, Banski dvori gdje je sjedio Pavelić, a tek katedrala gdje je stolovao Stepinac i držao svete mise za NDH i postrojbe koje su kretale na istočni front protiv „crvene nemani“ … Kamen na kamenu ne bi ostao. Do Blajburga ne bi nitko ni stigao. Treba pročitati i pogledati što su doživjeli Mađari i Austrijanci kao saveznici Hitlerove Njemačke – nakon „prolaska“ Crvene armije“ preko njihovih zemalja. Kod njih nitko ne obilježava svoje „Blajburge“, barem ne na način kako mi to izvodimo u Blajburgu ?! 

Nakon kapitulacije Nacističke Njemačke Rusi su u  Austriji ostali 10 godina – do 1955. Mislim, odnosno nadam se, da Austrijancima ne pada na pamet da relativiziraju i prekrajaju prošlost. Majka Njemačka, ona Hitlerova, bila im je „mila majka“ u odnosu na ono što ih je snašlo u 10 godina pod Rusima.  Sadašnja nastojanja crkve u Hrvata da kod Pape Franje istjera Stepinca za Sveca argumente nalazi u razdoblju nakon 1945. do njegove, Stepinčeve, smrti u „komunističkim kazamatima“. Za taj period je on zaslužio postati Svetac po mišljenju crkve u Hrvata i na tomu se temelji zahtjev, jer je tada bio pravi mučenik Vjere – pod KOMUNIZMOM, jel?
U razdoblju od 1941 – 45 on nije bio mučenik, bio je uvažen i poštovan, a svakog 10. travnja održavao je mise za NDH i tu i tamo spasio po kojeg Srbina i Židova  - POD FAŠIZMOM, zlu ne trebalo! 

Titu to nećemo zaboraviti – vele ovi koji pišu „zabavne“ tekstove u obljetnicama Titove smrti. Živjeti će on s nama na vjeke vjekov i u dobru i u zlu!
Prije neki dan bili smo svjedoci spektakularnog potapanja nekadašnjeg admiralskog broda „VIS“ JRM u akvatoriju rta Kamenjak u Istri. Na tom brodu u septembru 1991. godine izvršio je samoubojstvo kontraadmiral JRM za Sjeverni Jadran Vladimir Barović. 
Barović je završio svoj život na zapovjednom mjestu, a brod je završio svoj život u „raljama“ poduzetničkog kapitalizma koji je kao bijesna hijena čerečio još neumrle ostatke Jugoslavije, sva njezina materijalna i duhovna dobra.Poduhvat je bio vrijedan pažnje.Potapanje je zaslužilo naslovnicu u regionalnoj tiskovini. Neki streme u visine a neki u dubine. Mi Hrvati odabrali smo svoj put – na dno. Neki narodi se ponose izgradnjom i obnovom, a neki potapanjem. Nova misija ovog broda, izgrađenog 1954 godine u brodogradilištu „Uljanik“ u Puli,  tek ovim činom dobiva svoj smisao za buduća pokoljenja. Potopili smo ga kako bi mogao započeti novi život u novoj dimenziji, u miru i tišini, zaštićen od bure, oluje i nevremena -vele vizionari našeg prosperiteta.  

Za svaki zdravi prosperitet treba čvrsti oslonac, a nema čvršćeg oslonca od dna Jadrana. Taj brod pretvoriti će mašta poduzetnika u raskošni podmorski vrt u kojem će se razviti novi život - bolji i kvalitetniji od onog prijašnjeg, a izgradnju tog života treba početi od dna. Zamjeram poduzetnicima što  taj simbol nekadašnje „Titove mornarice“ nisu upokojili na Dan Mladosti, mogli su sačekati, vrijeme je bilo lijepo, more mirno, a potapanje je bilo brzo i efikasno, toliko brzo da se i miner zamalo potopio. 
Oni papci, koji s rukom na srcu,već 25 godina potapaju našu industriju, poljoprivredu, nauku, obrazovanje, zdravstvo i umjetnost ili su totalni nesposobnjakovići ili je toga ipak bilo mnogo za njihove „pota-pljačke“  kapacitete, pa sad uvozimo specijalce/menađere za konačno potapanje ostataka ove olupine od hrvatskog broda.

„Drugarice i drugovi, zadnji je čas!“
Igor Galo