70 godina INK: Lojze Štandeker (1911. - 1983.)

IZ KNJIGE „OREL, ŠTANDEKER I ROTAR U PULI"
Autor: Martin Bizjak
Bio je dvadeset godina kućni redatelj Istarskoga narodnog kazališta u Puli, u vrijeme kada kazalište nije predstavljalo samo umjetnički hram, već i mjesto kulturnoga i narodnog osvješćivanja. Bio je povučen, samozatajan, tek ponekad druželjubiv i razgovorljiv, zdrava duha, pomalo drugačijeg ponašanja, uostalom, kako već priliči umjetniku i kazališnom čovjeku. Rijetko ga je tko uspio upoznati u njegovom strogo privatnom svijetu. Podaci o njegovu životu su oskudni, a kazališnih ljudi u Puli koji su ga bolje poznavali, gotovo da i nema.

"...SVOJIM PONAŠANJEM DOPRINOSIŠ I TI USPJEHU KOMADA KOJEGA GLEDAŠ"

Lojze Štandeker je započeo 1932. u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru kao glumac. U Mariboru ostaje do okupacije kada je deportiran za Bosnu, gdje se zaposlio u Banjalučkom kazalištu istovremeno ilegalno surađujući s partizanskim pokretom. Nakon oslobođenja opet je kratko u Mariborskom kazalištu gdje radi i kao redatelj, a na poziv Ministarstva za prosvjetu i kulturu NR BiH, ponovno se vraća u  banjalučko Narodno pozorište da bi zatim na jesen 1951. stigao u Pulu. Ništa neobično za poslijeratni period, kada su kazališta otvarana širom zemlje, a kazalištarci premještani dekretima ili rjeđe svojevoljno.

U pulskoj kazališnoj arhivi postoji Rješenje Narodne Republike Hrvatske kojim se Lojze Štandeker postavlja za redatelja I. grupe u Narodnom kazalištu u Puli 1. kolovoza 1951. U Istarskom se narodnom kazalištu brzo snašao, ponajviše zbog vrsnog poznavanja struke. Kao tipičan kazališni čovjek čak je i svojom vanjštinom odavao zanesenjačku privrženost Taliji. Bio je uočljive pojavnosti: nervoznog i nespretnog  držanja tijela, nehotičnih trzaja glave, brza i grabežljiva koraka, a poprilična dioptrija njegovih naočala oslikavala je umjetnika i intelektualca... Ukratko, bilo je vidljive podvojenosti između njegova sigurna verbalna istupa i vanjskog držanja. Doimao se neprestano rastresen, a njegova je pažnja gotovo uvijek bila usmjerena negdje drugdje. Lojze (Alojz) Štandeker rođen je 8. srpnja 1911. godine u Gačniku kraj Maribora. Supruga s kojom je živio u Puli, po svemu sudeći, u nesređenom i nesretnom braku, rođena je u Opatjeselu kraj Gorice; imali su dvoje djece, sina Cvetka i kćerku Bredu.

Kao stalni kućni redatelj mogao si je priuštiti dovoljno slobodnog vremena ali, radišan i skrban kakav je bio, radio je obilje poslova izvan režije. Postao je i svojevrsni neslužbeni koordinator ili objedinitelj kazališnih poslova i djelatnosti. Bilo ga je dakle svugdje: član Umjetničkog savjeta, član Upravnog odbora..., obavlja i poslove kazališnog dramaturga, umjetničkog rukovoditelja kazališta, dugogodišnji je urednik Kazališnog lista, mjesečnika namijenjenog gledateljima (tisak Gradske štamparije u Puli). U Kazališnom listu (studeni, 1952.), koji se, uz još nekoliko, čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Puli, čitamo: "Ne zaboravi da svojim ponašanjem doprinosiš i ti uspjehu komada kojega gledaš. Ako si nemiran smetaš umjetnika na sceni da se potpuno uživi u svoju ulogu. Smetaš i ostalim gledaocima da se sažive s predstavom, a oštećuješ i samog sebe da pravilno shvatiš ono što ti se prikazuje na pozornici". Ovakva je poruka, didaktički sirova i socijalistički naivna, kad su mnogi neurbani gledatelji stjecali prva kazališna iskustva, bila jednako potrebna, kao i pozorno sastavljanje repertoara. Prosvjetiteljske i moralizatorske nakane podrazumijevale su se tih godina, kada je kazalištima bio cilj upoznati publiku s domaćom, jasno podobnom, kazališnom literaturom.

Kao što je rečeno izmjena je kazališnog osoblja bila stalna i česta, i kroz Pulsko je kazalište prošlo mnogo glumaca. Popabirčena sa svih strana njihova su imena brojna: Marija i Ljudevit Crnobori, Franjo Majetić, Ljiljana Porobić, Breda Urbič, Edo Peročević, Ivo Erman, Marica Stilinović, Antun Kujavec, Jovan Stefanović, Dragana Erić, Božo Trakić, Vladimir Obleščuk, Jože Zupan, Branko Lučić, Ivan Bibalo, Nikola Ćuk, Vjeročka Faggiani, Eda Trento, Roman Sufundžić, Dragan Šremf, Mila Vojković, Uroš Kraljević, Nela Janković, Rina Nikolić, Tomo Miholjčan, Maja Paravić, Živadin Marković, Višnja Stefanović, Josip Gros, Milan Orlović, Dubravka Deželić, Fany Bunčuga, Ljubica Burić, Ceco Zamurović, Vera Habulin, Zlata i Boris Berović, Bogomila Bojković, Dobrila Petrović, Aleksander Ugrinov, Stevan Mišić, Branka Kulier, Rudolf Alvadi, Ema Majetić Kifner, Stevo Meanžija, Ivan Gorski, Štef Podubski, Milutin Milić, Vlado Sušić, Nedeljko Pajević, Dobrila Petrović...

Što se redatelja tiče njih je, razumljivo bilo mnogo manje ali su njihovi dolasci i odlasci također bili česti. Među njima valja razlikovati stalne od gostujućih. Od stalnih najvjerniji su bili Štandeker i Vlado Vukmirović, među onima koji su ostali nešto duže ili bar sezonu više, bili su Rajko Radojković, Vera Crvenčanin, Ivo Šebelić, Berislav Mrkšić, Milenko Šuvaković, Jovan Putnik, Radojko Ježić, a od gostujući Mirko Merlé, Milan Topolovački, Milan Bogosavljević, Slavko Midžor, Davor Miladinov, Branko Mešeg, Lech Komarnicki...

Svakako se opći standard kazališta može mjeriti količinom umjetničkoga i ostalog kazališnog osoblja koje u njemu djeluje. U tom pogledu je Istarsko narodno kazalište u Puli na početku djelovanja bilo bogatije nego kasnije, pred zatvaranjem krajem 60-ih i početkom 70-ih godina. Manji je broj glumaca svakako loše utjecao na repertoar i izbor djela, a uloge su se dijelile po sili nužde, a ne po afinitetima. Zbog svega toga  je zadnjih godina i publike bilo manje, što je išlo na ruku pristašama zatvaranja kazališta. Štandeker se kao stalno zaposleni i poslovno disciplinirani redatelj morao prilagođavati prilikama i dnevnim potrebama, prihvaćati raznorazne režije kojekakvih proslava, obljetnica i sličnih prigoda. Ipak je u svim tim godinama režirao mnogo djela u koja je usadio svoj autorski pečat.

Do dolaska u Pulu već je stekao mnoga iskustva i kao glumac i kao redatelj. Nakon završene srednje Tehničke škole pohađao je dvogodišnju glumačku školu u  Mariboru. Nakon glumačke škole stao je na daske Mariborskog gledališča, najprije kao glumac, zatim redatelj i potom kao pisac kazališnih drama. Godine 1937. već je izvedeno njegovo prvo dramsko djelo Prijevara u Mariboru, a nekoliko mjeseci kasnije i u ljubljanskoj Drami (upravnik Drame je Oton Župančič) u režiji slavnog Bratka Krefta. Štandeker je 1939. godine otišao na kratki studij režije u Sofiju kod Masaljitinova, nekadašnjeg člana čuvena moskovskoga Hudožestvenog akademskog teatra. U Mariboru mu je početkom Drugoga svjetskog rata i zatvaranja kazališta zabranjeno prikazivanja drugog dramskog teksta Vrijeme i ljudi.

KULTURA NARODU

U Pulu je Štandeker došao nakon oslobođenja i pripojenja Istre Hrvatskoj, kada je domaća riječ i narodna kultura bila ovdašnjim žiteljima najpotrebnija. Glumačka riječ na hrvatskom jeziku u Pulskoj kazališnoj kući ponovno se čula nakon 34 godine, od gostovanja zagrebačkog HNK 1911. u tadašnjem Politeama Ciscuttiju, 17. svibnja 1945. gostovanjem kazališne družine Otokar Keršovani. Narodno kazalište u Puli kao ustanovu osnovao je Narodni odbor grada Pule tri godine kasnije, 19. ožujka 1948. Zatim je, listopada 1956, kada je zgrada po drugi puta (prvi puta je to učinjeno 1918.) rekonstruirana i obnovljena, osnivačka prava preuzeo Narodni odbor kotara s ciljem da se djelovanje Kazališta proširi na cijelo područje Istre, pa se naziv mijenja u Istarsko narodno kazalište. Kad je Štandeker došao u Narodno kazalište u Puli, zatekao je na mjestu prvog direktora Miljenka Paravića. Njega je zamijenio Josip Šraj, koji je ostao u Kazalištu do 1963. godine. Nakon Šraja direktorom je imenovan Marko Zlatić, od 1965. do 1968. godine. U međuvremenu, između Šraja i Zlatića, direktorsku su dužnost obnašali redatelji Vlado Vukmirović i Lojze Štandeker, da bi nakon odlaska Zlatića tu obavezu, kao vršitelj dužnosti preuzeo scenograf Zoran Šandorov. Posljednji je direktor, od 1969. do likvidacije kazališta, bio Ljudevit Crnobori.

Kazališta su tada, u duhu vremena, vršila važnu kulturno-ideološku misiju pod parolom - kultura narodu, a Istarsko je narodno kazalište imalo pored toga i zadaću širenja domaće riječi, pa je kazalište uz moralnu potporu dobivalo dovoljno sredstava, što se u kasnijim godinama znatno promijenilo. S vremenom se centralističko upravljanje zamijenilo većom samostalnošću, većom autonomijom rukovođenja čime se razarao prvobitni kulturološki idealizam, ali je istovremeno rasla ekonomska odgovornost kulturnih ustanova. Takvo je stanje stimuliralo veće poslovno snalaženje, vodilo prema komercijalizaciji, jačanju kazališnog marketinga i planiranog otkupa predstava. Za takve  namjenske i unaprijed otkupljene predstave u školama, radnim kolektivima ili u društvenim organizacijama besplatno su se dijelile ulaznice. Gledalište bi se doduše popunilo, ali su takva uprizorenja prolazila u neželjenoj atmosferi i bez pravog učinka. Prisutna je bila uvijek nova publika, nespremna za kazališni doživljaj.

Daleko je bolje prolazio ansambl s dogovorenim i otkupljenim predstavama, na gostovanjima po Istri, a još bolje obilaskom vojnih garnizona, najviše po susjednoj Sloveniji: Ajdovščini, Tolminu, Vrhniki, Kranju, Novom Mestu i drugdje. Istarsko narodno kazalište gostovalo je i u Poljskoj, kad je upravo zaslugom Štandekera ostvarena kazališna razmjena s poljskim kazalištem. Štandeker je naime u nekoliko navrata režirao kao gost u Poljskoj (odlično je govorio poljski). U kazalištu u Jelenijej Gorzi (Jelenja Gora) približio je Poljacima važan segment hrvatske kazališne povijesti, režirao je u sezoni 1968/69. Držićeva Dunda Maroja. Kazališni list koji je popratio tu predstavu u potpunosti je posvećen Držiću i dubrovačkom renesansnom kazalištu. Inače su njegova izbivanja iz domicilne kazališne kuće bila poznata pred zatvaranje teatra, kad je režirao je u Kopru, Varaždinu i Virovitici. Uzbudljive trenutke doživio je Štandeker u Pulskom kazalištu 1967.  kad je u povodu 35-godišnjeg umjetničkog rada postavio za svoju jubilarnu predstavu Cankarevog Kralja na Betajnovi. (Tada je za obilježavanje svoga jubileja morao imati i posebno odobrenje Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske.) Po strukturi i brojnosti Počasnog odbora koji je popratio tu svečanost vidljiva je ambicija ali i umjetnička uvaženost slavljenika.

U tom su odboru od 25 članova, bili ugledni predstavnici političkoga i društvenog života Istre i nekoliko direktora poznatih kazališnih kuća iz Hrvatske i Slovenije. Dirljivo je bilo što su se tu našli direktori svih kazališta u kojima je Štandeker radio, a bio je tu i Stane Sever, prvak slovenske Drame, i književnici Dušan Roksandić i Bratko Kreft. Nije Štandeker izabrao Kralja na Betajnovi za svoju proslavu samo zato jer mu je redateljski bliska Cankareva socijalna poetika, već i stoga što mu je prva kazališna uloga u Mariborskom teatru bila u Cankarevu Za narodno dobro. U katalogu spomenute jubilarne premijere, kojeg je uredio prof. Vitomir Ujčić, između ostalog moglo se pročitati: "Autor osam dramskih djela od kojih mu je pet tiskano, vrsni redatelj mnogobrojnih scenskih djela od kojih je 45 postavio samo na pulskoj pozornici, svjedoči da je Istarsko narodno kazalište, za građane Pule i za kazališnu kulturu ova tridesetpeta godišnjica Lojza Štandekera tim značajnija jer je Pula imala u njemu jak umjetnički profil stvaralačke ličnosti, čovjeka vanredne energije i eminentnog kazališnog radnika."

Štandeker je do tada napisao komedije ''Lančić'' i ''Franina i Jurina'' te drame ''Prijevara'', ''Vrijeme i ljudi'', ''Drugovi'', ''U vrtlogu'', ''Ljetne oluje'', ''Teret prošlosti'', ''Buna na Kožljaku'' i ''Kova je nasa''. Štandekerov život izvan radnog okružja ostao je tajnovit. Za vrijeme rada na pozornici ili na probama bio je strog i dosljedan. Kako je mnogo vremena bivao u kazalištu mogli su ga, u vrijeme stanki kad je bio opušteniji, njegovi suradnici upoznati i s ponešto drugačije, intimnije strane, ali nije se nikada potpuno otvarao. Kao tipičnom Slovencu skromnih životnih zahtjeva pripisana mu je škrtost (u šankerskoj atmosferi) i pretjerana štedljivost. Zoran Šandorov, stalni scenograf u Istarskom narodnom kazalištu, koji i sada živi u Puli, jedan je od rijetkih ovdašnjih svjedoka koji su Štandekera dobro poznavali: "Bio je veliki poznavatelj teatra i beskonačno se zanosio radom u njemu. Nevjerojatan erudit koji je sve radio sistemski. Vodio je računa o svom mentalnom i fizičkom zdravlju. Svoju je fizičku kondiciju održavao neprestano. Trčao je mnogo, kupao se i zimi.

 

Sjećam se jednom kad smo čekali kazališni autobus nakon održane predstave u Novigradu. Trebao nas je prebaciti u Umag. I Štandeker nam je odjednom predložio da svi krenemo pješice. Prijedlog očito nije bio motiviran nekom vremenskom nedoumicom ili nepovjerenjem u profesionalnost vozača, bio je čisto ekološke naravi. I zaista mu se pridružila grupa kazališnih ljudi koji su se kasnije sa zadovoljstvom prisjećali te zgode. Štandeker im je naime u velikom raspoloženju, prilagodivši tempo kretanja drugima a ne sebi, putem ispričao zanimljive i nepoznate detalje iz života kazališne družine iz vremena NOB-a u Istri." Glumac Vladimir Obleščuk, koji također sada živi u Puli, sjeća se pak kako je na nekoj probi Štandeker ispalio: "Imam pedeset godina ali se osjećam kao da ih imam upola manje". Bio je neobično temeljit i odgovoran na poslu, nastavio je Šandorov. Sjeća se Štandekerovih priprema za svoju istarsku dramu, Kova je nasa. Za ovu je labinsku revolucionarnu priču intenzivno istraživao svu dostupnu arhivsku građu (putovao je i u inozemstvo).

Slično se ponovilo i s drugom kazališnom dramom iz istarske prošlosti Buna na Kožljaku. U svojim kazališnim prikazima Ujčić napominje da je autor prema veoma oskudnim podacima napisao uvjerljivo povijesno djelo. Buna je prikazana prvi put u Labinu, na Dan rudara 1959. godine. Šandorov potvrđuje mišljenje o Štandekeru kao temperamentnom sugovorniku i polemičaru, posebno kad je bilo riječi o kazališnim temama. Prema glumcima bio je strog i zahtjevan. U pogledu kazališnog repertoara imao je čvrste stavove, smatrao je, pored ostaloga, da kazalište mora imati i određenu odgojnu ulogu.

Šandorov nadalje primjećuje da je s godinama Štandeker postajao sve oprezniji prema modernim trendovima koje su mladi redatelji unosili u scenski iskaz. "Bio je veoma osjetljiv na izvršavanje preuzetih obaveza suradnika, jer je on svoje obveze uvijek izvršavao. Što je rekao, to je napravio. U Kazalište je uveo niz korisnih manira, kao primjerice obavezno dežurstvo redatelja kod izvedbe djela. Brinuo se o čuvanju dokumenata i raznih naizgled beznačajnih predmeta, raznih bilježaka, skica i nacrta, čuvanje i štednja bili su Štandekeru na svakom koraku. Mnoge stvari koje su njemu bile samorazumljive većini nisu ni padale na pamet. Uveo je dnevnik o predstavama, a da su se kojim slučajem ti dragocjeni dnevnici sačuvali bilo bi vidljivo da je najviše podataka u njima ispisano Štandekerovim rukopisom.", svjedoči Šandorov.

Štandekerov je kazališni profil, prema Ujčićevim kritikama, bio bogat i građen na znanju i dugotrajnom iskustvu. Bio je glumac, redatelj, prevoditelj kazališne literature, priređivač književnih djela i pisac  istovremeno, kazališni organizator i promicatelj kazališnog života. Ipak mu je režija, oživotvorenje napisane drame, stvaranje predstave, ostvarivanja kazališta, pretvaranje dramske riječi u scensko djelo, pokretanje i oživljavanje mehanizama u kojem je svaki pojedini segment važan za cjelinu djela, za njegov snažan dojam i magičnu snagu, bila prioritetna djelatnost. Režirati i raditi pak u neprestano (pre)skromnim, ponekad manjkavim, prilikama i uvjetima kao što je Štandeker u Pulskom kazalištu gdje je režirao 53 predstave (i mnoštvo prigodnih programa, obljetnica, svečanosti, proslava priredaba, recitala...), bilo je naporno i odgovorno. Mogao je samo sanjati standarde koji redatelja rasterećuje materijalnih, organizacijskih i produkcijskih briga, jer krizna su stanja na pulskim daskama stalnim financijskim nedaćama tek rijetko prekidana.

Ono što je Istarsko narodno kazalište u financijskom smislu najviše pogodilo bila je političko administrativna odluka o ukinuću kotareva, a time i svih financijskih obveza prema institucijama u Kotaru. Bilo je očito kako Općina Pula sve te nove obveze ne može preuzeti i umjesto da taj povijesni, za kazalište kobni, trenutak bude znak uzbune, izazov traženja radikalnih rješenja za opstanak ionako posustalog kazališta, zavladala je rezignacija. Financijska se potpora drastično smanjila, a svi napori da se funkcija kotara zamijeni nekim solidarnim zajedničkim financiranjem svih istarskih općina, propali su. Dopis Narodnog odbora Labin (28. svibnja 1962.), na koji sam naišao u arhivi, te nesretne prilike dobro ilustrira. Općina vraća Istarskom narodnom kazalištu nepotpisan ugovor s napomenom da nema sredstava za Kazalište i predlaže da se ugovore samo pojedinačne predstave. Sličan je odgovor stigao iz Rovinja, ali i iz drugih istarskih općina.

Postoji i pismo kojim se Kazalište na kraju obraća tada još postojećoj kotarskoj administraciji: "Poslije odluke o prelasku prava osnivanja date su preporuke predsjednicima općina, a s kojima su se oni složili, da ugovaranjem predstava riješe barem dio financiranja Kazališta. Čitava je ta ideja dovedena u pitanje. Pretežni je razlog odbijanja što Kotar općinama nije smanjio obaveze na račun takvih izdataka, kao što je recimo to učinio u slučaju Pule". Komparativni financijski podatak iz 1966. godine također je upečatljiv: kazalište u Rijeci te godine ima 4 milijuna dinara, varaždinsko 780.000, dok pulsko raspolaže sa samo 498.000. Pulski je općinski Centar za obrazovanje i kulturu 1967. godine pripremio iscrpan izvještaj o stanju Kazališta uz prijedlog za racionalizaciju poslovanja i kadrova: 22 umjetničke osobe, 13 u tehničkoj službi, 6 u administraciji i propagandi, šef koncertne poslovnice, tajnik i direktor kazališta.

Pulska kulturna javnost u tim godinama predlaže mnoga rješenja od kojih nijedno nije bilo realno. Osnovana je unutar Kazališta posebna koncertna poslovnica koja je trebala dodatnim aktivnostima povećati prihode. No, umjesto toga poslovnica je postala kamen smutnje, jer je ustanovu dovela do još većih gubitaka. Kazališna je zgrada, sagrađena krajem 70-ih i početkom 80-ih godina devetnaestoga stoljeća a svečano otvorena 24. rujna 1881. zaslugom pulskoga građevinskog poduzetnika i dobrotvora Pietra Ciscuttija, sve više propadala što je postao, i dobrodošao, alibi za zatvaranje Kazališta. Neposredno prije zatvaranja zavladala je agonija. Preostalo kazališno osoblje na svakodnevnim maratonskim sastancima grčevito se protivilo kazališnoj propasti. Uzalud su se tražili krivci i razlozi. Posljednja predstava, Nušićeva komedija Ujež u režiji Lojza Štandekera, što ju je ansambl Istarskog narodnog kazališta odigrao na svojoj sceni bila je 4. studenog 1970.

Mjesec dana kasnije, 8. prosinca 1970, posebna je komisija Skupštine općine Pula pregledala kazališno zdanje i donijela Rješenje kojim se pozornica, gledalište i svi prateći prostori osim uredskih na prvome katu, stavljaju izvan upotrebe zbog dotrajalosti. Nakon 23 sezone svoga djelovanja s postavljenih 213 premijera (199 kazališnih i 14 operetnih naslova) 125 autora (66 stranih i 59 domaćih) i odigranih 2050 predstava Pulsko je kazalište prestalo s radom (tek 1989. kazalište je po treći puta obnovljeno i svečano otvoreno). Na kraju je 29. travnja 1971. godine osnovan Likvidacijski odbor čiji je jedini zadatak bio donijeti rješenje o prestanku rada Kazališta kao ustanove. Predsjednik tog odbora bio je glumac i redatelj Ljudevit Crnobori koji je u to vrijeme bio posljednji direktor Istarskoga narodnog kazališta. Zatečenim je radnicima određen istupni rok: Lojze Štandeker bio je na toj listi osamnaesti sa istupnim rokom od 90 dana. Neki su kazališni ljudi tada otišli u mirovinu, drugi trbuhom za kruhom, najviše u Zagreb, a Štandeker u Viroviticu, gdje je često (ne samo zbog kazališnih režija) i ranije gostovao.

U Virovitičkom kazalištu Štandeker je režirao svoju prvu predstavu još u sezoni 1961/62, a posljednju 1982, ukupno šesnaest režija. U Virovitici je pronašao i novu životnu družicu. Bio je zadovoljan novim kazališnim ambijentom, primijetivši: "taj mali, ali nadareni ansambl podsjeća na neka avangardna francuska kazališta u kojima su glumci radili sve poslove. Ali francuska kazališta na koja mislim to su ostavila i otišla dalje, no virovitičko i dalje tako radi, što mu daje još veću vrijednost" (1974). Tu je napisao i povijesnu dramu, Stanko Ilić, o događajima u Virovitici u tursko doba.


Lojze Štandeker umro je u Virovitici 11. prosinca 1983. godine, a sahranjen je (po vlastitoj želji) u Mariboru. U povodu Štandekerove smrti lokalne su novine, Virovitički list, istakle njegovu kazališnu kulturu i veliku privrženost kazališnom životu uopće. Posebno su naglašene njegove virovitičke režije: Drveni tanjur, Sinovac, U agoniji, Stanko Ilić i Hura Amerika!. U pulskim medijima nisam naišao na informaciju o njegovoj smrti.

(rex)

Facebook komentari