GASTERBAJTER 336
Piše: Gordan Stojić
Ljudi, počnite se boriti za sebe jer to nitko drugi neće činiti za vas. Osvrnite se oko sebe. Probudite se. Jučer sam snimao priču o beskućniku koji spava po klupama u parku. Moja prijateljica, njezina sestra i brat su nezaposleni. Tu sramotnu situaciju odlučio je prekinuti najmlađi u obitelji i mezimac odlaskom u Irsku. Njegovi roditelji danima nariču i čupaju kosu. Iskren da budem, unatoč obiteljskoj tragediji bit će mu bolje nego da mlad i u naponu snage sjedi doma.  Moji bivši podstanari, mlađi od trideset, ostavili su svoje slavonsko selo u kojem nemaju što jesti i otišli u Pulu kako bi ondje radili sezonski u turizmu. Moji novi podstanari, jadnici iz Brčkog natiskali su se u stan od trideset kvadrata. I sretni su, kažu. Ne maltretiram ih, podijelit ću s njima i kruha ako treba. Dao bih im da stanuju besplatno da nisam u banani, gotovo gladan. Ovo su vremena kada treba biti čovjek. E vidite dragi moji, toga je dosta. Ponavljam, borite se. Zar ne vidite da nam ne daju ništa, da nekakav šupak koji je prije dvije godine diplomirao, a onda godinu bio šef, samo zato što je stranački jaro postaje direktor HEP-a kod vas u Puli. Onaj prije njega imao je lažnu diplomu, ali je također bio uhljebljen po stranačkoj liniji. I dok je on čudotvornim moćima i neizmjernom pameću s faksa stigao do veličajnog direktora, ja sam, iako jedan od najcjenjenijih reportera u državi, čovjek koji je radio u najviše supergledanih emisija u povijesti ove države, proslavio osmu godinu burziranja. I dok mene nitko ne treba, treba one koji su na HRT-u napravili jednosatni Dnevnik, narušili višedesetljetnu tradiciju emitiranja u pola osam, da bi im agencija BBC-a koju su platili, rekla kako je taj Dnevnik obično sranje. Iznenađenje?  Mislite li da će itko zbog nesposobnosti dobiti otkaz? Naravno da neće. U Hrvatskoj se iznimno cijene govna i sranja.

Ljudi, počinte se boriti za sebe jer nitko drugi to neće učiniti za vas. Ja sam napravio nekoliko koraka. Najprije sam pet godina svaki tjedan u Regional Expressu pisao da nam trebaju radikalne promjene. Da nam treba sveopći otpor i da se svi trebamo ujediniti. Ići na ulicu, djelovati. Smijali su mi se kao da sam idiot. Govorio sam tada, zaigrat će mečka i pod vašim prozorom. Jer kako ćete plaćati vodu i struju, tv pretplatu ako ne radite? A ako pri tome ne radi onaj do vas, od koga ćete posuditi novac da biste si kupili kruh? Prije tri godine mnogi su dotadašnji šupci shvatili da sam govorio ono što oni tada nisu htjeli čuti. Moj slijedeći korak bio je aktivizam. Grupa mladih ljudi, neki toliko mlađih da bih im mogao biti otac, suprotstavili su se nemoralu, pljački, umreženosti, uhljebništvu. Zovu se Živi zid. I svaki puta kad mogu, bez imalo pardona izlazim na prosvjede, deložacije ili pak javno podržavam ono što rade. Smradna mi gamad kaže ti si novinar, ti moraš biti neutralan. Ma mater vam jebem. Dok ja izigravam fikus bez mirisa i okusa, vi uništavate moj narod i moju državu, pljujete na grob mojeg oca koji se za ovu državu borio da bih ja danas bio gladan. Umjesto da javno priznam da sam za Živi zid trebao bi valjda glumatati pičkicu, a onda sutra osvanuti kao glasnogovornik ovoga ili onoga. Kao brojni neutralni. Pobrojao bih ih redom da mi se ne povraća od njih.

Ljudi, počnite se boriti za sebe jer nitko drugi to neće učiniti za vas. Učinio sam i treći veliki korak. Rekao sam svojoj materi da zauvijek u svojoj sedamdeset i četvrtoj zaboravi na smradove i gmazove. Njezin je posao da bude uz svoga sina kao što ću ja biti uz nju. I evo, ja, moja žena, punica i mater na slijedećim ćemo izborima glasati za Živi zid.  Jednostavno je to. Veleizdajnici i gamad mora otići i treba im se suditi zbog onoga što su nam napravili.

Ljudi, počnite se boriti za sebe jer nitko drugi to neće učiniti za vas. Kada dođem u Pulu ovo ljeto, razgovarat ću sa obitelji moje žene. Jako me cijene, čitaju moje tekstove i gledaju moje emisije. Čuo sam da imaju dileme i da se ne mogu odlučiti za koga glasati. Siguran sam, odlučit će onako kako ću odlučiti i ja. Bit će nas osmero tada.

A onda će napokon doći dan izbora. Nakon njih mnogi će smradovi početi pakirati svoje prnje. I dok ih budemo gledali kako odlaze stidjet ćemo se. Jer kad već oni nemaju nimalo stida, hajde da se mi časni i pravdoljubivi stidimo za njih.