KOME TO ZAISTA TREBA?
Od 1983. na ovamo svake godine u dva navrata moramo sinhronizirati svoje aparate za kronološko računanje vremena sa službenim, ukaznim, vremenom. Prvih godina bilo je pomalo konfuzno, kasnije smo navikli na ukazno vrijeme. No jesmo li zaista? Uostalom čemu i kako je uopće došlo do ideje o „pomicanju kazaljki satova“? Cijela je priča započela u vrijeme industrijske revolucije, elektrifikacije, izuma žarulja sa žarnom niti.
Razmišljalo se kako će pomicanje kazaljki satova za jedan sat unaprijed tijekom ljetnih mjeseci doprinjeti smanjenju utroška energenata a nametnutim bioritmom pridonjeti produktivnosti te pozitivno utjecati na društvena događanja (čovjeka). Dok je prvi svjetski rat harao Europom u Njemačkoj je prvi puta (1916.) primjenjeno ukazno, ljetno računanje vremena. Prolazila su desetljeća, veliki broj država svijeta prihvatio je ovaj trend. Ukazno vrijeme postalo je normalno, bar do argumentiranih rasprava o njegovoj svrsishodnosti. Tada je krenuo ireverzibilni postupak, najprije „stidljivo“ a zadnjih godina sve više država izlazi iz „sustava ukaznog vremena“.
Veliki broj afričkih država, dio južnoameričkih, dalekoistočnih i indonezijskih nikada nije pristupio „ljetnom računanju vremena“. Sve je više ekonomskih i društvenih studija koje su svojim istraživanjima pokazale kako pomicanje kazaljki ne pridonosi uštedi energenata (dapače, povećava potrošnju istih) a nasilna promjena bioritma negativno utječe na čovjekov život. Povećan je broj prometnih nezgoda, povreda na poslu, neke od teških bolesti (infarkt) imaju povećanu brojnost događanja upravo u danima promjene kronološkog računanja vremena. Sve je to, uz mnogobrojne druge razloge, utjecalo na odluke velikog broja država kojima su ukazno vrijeme prepustile prošlosti. Danas gotovo cijela južna i srednja Amerika, bezmalo cijela Afrika i Azija, daleki istok, Indonezija i veći dio Australije uz par država SAD i Kanade ne primjenjuje ukazno vrijeme. I na području Europe sve se više razmišlja o njegovom ukidanju.
Neke su države EU već godinama spremne na taj korak, ipak kako je prostor EU pomalo specifičan i ispresjecan dnevnim komunikacijama na svim nivoima to bi istupanje pojedine države iz sustava prouzročilo popriličnu konfuziju. Zamislite kaotičnu situaciju u kojoj primjerice iz Pule u 12 sati krenete prema Kopru (putovanje koje traje oko sat vremena) a tamo stignete malo prije podneva, zatim nakon niti pola sata vožnje uđete u Trst gdje kazaljke pokazuju kako je prošlo 14 sati. Takve bi situacije jako zakomplicirale život Europljana. Imajući sve u vidu izgledno je očekivati da će i Europa u skorije vrijeme dokinuti ukazno vrijeme. Biti će to kraj ideje koja je možda i imala smisla kada je nastala, inercijom se održala desetljećima no danas ju pobijaju argumenti.
(rex/Marino Tumpić)
