SUBOTA, 23. SVIBANJ 2015. U 20,00 SATI
Galerijski prostor Kula Sv.Martina u Bujama predstavlja samostalnu izložbu fotografija Slađana Dragojevića pod nazivom ''Groblja''. Otvorenje će se održati u subotu 23. V. 2015. u 20.00 sati, a izložbu će u prisustvu autora predstaviti Eugen Borkovsky.
Groblja ili Crno bijelo mirovanje vremena
Slike po-smrtnosti su pune semantike, a dokumentiranje oblik njihova čitanja. Arhitektura groblja markira preživjelost u ratu s vremenom naše preostalosti. Arhitektura grobalja uopće, slavi poraz kretanja prostorom. I opet teatar. Ovaj put, sinopsis je stravično stegnut u procjepu crnine i bjeline, gotovo orgazmične nepomičnosti na koju se ruši pogled ravnodušno zbrajajući dijelove prikazanoga u neumoljivo jedno. Jednom je dakako krsno ime Smrt. Svjetlost se pri tom ne može uloviti, jer se u mračnim pregibima teškog kamenja i plastičnih lampiona snalaze tek skriveni škorpioni, korijenje bršljana i vertikale čempresa, kao jedini život uz one, tužno uznemirene što naviru gledati sebe u prazno lice ostavljenosti.
U tom bezizražajnom licu ostaje samo svijest o vremenu kao dodana vrijednost i priklon slaboj nadi da baš „onaj moj, ona moja, ono moje“ nije nestalo. Nestali se nastanjuju u ostalim, pa tako raste Grad mrtvih. Ovdje nema svjetla, već se mrak opisuje svjetlom. Time se autorizira pristup obesvijetljenima. Svjetlopis pri tom ne osvjetljava. Dapače, zatamnjuje i gdjekad samo bljesne u posjekotini tame, ili po rubovima detalja. Jaki kontrasti i hladna gustina u prizorima apostrofiraju samo fotografa. Njegovo gledanje na smrt kao na stvar koje na groblju više nema. Ista je naime, pojavivši se iščezla, bivajući samo nakratko puki rub života. Ona je nakon grandioznog uprizorenja na tanašnoj granici prelaska, ostavila tek gomilu nemoćne memorabilnosti (pre)ostalih. Oko fotografa prolazi kroz arhitekturu vremena kao da je prostor. No ne lirski, ne patetično, ali ni indiferentno. Dokument je kako znamo pomalo bezobziran prema (s)tvarnom iz kojeg se predočuje. Nema nostalgije, nema žudnje za životom. Raspliću se nizanjem spletke sjećanja na mrtve. Sve na način kako živi grade babilonske kulice dostojnosti i dostatnost, da bi se čovjek po drugi put nakon života raspao, tiho i fino, bez komunikacije sa susjedom s kojim dijeli urbani okoliš konačnosti. Sve (pre)ostalo je fotografija faktografije. Rex
