Ko to tamo kašlje?

Ko to tamo kašlje?-105157

BEOGRAD U VREMENU KORONE
Koronavirus ne poznaje granice, mi kojima su granice davno iscrtali zavirili smo malo u "komšiluk" da iz prve ruke, od poznatog  beogradskog novinara i prijatelja Vladimira Stakića "ogrebemo" informacije o onome što se događa u susjednoj Srbiji. Tekst objavljujemo u intergralnoj verziji i vjerujemo kako ćete uživati kao i mi.  (NMF)

Priznajem, kad sam pre par dana obećao Dr Fricu da ću za REX napraviti tekst, reportažu ili već nešto slično o tome kako se u Beogradu trenutno živi sa epidemijom Kovid 19 virusa, imao sam utisak da je to prilično jednostavno. Imam gomile slika, jer se već jedno dva meseca intenzivno igram fotografišući telefonom, što do tada maltene uopšte nisam radio, vesti non-stop pratim, a sticajem okolnosti moram povremeno na posao kroz centar grada, tako da vidim šta se tu dešava i još sam u kontaktu preko interneta sa stotinama ljudi, pa mi, činilo se, skoro ništa  neće biti tako lako kao da ovo uradim.

A onda sam malo po malo počeo da upadam u problem. Ajde, slike ću još nekako i odabrati, mada ih imam previše, a to što su neke od njih meni interesantne uopšte ne znači da će biti i vama, no to ćemo svi nekako i preživeti. Ali šta da napišem?

S jedne strane imamo sa svih strana sveta o korona virusu izveštavanje koje bi trebalo da bude istinito, potpuno i pravovremeno, pa znamo za desetine hiljada zaraženih i hiljade umrlih u Kini, Italiji, Španiji... za sve težu situaciju u Francuskoj, Nemačkoj, Americi... U tom kontekstu, skoro da deluje nevaspitano napisati kako je situacija u Beogradu i Srbiji napeta, teška i nepredvidiva, kad zvanično do 28. marta u 15 č imamo šestotinak zaraženih ljudi i deset umrlih, što je manje nego što ima bilo koje »neepidemijske godine« od običnog sezonskog gripa. Ali, naravno, te brojke nisu ni slučajno ono što je trenutno najveći srpski problem sa koronom. Mnogo je gore to što niko ne može da kaže koliko su tačni brojevi zaraženih (tj. koliko je onih koji ni ne znaju da su u problemu) i kojom će se brzinom povećavati broj obolelih, jer smo svi svesni da je dosta vremena izgubljeno, da u zdravstvenom sistemu mnogo šta decenijama škripi (nema dovoljno doktora i sestara, opreme, sredstava...) te da većina ljudi zbog kontradiktornih informacija koje su stizale u poslednje vreme iz zvaničnih izvora sve ovo još ne shvata dovoljno ozbiljno i ponaša se italijansko-balkanski opušteno – još ima onih koji se šetaju u grupama, neki ne mogu da se oslobode navike da se svakome kome se obraćaju unesu u lice, a mnogi ne primenjuju ni minimalne mere zaštite.

Uz to, masovna testiranja građana tek treba da počnu, a do pre par nedelja nije bilo adekvatne kontrole onih koji su dolazili iz inostranstva (zato je juče doneta odluka da se samoizolacija onima koji su došli preko granice produžava sa do sada propisanih 14 na 28 dana, što uključuje i one koji su već »odslužili« to što im je bilo propisano), a i sada postoji hronična oskudica zaštitnih sredstava, kako maski i rukavica, tako i hemikalija za dezinfekciju i svega ostalog. Navodno su nekakvi avioni, kamioni i milioni komada maski, rukavica, litara, flaša i svega ostalog tu negde, stigli, upravo stižu ili će stići za par sati, ali čim čovek uđe na neku društvenu mrežu čita žalbe stotina ljudi kako su obišli 3, 5, 10, 15 apoteka i prodavnica i tek su ponešto od toga našli. 

Svi koji su to hteli su izgleda za sada uspeli da kupe samo ogromne količine wc papira, šećera i brašna, a čini se da je ta euforija za par dana splasla i više se ne vide po gradu hodajuće planine tariguza niti ljudi sa kariranim torbama punim strateških namirnica. Sad ćemo tek početi da uviđamo gde su uska grla i čega će nam faliti u Srbiji, mada je i to pod znakom pitanja, jer je mnogo ljudi koji rade u privatnim firmama već ostalo bez posla i (ili) primanja ili su im plate značajno smanjene, pa je pitanje šta bi i od čega kupovali i ako svih roba bude u izobilju.

To nam, kao i ubrzani ekonomski rast odmah nakon okončanja epidemije predsednik uveliko najavljuje na svojim učestalim maratonskim obraćanjima, koja se zovu konferencije za štampu i traju u proseku po 70 minuta ili nešto više, od čega on bez ikakvih pitanja priča na razne teme otprilike sat, a onda ga novinari desetak minuta pitaju, uglavnom ono što još želi da nam kaže.

Ne znam kako je tačno kod vas u Hrvatskoj. Kod nas u Srbiji prvo je bilo sprdnje sa virusom i priče da od toga maltene niko ovde neće da se razboli. Za čas je igračka postala plačka i krenule su katastrofalne najave da ćemo imati desetine hiljada mrtvih za tili čas ako bilo ko izađe iz kuće bez preke potrebe, a onda se krenulo i sa uvođenjem restriktivnih mera, pokrivenih odlukom o uvođenju vanrednog stanja, u kom se praktično suspenduje ustav i mogu se donositi svakakve mere. Prva od njih bila je da u gradskim sredinama ljudi stariji od 65 godina, a u seoskim oni stariji od 70, smeju da izlaze iz kuća samo jednom sedmično, u periodu od 3 do 7 č ujutru, radi nabavke namirnica. Ostalima je kretanje bilo nekoliko dana ograničeno na period od 6 do 20 č, pa je ustanovljeno da smo neodgovorni i da se previše krećemo, te je to skraćeno do 17 č, a od nedelje 29. marta je to vreme radnim danima do 17 č, dok je vikendom do 15 č, jer se, objasnili su nam, narod neodgovorno ponaša i kreće se u dozvoljeno vreme bez potrebe i neretko u grupama.

Slično je bilo i sa ugostiteljskim objektima, kojima je prvo bilo dozvoljeno da rade sa skraćenim radnim vremenom i uz poštovanje propisa o minimalnom potrebnom prostoru po gostu, da bi onda vlast konstatovala da su građani neodgovorni, jer su valjda to što su ugostiteljski objekti ostali otvoreni pogrešno shvatili kao znak da u njima mogu da sede tokom radnog vremena, pa su to i radili. Zato su odlukom vlasti svi zatvoreni, ali odlukom pojedinih vlasnika neki po svoj prilici rade na crno, budući da sam pre neki dan video ljude u baštama nekoliko kafića u jednom od centralnih elitnih delova grada (doduše, negde ljudi kupuju kafu na šalterima objekata koji to legalno rade, pa sedaju u bašte kafića i restorana koji nisu sklonili stolove i stolice).

Neodgovorno su se, po kriterijumima vlasti, tj. izgleda samog predsednika, pošto je on lično o tome u par navrata govorio, ponašali i vlasnici pasa, kojima je jedno vreme bilo dozvoljeno da u krugu od 200 m od svog stana (kuće) šetaju ljubimce 20 minuta u periodu od 20 do 21 č, radi obavljanja fizioloških potreba. Od danas je i ta mera ukinuta, što će reći da će psi morati da nauče da se suzdrže od sranja i pišanja 12 sati radnim danima, a 14 sati vikendom.

Da skratim priču, kao što bi oni koji se na račun korone šale na društvenim mrežama hteli da budu najduhovitiji, a oni koji pišu o tome kako se kod njih u kraju, gradu ili državi sa koronom živi bi hteli da budu najpametniji i najinteresantniji, tako bi izgleda i neke vlasti (i naša, ali izgleda i mnoge druge) htele da se pokažu kao sposobne da koronu eliminišu kao od šale, ali narod naprosto neće da sluša i da radi ono što je u njuegovom interesu. To je u Srbiji, dakako, dobrim delom motivisano činjenicom da bi ubrzo posle epidemije trebalo da uslede republički i lokalni izbori, koji su već bili raspisani, pa odloženi, te bi valjalo da se vlast ne zameri građanima, a da im istovremeno sačuva glave i da joj se oni onda za sve to oduže glasajući za nju. Na njenu sreću u ovoj nesreći koja nas je snašla i lako je moguće da će nas tek snalaziti narednih nedelja, ima više nego dovoljno onih koji svojim ponašanjem (neodgovornim ili »neodgovornim«) daju alibi svim onim ograničenjima koja su do sada uvedena, a i onima koja će se tek uvoditi (pominje se i totalna zabrana napuštanja kuća 24 časa dnevno do daljnjeg, sa neizvesnim rokom važenja, zatvaranje zelenih pijaca koje sada rade tri dana sedmično i još neke restrikcije). Inače, u mnogim firmama i institucijama deo zaposlenih radi od kuće, a negde i svi, ali ima i onih koje rade isto kao i do sada, negde uz vođenje računa o propisanom broju ljudi u odnosu na veličinu prostora i o nošenju zaštitne opreme, a negde i ne.

U nizu apsurda imamo i taj da je gradski i međugradski prevoz ukinut, ali da privatne kurirske službe rade sve u 16 i da internet prodaja razne robe funkcioniše praktično potpuno nesmetano; da su zabranjena okupljanja i zadržavanja na javnim površinama, ali da do pre neki dan nije bilo nikakvih ograničenja za bogosluženja i druge verske skupove, te da su neki pravili i masovne zabave. Sve u svemu, kao i decenijama unazad i sa skoro svim stvarima u ovoj zemlji problem je zanemarivan ili potcenjivan dok je bio mali, a sada kada je narastao toliko da je postao više nego ozbiljan i da je pitanje može li se rešiti pre nego što situacija postane stvarno dramatična donose se restriktivne mere, neke potpuno razumne, ali neke čak toliko restriktivne da je unapred jasno da su teško primenljive, pa je pitanje i koliko će se poštovati. Ali, drastične kazne se izriču, bar u nekim slučajevima, i to na virtuelnim suđenjima (preko Skajpa) - 150.000 dinara (tj. oko 1250 evra) je kazna za izlazak iz kuće u vreme »policijskog časa«, do tri godine zatvora dobija se za napuštanje samoizolacije itd).

Bilo kako bilo, za sada je ljude u Srbiji više od činjenice da na manje od hiljadu kilometara od naše prestonice u Italiji umire bezmalo četvorocifreni broj ljudi dnevno i da to nije scenario koji se kod nas ne može desiti (mada smo i to skoro čuli, i to od iskusnog doktora, u javnom nastupu kom je i predsednik Srbije prisustvovao) prepala mogućnost da bi oni koji zapate lagani oblik ovog gripa mogli biti 15 dana provesti u nekoj od sajamskih hala u Beogradu, Novom Sadu ili Nišu, na vojničkom krevetu, bez interneta, punjača za mobilni i televizora. To je izazvalo takvu histeriju da je premijerka dan kasnije obećala da će tu biti uređene i sobe za rad na desk-top i lap-top računarima i tabletima, obezbeđeni stolovi za stoni-tenis i bilijar, tv sale, tuševi... Nije, doduše, pominjala kafiće, suši barove i diskoteku sa šipkama i go-go igračicama, ali je delovalo kao da bi i to obećala, samo da se građanstvo odljuti i da malo manje pljuje vlast na fejsbuku i tviteru.

Epidemija korona virusa u Srbiji je po zvaničnim podacima otpočela početkom marta. Kažu da sada ulazimo u dve nedelje koje bi mogle biti najgore. Koliko će to najgore biti loše, građani nemaju predstavu, ali je još gore od toga što nisu sigurni da li tu predstavu imaju oni koji im govore šta moraju da rade i šta bi trebalo. Mada se mora priznati da se čini da stručnjaci (pre svega medicinsko osoblje) svoj deo posla rade najbolje što mogu u uslovima koji su daleko od idealnih. 

Mnogo bih toga još mogao da pišem – o tome da ima onih koji nastoje da ovo iskoriste da na brzinu zarade enormne pare dižući u nebo cene traženih proizvoda iako im nabavni troškovi nisu promenjeni ni za paru, o tome da su neki bogataši odmah pootpuštali radnike u firmama koje trenutno rade sa minusom, ali i o tome da ima stanodavaca koji su svojim stanarima smanjili cenu zakupa stana na pola ili im čak odobrili stanovanje bez plaćanja dok vanredno stanje traje, o tome da je nekima od toga s čime u borbi protiv virusa raspolažemo važnije pitanje zašto su nam Kinezi pomogli, a Rusi i Evropska Unija nisu, da li naša vlast koristi epidemiju za dodatno koškanje sa Crnom Gorom ili su Crnogorci ti koji su zapodeli kavgu i tako dalje- Istovremeno je, međutim, vlast krenula u ne baš sasvim razumljivu kampanju napada na gastarbajtere koji su se masovno vratili u zemlju, a koji su praktično proglašeni glavnim krivcima za širenje virusa (navodno zato što ne ostaju u izolaciji već se okupljaju, kafenišu, pokazuju garderobu i kola itd.).

Tako su domaći ksenofobi dobili još jednu laku metu, osim migranata, koji se trenutno ne vide i o kojima se za sada priča uzgredno, uglavnom u kontekstu ludačkih teorija zavere po kojima ćemo kad se policijski čas ukine zateći stotine hiljada Pakistanaca, Kurda i ko zna kojih još muslimana nastanjenih širom Srbije. Jednom rečju, politika je uspela da u velikoj meri zagadi i koronu, što nije nimalo prijatno, ali ajde, realno je situacija dramatična i svakom normalnom bi to trebalo da bude poslednje na pameti. Za sada normalan čovek može samo da se nada da će Srbija  naći način da koliko-toliko kontroliše epidemiju, jer niko ne sme ni da pomisli šta bi bilo sa nama da se tempo oboljevanja makar i približi italijanskom, španskom, francuskom... 

U osam sati se, inače, tapše širom Srbije – lekarima, farmaceutima i pripadnicima drugih profesija koje su ovih dana posebno uposlene i ugrožena. Tapšalo se u Beogradu i u znak podrške Zagrebu, nekih 14 sati nakon zemljotresa... Na moju sreću, za sada nema primera masovnog pevanja i sviranja sa terasa, jer znajući svoj muzički ukus i ono što bi se moglo očekivati od izvođača, čisto sumnjam da bih to preživeo. 

Na kraju, a možda je od toga trebalo da počnem, mesec mart je u Srbiji često u znaku vanrednog stanja. Jedno smo imali 1991., kad su bile one čuvene devetomartovske demonstracije, pa drugo 1999., kada je krajem ovog meseca počelo NATO bombardovanje Jugoslavije, pa treće 2003, godine, kada je ubijen premijer Zoran Đinđić i četvrto pre neku godinu, zbog katastrofalnih poplava. Ovo nam je, dakle, peto vanredno stanje u martu, ali prvo ove vrste. Da li će biti poslednje? Možda i neće. Hoćemo li iz njega nešto naučiti? Mnogo verovatno hoće. Ali, znajući nas, nisam preterani optimista – uopšte ne sumnjam da će, kad se ovo čudo završi, mnogi od onih koji se sada najnenormalnije ponašaju deliti lekcije o tome šta je trebalo raditi. Možemo mi, naime, bez svega, pa čak i bez toalet papira, šećera i brašna, ali bez naknadnog pametovanja skoro nikako. Živi bili pa videli.

Vladimir Stakić