STRUGALICA
Piše : Damir Strugar
Prekrasan je listopadski dan. Pravo "bablje ljeto" usred jeseni. Sjedim na cvjetnoj terasi prelijepoog caffea i restorana "Alighieri" na Danteovom trgu. Ovog je ljeta ovaj prekrasni pulski trg doživio pravi procvat, a nesumnjive zasluge za to ima i gazdarica "Alighieria" Nensi Modrušan. Ova žena, pravi ugostiteljski zmaj, nakon uspješnog vođenja restorana "Bi Village" i konobe "Navetta" u Valbandonu, udahnula je svojim šarmom i idejom
oronulom pulskom Danteovom trgu prekrasni štof vrhunskih talijanskih restorančića. Ovdje se sada dolazi na sjajnu kavu, odličan ručak i čašicu sjajnog vina.

Sjedim u društvu sveučilišnog profesora, poznatog odvjetnika i vrlo uspješnog privrednika. Sve ugledni i poznati ljudi Pule.

- "Znaš Strugar vrijeme bi ti bilo da te svoje kolumne objediniš na jednom mjestu!" - kaže mi profesor lagano srčući svoju kavicu nakon vrlo dobrog objeda. - Internet dođe i prođe, ali knjige su vječne!" - mudro zaključuje moj dobri i pošteni profesor. Sa njim se, dakako, slažu i odvjetnik i privrednik.

Kasnije dok se pozdravljamo i rastajemo, razmišljam što mi je profesor rekao. Ubacio mi je vrckavu bubicu u uho. Dozrijelo je, čini se, vrijeme za izlazak moje druge knjige. Svakih četvrt vijeka po jedna knjiga, nije baš loš prosjek! Valjalo bi zaista skupiti na hrpu sve te silne "Strugalice" i od njih prirediti štivo za knjigu. A to je ujedno i dobra prilika da testiram poznate i nepoznate prijatelje "Strugalice" koliko su spremni podržati projekt
sabranih kolumni na jednome mjestu? Naravno, kao "prijatelji knjige", kulturne "mecene" pisane i ukoričene javne riječi.

I dok mi tako misli lutaju, prisjećam se svoje prve knjige koju sam objavio, ima tome dakle, više od četvrt vijeka. Prije neki dan podsjetio me sasvim slučajno na nju kolega novinar Branko Vlačić iz Kanade. Pretraživajući internet, naišao je na moj intervju sa Miljenkom Smojom iz 1989. godine. Taj sam intervju, uz mnoge druge na temu erotike i javne erotizacije, objavio u svom knjižnom prvijencu 1990. godine, nazvanom "Intimne tajne poznatih Jugoslavena". Bili su to intervjui koje sam tada sa velikim žarom novinarskog mladca pisao i objavljivao u magazinu "Erotika". Kasnije sam njih tridesetak posložio i objavio kao knjigu, pod mentorskom palicom mog tadašnjeg velikog, a danas pokojnog novinarskog barda Drage Kastratovića.

I dakle, u toj i takvoj knjizi, značajno je mjesto zauzeo i razgovor kojeg smo na splitskoj rivi vodili meštar pisane riječi Miljenko Smoje i moja radoznala novinarska mladost. Naravno, već se tada politika nametala kao javna profesija koja će nam promijeniti živote i dotadašnji bezbrižan život. Veliki splitski novinar i pisac, barba Smoje, kao da je bio zloguki prorok. Na moje pitanje zašto se političari ne usuđuju javno govoriti o erotizaciji i zašto su mi pružali najveće otpore za takve vrste intervjua, Smoje mi je rekao:

- "Zbog toga jer se oni pravidu strašno važni! Oni ne razgovaraju o tin stvarima, oni ne izlazidu vanka. Oni su strašno pametni i znaju puno više od običnog svita. To oni ka čuvaju dostojanstvo, pa ne izlazidu među obični svit. Još je Periklo davno govorio da mu trebaju takvi političari, a ne normalni judi. A imaš i u Platonovoj "Državi" da svitom mogu vladati samo starci priko 60 godina. Zapravo on je mislija da državon mogu upravjati
samo oni kojima se više ne diže kurac. A oni kojima se diže, ti će misliti samo na sebe i neće ih zanimati ni država ni narod! A to su najobičnije pizdarije. Jer svi smo mi judi isti, samo se naši političari prave da su drugačiji!"

Pitam se pitam, nije li danas, 27 godina kasnije, sve isto kao što je tada govorio veliki splitski pisac Miljenko Smoje?