DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Zaškočio me neki dan, dok sam čekao kraj manjeg servisa na osobnom vozilu, neki lik koji me je pitao, doslovno me tako pitao: ”Je li istina da ste promijenili ime i da se više ne zovete Drago već Jovan?” Naravno, poslao sam ga vrit i rekao mu da gleda svoja posla, a da mene i moja posla pusti na miru. Mislim da nisam pogriješio kada sam odlučio ne ulaziti u raspravu s čovjekom koji je spreman provocirati jer nije valjda tako glup, ne može, mislim, tako glup čovjek voziti Mazdu i vjerovati da sam ja zaista otišao u matični ured promijeniti krsno ime Drago.
A pošto je lik želio konflikt, i to mi nikako ne paše uz vozača plemenite sorte kakva je Mazda, pustio sam ga da žvače u sebi štogod da ga muči.
Mogao me je taj tip, svejedno, pitati jesam li ja zaista, kako sam napisao u svojem romanu, stajao ispred Titova groba i shvatio kako glasi sva istina ovoga svijeta. Iako sam zaista bio u Kući cvijeća da zaokružim svoj roman (a tko još nije to učinio neka ne žali ni novca ni truda i neka ga pročita), sasvim sigurno nisam otišao tamo kao što se ide, štajaznam, u sveta jeruzalemska mjesta ili u Meku i Medinu.
No, ipak, to da sam se ”prekrstio” u Jovo (dakle, ne Jovan već Jovo, onomad kada divljaci stadoše razbijati ćirilične table u Vukovaru) i to da sam se ”pomirio” s onim dijelom povijesti koju djedovi i roditelji sakrivahu od mene, istinita je stvar, pa sam ujedno i Jovo kao što sam i titoist i to u onoj mjeri u kojoj je Jugoslavija bila uspješan projekt, dakle, u onim fazama i segmentima u kojima to svakako nema potrebe ovdje ponavljati. Recimo, u onim idejama o kojima majstorski piše Predrag Matvejević u najnovijoj knjizi ”Granice i sudbine – O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije” (VBZ, Zagreb, sječanj 2015.).
Zašto pišem o Titu? Neću dugo, obećavam, ali moram neke stvari ovdje pojasniti. Pišem jer šefica države očito ne smatra dovoljno vrijednim što je njeno rodno mjesto, zahvaljujući Josipu Brozu i NOB-u, kako je rekao njen pokojni nadbiskup Josip Pavlišić, u Hrvatskoj i što je Kolinda Grabar Kitarović pohađala hrvatsku, a ne talijansku školu kojom bi rukovodili fašisti.
I kako Predsjednica Republike Hrvatske kani šutnuti bistu jedinog zaista svjetski značajnog Hrvata 20. stoljeća, rekoh si, hajde da i ja otpratim tu bistu s nekoliko decentnih i iskrenih rečenica. Uostalom, opet me izabraše za potpredsjednika Savjeta Saveza antifašista RH, pa ne bi bilo korektno da izbjegnem priliku da se bude korektan i koristan.
Postoji dio ljudi koji smatra da sa socijalističkim razdobljem treba prekinuti tako da ga se u maniri crno-bijele tehnike otpiše. Dio Tita iskreno voli, a dio je svjestan da ne možemo protiv prošlosti koja je često ružna i puna dvojbi, dobrih i loših poteza, baš kao život sam.
Citiram prof. Tvrtka Jakovinu (zaista ne pamtim gdje je to rečeno, ima već nekoliko godina, čini mi se u Slobodnoj Dalmaciji, ali nisam više siguran, pa se ispričavam): ”Kad bismo bili do kraja dosljedni, onda bi se moglo zapitati je li opravdano da barun Franjo Trenk ima ulicu u Zagrebu ili da se po njemu zove selo kraj Požege? Pa on sa svojim hajducima sasvim sigurno nije ubijao i pljačkao samo neprijatelje i vojnike?
Je li zapovjednu odgovornost za sve što su partizani činili imao Andrija Hebrang ili Franjo Tuđman? Je li možda potrebno uz Stjepana Radića navoditi da se zapravo spomenici, ulice i trgovi odnose na Radića prije 1925., kada je ušao u karađorđevićevsku vladu i izbacio republikanstvo iz imena svoje stranke? Niz nema kraja. Upravo ovakve dvojbe pokazuju da smo ispolitizirani, da na prošlo gledamo kao na dio dnevnopolitičkih raspri.”
Brojni ljudi zainteresirani za prošlost od nje, za razliku od nekih povjesničara, ne žive. Oni je doživljavaju kao nešto aktualno, izašlo iz kućnih priča, školskih udžbenika, filmova i svakodnevice. Tu, naravno, nema znanosti.
Logično je bilo da se početkom devedesetih obavi sustavni obračun s naslijeđem komunizma. Ali iz poznatih je razloga vladao ambivalentan odnos prema Titu. U međuvremenu smo učinili sve da, opravdano ili neopravdano, dobijemo stigmu društva u kojem se koketira s ustaštvom i fašizmom.
Da je vlast devedesetih promijenila ime Trgu maršala Tita, a ne Žrtvama fašizma, vjerojatno bi malobrojni mogli nešto reći. Ovako su naočale kroz koje se na nas gleda s jednom drugom dioptrijom. Sve to ne isključuje istraživanje komunističkih zločina. Dapače. Samo je pitanje što je do sada učinila i znanost, ali i policija?
Mene ne bi smetalo pošteno i po pravilima struke izvršeno istraživanje svih kriminalnih radnji. Smeta me kada se o tome govori, društvo drži u napetosti i povišenoj temperaturi, a stvarnih rezultata osim politizacije nema. Poput trenutka kada ljubavni par Batmana i Robina, pardon, Banca i Čička zagalame protiv Trga maršala Tita (kako je krenulo, posrećit će im se uz pentranja na vlast Tomislava Karamarka).
Je li to meni da je Tito svjetska zvjerka izletjelo? Ne, nije. Tito je jedini svjetski značajni Hrvat koji je stvarno, djelatno, utjecao na zbivanja u svijetu kao akter i to u jednom dugom razdoblju. Na trenutke je igrao puno više od regionalne uloge. Kao povjesničaru hladnog rata prof. Jakovini je to izazovno, zanimljivo i dobroga nam je štiva ponudio oko teme nesvrstanih.
Ako me baš potežete za jezik, kao onaj nesretnik u salonu Mazde, mislim da je morao znati za zločine, mislim da je bio tašt i da je učinio puno toga krivo. Mislim da su brojne stvari mogle biti drukčije i bolje da je bio manje tvrdoglav.
Sve to mislim, kao i prof. Jakovina, ali mislim i da je u civilizacijskoj podjeli svjetova 1945. Hrvatsku svrstao na pravu stranu i osigurao da se teritorijalno proširi, to jest, kompletira. Modernizirao je zemlju i osigurao, svjesno ili nesvjesno, ako baš hoćete, stvaranje temelja za neovisnu Hrvatsku. Rijetko će koji Amerikanac vrednovati Kennedyja po početku Vijetnamskog rata ili Zaljevu svinja na Kubi, nego će to činiti po mladosti i novim idejama, po borbi za rasnu jednakost i za ljudska prava.
Čičku i Bancu, to jest, Kolindi i Karamarku motiv nije samo osuda Tita kao odgovornog za zločine. Besmisleno je neprestano ponavljati kako se ne može govoriti o antifašizmu u Hrvatskoj, jer taj termin tobože pokriva tek borbu protiv Talijana, a ne i nacionalsocijalističkih Nijemaca. Isto tako je besmisleno govoriti da ako već treba ostati Titov trg, onda bi barem trebalo mijenjati pojam “maršal”, jer je to militarističko i podsjeća da je Tito stvorio vojsku koja je četrdeset godina kasnije napala Hrvatsku. Ne znam koga takvi argumenti mogu zavarati.
Kolinda i Karamarko znaju da je profitabilno baviti se poviješću koja izlazi na ulice, a ne onom koja se uči u arhivima, počevši od onoga u Jad Vašemu. Na ulice, rekao bih, povijest izlazi zato jer se dugo godina o naslagama “neprovarene” prošlosti nije moglo slobodno raspravljati (ja to dobro znam kao Hrvat iz ”ustaške” Argentine), a kada se i moglo, povjesničari su birali teme koje su bile manje opasne. Ipak, zar vam se doista čini da je Karamarku važna povijesna istina i da teži k nastojanju da se točno utvrdi tko je kriv, a tko pravi, kakvi su bili čiji motivi?
Meni se Karamarko pokazuje kao netko tko vodi i tko voli ulične povjesničare. Meni je on kao Klemm i kao Kolindin kvisko Glogoški, u onom ružnom i tužnom šatoru, boreći se protiv nepostojećih Jugoslavena.
Ovolika opterećenost 20. stoljećem u osnovi je strah od Srba. To sam, među inim, shvatio u Beogradu, i morao sam tu spoznaju pretvoriti u 250 stranica ne baš tako lošeg štiva, ponajviše posvećenog onima koji žive u strahu i od straha, da ih ruka istine, po mogućnosti ona božanska, oslobodi. Naime, jer se i Tito, ustaše, komunisti i Domovinski rat na kraju mogu svesti na taj zajednički nazivnik – Srbi, što svima koji govore da je povijest sluškinja politike daje argumente.
Nitko ne zna zašto je Brozovo ime, koje je, da se razumijemo, ondje gdje jest voljom ne bilo koga nego Franje Tuđmana, baš sada toliko ražestilo majora Karamarka i njegovu kaplarku na Pantovčaku. Pa se nameće pomisao da bi tu mogli imati prste i oni koji su dužni odvesti ovu zemlju u bolju budućnost, a kako to ne ide, pretvoriše se, evo, po znanome receptu, u borce za bolju prošlost.
Jer, da, ne zaboravimo da trči Bozanić štafetu po župama noseći Stepinčeve moći i zapišavajući teren nepisanim motom ovih antititovskih demonstracija: da treba maknuti Tita jer dolazi ”sveti” Stepinac. Dakle, Stepincem protiv Tita.
Ergo, svi vi na mise! Jer je kardinal napomenuo kako se nastoji ”da obilježavanje bude šire od nacionalnoga značenja”. I kako je prihvaćanje istine znak opredjeljenja. A, znam ja vas, komunjare jedne. Dobro vas je ”pročitao” nadbiskup kada vam je poručio da ”mnogi i kad je sve evidentno, tvrde ono što žele tvrditi”. A što bi to moglo biti? Da je Stepinac bio ustaški i nacistički saveznik, promotor ideologije po kojoj se od njega do Bozanića ne prestaje koketirati s fašizmom koji vjeri pravi kompliment zbog nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva?
Valjda drugu Walteru u grobu nije jasno, a vjerojatno mu je i malo žao (je li to pak sada citiram Stjepana Mesića?), zašto su ga se sada spopali njegovi Hrvati kada više ne vitlaju prema njemu glogovim kolcima čak ni Šešeljevi četnici.
U redu, Tito je već dosta dugo mrtav, pa mu možda treba malo pomoći da poveže stvari. Evo ovako: četnici su bijesno obigravali oko njegova groba zato što ih je pobijedio u Drugom svjetskom ratu, a ovi njihovi pajdaši u Zagrebu valjda također smatraju da su u tom ratu izgubili. He, he. Naravno, oni to otvoreno ne priznaju, nećemo od njih čuti ni da su Stepinac i većina biskupa (o sarajevskom nadbiskupu Šariću da i ne govorimo) držali stranu Pavelićevoj NDH, ali ne pretrgoše se ni da dokažu suprotno.
Na kraju, maršal Tito nije bio, da se razumijemo, nevinašce (zato mu je možda bista na Pantovčaku, metaforički, od bijela kamena) i da su drukčije okolnosti, dalo bi se o tome itekako govoriti. Ali, znajući da su poslije njegove smrti Hrvati i Srbi toliko poludjeli da nisu u stanju vidjeti ni da su samo zahvaljujući njemu izašli iz rata kao pobjednici, a ne kao kolaboracionistički štakori – neka nam stoji dobro i neka mu se ne zatre ime.
Dapače, naravno da se šalim – ta, nisu Srbi takvi idioti, ali ako im bude tijesno pored druga Tita, neka ga slobodno vrate u rodni Kumrovec. Mislim da znam kako inkasirati nepojmljivi, užasan, gromoglasan nedostatak političke kulture i ine pameti koji pokazuje Kolinda Grabar Kitarović.
(REX)
