DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Hrvatske katolike muči, to je očito, koliko će se morati čekati dok Papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Aloizija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina?
Odluka pape Franje da udobrovolji željama Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve, koja je izrazila negodovanje zbog najave koje su sredinom 2014. sugerirale brzu Stepinčevu kanonizaciju, te ishod komunikacije između Svete Stolice i patrijaršije u Beogradu: formiranje mješovito katoličko-pravoslavne komisije koja bi trebala donijeti inače ''nikad stvoreni izbalansirani historijski sud o Stepincu'', odnosno pozabaviti se ''ličnošću kardinala Stepinca i njegovom djeltanošću za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i u vremenu koje je ratu prethodilo i za ratom uslijedilo'', izazvale su konfuziju među hrvatskim katoličkim vjernicima, ali osobito među članovima hrvatskog klera i episkopata.
Štoviše, kako je 25. listopada (članak ''Zašto zaprijeke kanonizaciji blaženoga Aloizija Stepinca?'') u Glasu Koncila lamentirao profesor moralne teologije dr. Stjepan Baloban (vrlo blizak kardinalu Josipu Bozaniću, koji je, uostalom, izdavač toga katoličkog tjednika), dogodilo se (navodno) da se ''o veoma osjetljivoj temi proglašenja svetim Aloizija Stepinca raspravljalo bez bitne strane, tj. Katoličke crkve u Hrvatskoj''. Baloban nije samo ustvrdio da je Kaptol u potpunosti zaobiđen u tijeku komunikacije Svete Stolice i Svetog sinoda SPC-a, već je za nered u komunikaciji optužio donedavnog apostolskog nuncija u Republici Srbiji, mons. Orlanda Antoninija i vatikansku diplomaciju!
Ipak, pismo koje je u Vatikanu 8. travnja 2015. potpisao Državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin (Broj: 3342/14/RS), a upućeno je predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije, zadarskome nadbiskupu mons. Želimiru Puljiću (posjedujem kopiju pisma, kao i kopije pisama patrijarha Irineja papi Franji gdje Stepinca optužuje da je šutio o stradanjima pravoslavaca u doba NDH te se moli da se kanonizacija skine s devnog reda), pokazuje da toga navodnoga zaobilaženja Zagreba nije bilo, dapače, da su hrvatski (nad)biskupi manipulirali ne samo svojim vjernicima već cijelom javnošću.
U pismu nadbiskupu Puljiću, kardinal Parolin otkriva, među inim stvarima, da je kardinalu Bozaniću još u listopadu 2014., kada je bio na Biskupskoj sinodi u Vatikanu, pojašnjeno koji su Papini koraci i motivi te da se od hrvatskih (nad)biskupa očekuje poptuna i uvjerena podrška inicijativi pape Franje za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom. ''To će sudjelovanje u Komisiji'', napisao je Parolin Puljiću, ''biti znak dobre volje koje će doprinjeti budućim koracima na ekumenskome putu''.
Kardinal Parolin, naravno, potvrđuje da će jednoga dana (nitko zaista ne zna kada će to biti niti u kojem pontifikatu) doći do kanonizacije blaženog nadbiskupa Stepinca ali, iako se želi da se to dogodi ''brzo'', to se mora zbiti ''u klimi sa što manje tenzija i polemika''!
Papinska diplomacija, suprotno optužbama Kaptola, na vrijeme je pojasnila HBK da (piše Parolin Puljiću), kako proizlazi iz pisma patrijarha Irineja papi Franji, ''čini se prijeko potrebnim provesti objektivno čitanje bolne povijesti međukonfesionalnih i međuetničkih odnosa ove regije''. I zbog toga Papa predlaže formiranje ''radne grupe'' (komisije) sastavljene od povjesničara, kako katoličkih tako pravoslavnih, ali sa zadatkom da, što posebno treba naglasiti, ''zajedno ponovno čitaju povijest odnosa među Hrvata i Srba za vrijeme Drugog svjetskog rata''.
Sveta Stolica, što je konstanta otkako je Ivan Pavao II. pripremao Crkvu za Jubilej 2000., i ovoj prilikom želi i očekuje da taj proces doprinese ''čišćenju memorije'' (kako kod katolika tako kod pravoslavaca, kako kod Hrvata, tako kod Srba, i drugih), što se smatra ključnim u željenom napredovanju odnosa obaju crkava (ali i Vatikana sa cijelim pravoslavnim svijetom).
Kardinal Parolin, što je jako važno istaknuti, 8. travnja 2015. pojašnjava nadbiskupu Puljiću što se točno dogodilo između vatikanske diplomacije i patrijaršije, o čemu je 24. veljače u Beogradu kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo krščana, govorio sa patrijarhom Irinejem (kada mu je predao Papino pismo datirano 19. veljače 2015., op. D.P.) te moli predsjednika HBK da obavjesti ostale članove episkopata o sadržaju komunikacije i da svi (nad)biskupi prihvate Papinu inicijativu.
Zašto je nastala drama? Zašto je trebalo čekati početak 2016. da Jutarnji list i Nacional pojasne pozadinu cijelog slučaja? Čemu inače služe katolički mediji poput Glasa Koncila, Informativna katolička agencija i li Hrvatski katolički radio? Kakva je pak profesionalna razina ili svjest ''katoličkih novinara'' koji rade vjerski program na HTV-u ili HR? Zašto kardinal Bozanić ili nadbiskup Puljić nisu izbrifirali bilo pojednica bilo grupu novinara i na vrijeme, sine ira et studio, iznjeli sve što znaju? Ili, što bi bilo poštenije i odgovornije, zašto nisu pravodobno objavili cjelovito priopćenje ili organizirali konferenciju za novinare u sjedištu HBK na zagrebačkom Ksaveru? Zašto sekretizam? Zašto manipulacija osjećajima vjernika više konfesija ne samo katolika?
Jer jedno je sasvim sigurno, ako su se iz svih snaga trudili ''pojasniti'' da Papa i Sveta Stolica ne odustaju od Stepinčeve kanonizacije, onda su katolički (nad)biskupi i njihovi urednici (od Ivana Miklenića na dalje), jer to nalaže etika dobre komunikacije i dobrog pastorala, trebali isto tako, u znak poštivanja kako vlastitih vjernika tako i drugih vjernika i naroda i etničkih manjina (Židovi, Romi...) pojasniti urbi et orbi, ali na vrijeme, bez da se manipulacijama hrane antisrpska raspoloženja, što je sve izneseno i sa koje je strane bilo što izneseno.
Kardinal Koch je, piše kardinal Parolin nadbiskupu Puljiću, ostavio dokument ''Pitanja u vezi kanonizacije blaženog kardinala Aloizija Stepinca u kontekstu međusobnih odnosa Katoličke crkve i Srpska pravoslavne crkve'', dokument koji uzima u obzir opažanja patrijarha Irineja u pismu (prvo) poslano papi Franji. Taj se dokument na talijanskom jeziku (koji je također u posjedu redakcije Nacionala) dostavlja i nadbiskupu Puljiću (da se vidi točno kako Sveta Stolica informira patrijaršiju u Beogradu, pa se i tu vidi da Zagreb nije bio mimoiđen kako je ustvrdio prof. Baloban!).
Ono se tiče kronologije procesa beatifikacije, nadbiskupijski proces koji se odvijao od 1981. do 1983., kada je ispitano 74 svjedoka, te proces koji je počeo 1995., a u kojem se ispitivalo Stepinčevo mučeništvo, kada je saslušano 12 svjedoka i konzultirano 126 arhiva (među kojima i arhiv Komunističke partije Hrvatske u Zagrebu). Spominje se i zaključak iz 1997. kojim se priznaje Stepinčevo mučeništvo, sam čin beatifikacije koju je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. predvodio papa Sveti Ivan Pavao II., čin priznavanja čudnog izlječenja po zagovoru blaženog Stepinca (lječnička komisija u Vatikanu, 21. ožujka 2013.) te završna odluka teoloških sudaca u Kongregaciji za kauze svetaca (3. lipnja 2014.).
Sve je dakle nabrojano, cijeli proces beatifikacije do zaključenja procesa pred samog čina kanonizacije, kako to inače čini pedantna vatikanska diplomacija (koju Kaptol nepotrebno u Glasu Koncila optužuje za komunikacijski nered), ali se dodaje ono što je ključno i što je trebalo biti komunicirano cijeloj zainteresiranoj javnosti: budući je slika i uloga nadbiskupa Stepinca bila ''predmet polemika ali i instrumentalizacija'', čini se da je potrebno ponovno ali objektivno povjesno čitanje kako likova tako događaja prošlosti ali kako bi ''dijalog i suradnja među katolicima i pravoslavnima u ime Gospodnje mogli biti inspirirani Božjem milosrđu''.
Papinska diplomacija, suprotno optužbama Kaptola, na vrijeme je pojasnila HBK da se (piše Parolin Puljiću), kako proizlazi iz pisma patrijarha Irineja papi Franji, ''čini prijeko potrebnim provesti objektivno čitanje bolne povijesti međukonfesionalnih i međuetničkih odnosa ove regije''. I zbog toga Papa predlaže formiranje ''radne grupe'' (komisije) sastavljene od povjesničara, kako katoličkih tako pravoslavnih, ali sa zadatkom da, što posebno treba naglasiti, ''zajedno ponovno čitaju povijest odnosa među Hrvata i Srba za vrijeme Drugog svjetskog rata''.
Do kakonizacije će doći, ponavljam: tko zna kada, ali znat ćemo da je ona blizu kada odnosi Hrvata i Srba, pravoslavaca i katolika, budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja i bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera.
(REX/foto Goran Mehkek cropix)
