DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Ma, pusti Pilsela, korisna je budala! To sam o sebi čuo nekoliko puta. Naime, da sam ili: a) osoba nesređenoga i/ili nejasnoga identiteta koji luta od svjetonazora do svjetonazora, pa se, kao i neki (pre)obraćenici (Zdravko Tomac je dobar primjer takvoga ponašanja), fanatički distancira od prijašnjega ponašanja da bi pak fanatički branio novoprigrljene stavove; b) netko tko nije baš ni tako loš, dapače, naivan i dobroćudan, pa se njime lako manipulira ili c) propalitet (propao kao svećenički kandidat, propao kao ljudskopravaški aktivist, propao kao novinar, propao u politici, svakako propao…) koji je toliko očajan da će upregnuti svoje snage u projekt onoga koji mu bude tapšao po ramenu.

Zašto se ovime o sebi danas bavim u kolumni? Jer mi to savjest naređuje!

Zato što sam se kao suosnivač Antifašističke lige Republike Hrvatske – naime, osnovali smo je 9. svibnja 2014., a 21. ožujka 2015. održali Izbornu skupštinu na kojoj je donesen statut Lige (nadalje AFL, kako glasi službena kratica) – našao prozvan kao komunist, anti-Hrvat, netko komu je emocionalna kategorija ”region”, a nikako Hrvatska, dakle kao pojedinac koji Republiku Hrvatsku ne doživljava kao ”nešto svoje”.

Takve budalaštine su o meni i kolegama suosnivačima AFL-a izgovorili ekstremni desničari kao što je Mate Knezović, predsjednik Obiteljske stranke (koji zahtijeva od norveškog veleposlanika da se ”ispriča hrvatskome narodu” jer je bio na skupštini AFL-a), te nazovi novirari s portala tipa Dnevno i turbodesničarskih televizijskih emisija kakva je ”Markov trg” stanovitoga Marka Jurića, gosta takve emisije posvećene AFL-u, inače portparol neokonzervativizma i neotuđmanizma, novinar Tihomir Dujmović, pa se popis zaista proteže na sve što je desnije od Drage Prgometa i Jadranke Kosor s tim da je dr. Prgomet u odnosu na rečene kritičare ”marksist i jugoslaven”.

Elem, spin je ekstremne desnice, koju je formulirao Dujmović, da je AFL trenutačni proizvod ”tko zna kakvih centara moći” kojima je u interesu da HDZ i Tomislav Karamarko ne dođu na vlast. Drugim riječima, AFL ”izmišlja fašiste” ne bi li opravdao svoje postojanje i ne bi li širio strah od povratka fašista koji bi čak mogli i ”otvarati logore ” za neistomišljenike.

Znam, zašto bih se bavio idiotskim optužbama raznoraznih manipulatora koji s etikom, pa i onom novinarskom, nemaju zdrave odnose, a pogotovo zašto bih se bavio još idiotskijim konstrukcijama hrvatskih neofašista koji se množe kao gljive nakon kiše u tim svojim mini strankama od 0,005% glasova?

Zato što sam kao novinar i kršćanski intelektualac uvjeren da novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On je pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, ”jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome”. Novinar u slobodi i u poštivanju života i istine svakog bitka služi istini.

Ako je Slavko Goldstein, jedan od suosnivača AFL-a, upozorio na opasnosti vala ekstremne retorike na kojem jaše Karamarkov HDZ (učinio je to i u razgovoru s Jelenom Lovrić za Jutarnji list u subotu 7. ožujka) i to tako da demontira HDZ-ovski PR da se ”vraća Tuđmanu”, onda može i meni biti dozvoljeno da kažem koju o smislu postojanja AFL-a. A to najbolje mogu postići ako pojasnim vlastite motive pristupanja Ligi.

Na pitanje Jelene Lovrić ”Kako gledate na HDZ-ovu deklariranu namjeru o povratku Tuđmanu?”, Goldstein je odgovorio: ”Nevjerojatno je da neki ljudi u HDZ-u, koje ne smatram glupima, pokušavaju plivati na valu ekstremnog nacionalizma, što je za Hrvatsku pogibeljno. Bude li zaista tako i dalje išlo, onda bi trebalo vratiti Tuđmana da opet zagalami ono o ustašluku koji neće proći. Jer, opasnosti takvih skretanja su vrlo realne. Nije to, naravno, ustašluk koji će ići klati po srpskim selima, ali po onome što iz HDZ-ova tabora pristiže u javnost, neću se čuditi ako dođu na vlast s hapšenjima, s prijetnjama i represijom, možda s logorima, s jednim režimom koji će biti nedemokratski, u suštini ustaški.”

To što je Slavko Goldstein iskoristio se zove hiperbola, a riječ je o stilskoj, pripovjedačkoj figuri koja se rabi radi preuveličavanja ili naglašavanja nekog emocionalnog stava. Na primjer: ”Milijun puta sam ti rekao da…”, ”Umro sam od smijeha!” ili ”Smrtno mi je dosadno”. Goldstein se zgražava nad nekim vrlo jasno izrečenim prijetnjama Tomislava Karamarka i drugih sa desnice i ekstremne desnice.

Tako je Karamarko kazao: “Nećemo dopustiti da žrtve budu uzaludne. Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška” (na obnoviteljskom saboru Zajednice branitelja HDZ-a ”Gojko Šušak”, sazvanom povodom 16. godišnjice Šuškove smrti, Hotel Westin, Zagreb, 4. svibnja 2014., a na što se poziva sudac Turudić u svojoj inicijativi da se uvede kazna zatvora za poricanja karaktera Domovinskog rata).

Naravno, nismo pokrenuli AFL da bismo predsjedniku Karamarku ili sucu Turudiću poručili da je vrijeme tzv. verbalnog delikta njihove omražene Jugoslavije, nadajmo se, prošlo. Niti će AFL spremati borbene jedinice za oslobađanje drugova i drugarica koji budu odvedeni u logore HDZ-a (i ovo je, gospodine Dujmoviću, hiperbola).

AFL je utemeljena, kako je navedeno u njenoj Povelji, jer smo više od dva desetljeća svjedoci sustavnog poricanja, pa i demoniziranja antifašizma, njegovih tekovina i vrijednosti u Republici Hrvatskoj. Antifašizam se na razini države danas svodi na prigodničarsko obilježavanje događaja koji se ne mogu prešutjeti ni zaobići, premda je i to praćeno sve agresivnijim poricanjem i postupnim relativiziranjem njihove važnosti.

Pri tome se zaboravlja da je antifašizam kao sustav vrijednosti nastao u obrani osnovnih ljudskih prava, sloboda i jednakosti, da se kao takav prometnuo u programsku osnovu historijskih pokreta otpora nacifašizmu, te spasio Europu i njezine narode poput hrvatskoga.

Napisali smo i sljedeće:

”I dalje se nastoji osporiti notorna povijesna činjenica da su temelji današnje Republike Hrvatske položeni na III. zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske i u vrijeme II. svjetskog rata, kada je većina građana i građanki Hrvatske iz redova svih njezinih naroda, uz cijenu golemih ljudskih žrtava i razaranja, aktivno sudjelovala u borbi protiv nacifašističke okupacije i domaćih kvislinga.

Nema dvojbe da su i danas mnogi građani i građanke Hrvatske opredijeljeni humanistički i demokratski, dakle: antifašistički.

No, oni nisu na adekvatan način organizirani, a to ima za posljedicu da na društvenoj sceni Hrvatske ne postoji dovoljno snažna i aktivna antifašistička snaga koja nam je toliko potrebna.

Stoga mi (ovdje potpisani) želimo stvoriti pretpostavke da se ta snaga razvije i pretvori u promotora antifašističkih vrijednosti, kritičara politika i ideologija koje ugrožavaju antifašističke vrijednosti.

Pri tom smo svjesni da antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma.

Stvaranjem zajedničke platforme i dijalogom različitih aktera i njihovih svjetonazora antifašizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt, koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti.”

To su, dakle, naši motivi; po srijedi nije nikakva uloga održavanja Milanovićeve vlasti na snazi.  Svjedočim kao sudionik procesa od početka da tu manipulacije ni politikanstva nema.

Moram, dakle, kazati i što je mene potaknulo da se pridružim inicijativi.

Bilo je to godine 1982., nakon poraza argentinskih snaga na Malvinima (Falkland Islands), kada sam odlučio prekinuti studij strojarstva (započet nakon završetka više tehničke škole gdje sam postao mehanički tehničar) i prebaciti se na studij novinarstva (profesije u koju sam zakoračio u rujnu 1979. u dobi od 17 godina). Tekla je posljednja godina diktature. Godina u kojoj smo saznavali što se dogodilo tijekom našega građanskoga rata kada je nestalo na tisuće i tisuće ljudi.

Studij novinarstva, od 1982. na dalje, zatim boravak u Brazilu i upozavanje teologije oslobođenja (1985.), vrijeme provedeno u školi otaca isusovaca 1986. (tada je rektor fakulteta još bio prof. Jorge Bergoglio, sadašnji papa Franjo) i 1987., te godina mojeg novicijata na sjeveru Argentine (1988.) kada vježbam rad franjevaca sa vrlo siromašnim ljudima i osobito s Indijancima, dugačak su proces obavještenja u kojem postupno napuštam neofašističku paradigmu, a prihvaćam ljudskopravašku i demokratsku.

Kako sam napisao u ”Argentinskom romanu” (Profil, 2014.) ja sam već 1982., nakon rata s Britancima, de facto počeo prestati bivati ”ustašom”, iako će potpuni raskid s tom ideologijom doći 1985. tijekom temeljitoga ispitivanja koje sam poduzeo u vezi sebe i svojih uvjerenja dok sam živio i radio u Sâo Paulu. Netočno je, dakle, da sam antifašist postao 2015.! I to zato jer nisam znao što ću sa sobom.

Potrebu da prihvatim antifašizam, da budem najkorektniji i najiskreniji, osjetio sam koncem 1991. nakon pogibije mojega brata Branka, dok sam bio dragovoljac Domovinskoga rata, te osobito 1992. kada sam kao novinar i urednik na zagrebačkom OTV-u promatrao raspad Bosne i Hercegovine i agresiju na domovinu mojih djedova.

Korak da postanem suosnivač HHO-a početkom 1993. (gdje sam imao prilike bistriti pojam “antifašizam”) je bio logičan slijed mojih aktivnosti i mojega putanja u tih prethodnih deset godina. Ali ako moram izdvojiti jedan događaj, to je bio onaj dan kada sam s kolegama iz HHO-a sahranio kostur Save Lavrnjić (92), najstarije srpske žrtve hrvatskih ratnih zločina počinjenih nakon Oluje, u njenom selu Komić, kod Udbine, u veljači 1996. Toliko je, naime, ležala mrtva i razderana od vukova ispred kućnoga praga gdje su ju ”domoljubi” zvjerski ubili nekoliko dana nakon Oluje.

Da, toga sam dana, ako se bavimo metaforama i hiperbolama, odlučio svoj život posvetiti antifašizmu: kao Hrvat, kao kršćanin i kao teolog.

Tako je: Hrvat sam, kršćanin i antifašist, kolega Dujmoviću (nisam samo član AFL-a već sam dosta dugo i član Savjeta Saveza antifašista). A vi želite od mene napraviti komunističkog monstruma, antiH-rvata, Bog te pita što li već.

I kao što sam antifašist, tako sam i osoba posvećena ekumenskom i međureligijskom dijalogu. Jer sve to ide i mora ići zajedno. To je baština svih papa u čija sam doba živio: sv. Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I., sv. Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i osobito pape Franje.

Radeći na pripremi magisterija znanosti, među inima čitajući publicistička djela don Luke Vincetića i radeći sada na pripremi doktorske dizertacije na djelima Željka Mardešića. znam, siguran sam da kršćanin i ne smije biti nego antifašist, naravno i antitotalitarist. Ne prihvaćam tezu da je antifašizmu istekao rok trajanja, ne prihvaćam ju jer ima jako puno hrvatskih fašista (a ne samo prigodničarskih ustaških Facebook aktivista) i ne prihvaćam drugačiji poziv nego onaj koji diktira moja savjest.

Miko Tripalo, Vlado Gotovac, Ivan Supek i mnogi drugi koji su mi bili bliski podsjećaju me da savjest ne smijem nikako iznevjeriti. Savjest treba slijedti jer je ona glas Božji u nama.

d.pilsel@zamir.net
(REX)