PRED VEČERAŠNJI KONCERT PARNOG VALJKA U PULI
Parni Valjak, jedan od najdugovječnijih domaćih sastava, koncertom u zagrebačkoj Areni vratio se na domaći teren nakon gotovo četiri godine pauze. Dugoočekivani koncert imao je sva obilježja spektakla, ispunio je očekivanja fanova, po čijoj bi se nabrijanosti i euforiji reklo da je bend mnogo dulje izbivao sa scene, ali je i neka pitanja ostavio neoodgovorenima. S obzirom na nedostatak informacija o planovima benda po završetku trenutne turneje, brojni fanovi su očekivali da će bend, ukoliko postoji plan za snimanje novog studijskog uratka, ili za nastavak s koncertnim aktivnostima, takvu mogućnost makar natuknuti, pošto je koncert u Zagrebu bila idealna prilika za takvo što. No, to nisu dočekali, barem zasad. Ono što su dočekali je vrhunski glazbeni performans u trajanju od gotovo tri sata, koji je, unatoč određenim manjkavostima bio na razini kakva se rijetko viđa u nas. Napaljena publika zakuhala je atmosferu prije nego je koncert uopće i počeo i ubrzo razbudila bend koji je na početku djelovao pomalo rezervirano.
Očito je da je pauza najteže pala Akiju koji je bio beskrajno simpatičan u konstantnim izljevima djetinje sreće, a količinom energije odavao dojam nekoliko desetljeća mlađe osobe. «Meni je dobro, a vama?» - bio je jedan od euforičnih Akijevih usklika koji je izazvao ovacije cijele dvorane. Ostatak benda nastupu je pristupio pomalo gažerski, te je na trenutke čak djelovao indiferentno, no i njih je ubrzo ponijela atmosfera kakva se stvarno rijetko viđa.
Zakrčena parkirališta oko Arene obilovala su vozilima sa registracijskim oznakama susjednih nam zemalja, no unutar zidina šarolika masa disala je kao jedno. Jedan od pamtljivijih prizora desio se nakon što je Aki «Lutku za bal» najavio rečenicom: «A sad idemo malo do Ljubljane!», na što je nekolicina mladića u prvim redovima počela zviždati, samo da bi bila promptno ušutkana od strane svojih ljepših polovica. Osnovnoškolci, srednjoškolci, studenti, parovi u zlatnim godinama, pa čak i cijele obitelji na tribinama dokaz su da je Parni Valjak uistinu višestruko prerastao okvire običnog rock benda i postao nešto u čemu se publika prepoznaje bez obzira na dob, spol, nacionalnost, pa i glazbeni ukus.
Bend niti jednom fanu nije ostao dužan, setlista od tridesetak pjesama sadržavala je apsolutno sve najveće hitove, a impresivna je činjenica da je cijela dvorana uglas pjevala «Nakon svih ovih godina», pjesmu koja je prvi put prezentirana u sklopu ove turneje i praktički nije imala vremena probiti se do publike. Druga impresivna činjenica je ta da je proizvod glavnog sponzora turneje gotovo – bojkotiran. Koncerti ovih proporcija u zadnje vrijeme nažalost znaju obilovati prizorima u kojima po završetku koncerta intoksicirani adolescenti pokušavaju održati razinu adrenalina izazivajući međusobne fizičke sukobe bez nekog konkretnog povoda, kao i onima u kojima zaštitari tim istima moraju pomoći u traženju izlaza iz zgrade. Sinoć se alkohol u publici nije mogao naći ni povećalom, štoviše, dobar dio publike je tijekom cijelog koncerta držao korak s Akijem bez ijednog odlaska po okrepu, «dignut» dozom čistog rock'n'rolla. Doduše, dio razloga za to bi moglo biti i to da je organizator koncerta prodao koju tisuću karata previše, jer je bilo kakvo kretanje kroz parter bilo ravno nemogućoj misiji, a tijekom cijelog koncerta je znatan broj ljudi bio prisutan na hodnicima izvan krcate dvorane. Mnogobrojni zaštitari su besposleno stajali i uživali u koncertu, a policajci koji su bili stacionirani ispred dvorane su posla dobili tek u vidu dirigiranja apsolutnim prometnim kolapsom koji je nastao poslije koncerta, zbog čega je izlazak automobilom s parkirališta trajao duže od sat vremena.
Pogled na klince u prvim redovima, rođene krajem devedesetih, dok uglas pjevaju tekstove pjesama napisanih desetljećima prije nego su rođeni, je najbolji pokazatelj da nije riječ o pokušaju reciklaže nečeg što je odavno izgubilo svaku svrhu, što je nažalost bio slučaj kod nekih drugih bendova, već o trajnoj glazbenoj vrijednosti.
Uistinu širok profil ljudi koji su pohodili koncert dokazuje da, unatoč danas uvriježenom mišljenju, glazba ne mora biti komplicirana, šokantna, revolucionarna, ni imati neki viši cilj, neku dublju poruku, da bi bila – dobra.
Ponekad je dovoljno uzeti jednostavnu, čistu emociju, i bez suvišnog rafiniranja je na najjednostavniji mogući način prenijeti do slušatelja. Parni Valjak nas je u Zagrebu na to iznova podsjetio, za očekivati je da će tako biti i večeras u Puli..
Ilija Pajdaković
