DRAGO EXPRESS
Piše: Drago Pilsel
Lani, uoči kampanje za predsjedničke izbore, obavijestio sam tadašnjeg glavnog urednika ‘’Novoga lista’’, Ivicu Đikića, da se želim staviti na raspolaganju kandidatu SDP-a i pomoći prof. Ivi Josipoviću. Đikić mi je kazao da ću se morati opredijeliti jer, kako je on to meni rekao, ne mogu istodobno biti u kampanji i pisati za novine.
Đikić, jasno je, bio je u krivu i pomogao je, u bitnome, da se prekine jedna uzorna novinarska karijera kakvu sam imao nakon 14 i pol godina u tom listu, bez dana prestanka u angažmanu. A da je bio u krivu govori podatak da sam kolumnu ‘’Democroacia’’ preselio u ‘’Glas Istre’’, da sam dokazao kako se to može raditi bez sukoba interesa i kako sam istodobno poslu u kampanji, radio kao novinar i u drugim medijima, pa i na ovome portalu.
Da se kolega Đikić pokazao razumnim, da mi, barem, ostavio mogućnost da nastavim suradnju u onom segmentu u kojem uopće nije moglo, niti teoretski, doći do sukoba interesa, a to je praćenje vanjske politike (ne, naravno, hrvatske), što sam radio i pišući tjedni komentar ‘’Orbi et populis’’ i javljajući se redovno u rubrici ‘’Svijet’’, svakako bih mogao pomoći, da sam ostao u kontaktu s kolegama, da se ‘’Novome listu’’ ne dogode grube greške u pisanju. Ima ih svaki tjedan. Danas ću ispraviti dvije, ne male greške, jer novinarstvo počiva i pada na respektiranju činjenica. Ja sam ih uvijek nastojao poštivati.
Današnje izdanje ‘’Novoga lista’’, grafički obnovljenog, u prilogu ‘’Pogled’’ koji izlazi subotom, donosi rubriku ‘’Pucanj u razno’’ koju potpisuje rečeni novinar Ivica Đikić. Greška koju ovdje ispravljam mogla bi, da se malo našalimo, pomoći da mu se današnja rubrika zove ‘’Pucanj u prazno’’. Naime, kritizirajući nastup prvoga predsjednika Sabora, Žarka Domljana, u prošlonedjeljnoj emisiji ‘’Nedjeljom u dva’’ na HTV-u, Đikić piše: ‘’Prvi predsjednik Hrvatskog sabora ukazao se na Hrvatskoj televiziji i objasnio zašto je 1990. otpustio izvjesnog Škorića, šefa restorana u Saboru: taj je Srbin, naime, meso za saborske zastupnike nabavljao kod »mesara Zeca u Petrinjskoj ulici«, a ta je srpska mesnica, zna Domljan, bila poznato okupljalište kosovaca i udbaša. Ukratko, prijetila je opasnost da će Srbin Škorić mesom nabavljenim kod Srbina Zeca potrovati cvijet hrvatske narodno-oslobodilačke revolucije. Trebalo je stoga otpustiti Škorića i posao povjeriti našem čovjeku Miroslavu Kutli. A Zec? Što je bilo sa Zecom? Žarko Domljan to zna, intervjuist Aleksandar Stanković morao bi znati, ali smo svejedno ostali uskraćeni za informaciju o sudbini tog čovjeka. Mihajlo Zec, zagrebački mesar, ubijen je na Sljemenu 1991. godine. Zajedno s njim Merčepovi su ratnici ubili i njegovu suprugu i dvanaestogodišnju kćer Aleksandru. Režimski operativci u pravosuđu pobrinuli su se da nitko ne odgovara za to ubojstvo. Domljan nam je sad objasnio i zašto: ta je likvidacija očito bila u funkciji spašavanja života naših političkih odličnika, to jest naše tek propupale države. Koju je naročito ugrožavala mala Aleksandra Zec’’.
Kasni Đikić i griješi. Kasni jer sam ja Domljana već ovdje prozvao zbog iste stvari (kolumna ‘’Dragovoljac’’ od 30. svibnja: ‘’Povraćanje povijesti’’). A griješi i to debelo, jer je opće poznata stvar da su Merčepovci na Sljemenu ubili gospođu Zec i njenu kćerku Aleksandru Zec. Gospodin Mihajlo Zec nije ubijen na Sljemenu već nadomak njegove kuće u Zagrebu. Pucali su mu u leđa. O tome su pisali mnogi, pa i kolega Boro Dežulović u Đikićevom ‘’Feralu’’.
Zatim puno, ali puno veća greška. ‘’Novi list’’ ima, petkom, zabavno-informativni prilog koji se tako i zove, ‘’Petkom’’, gdje se donose novosti sa svijeta filma i televizije, pa i tjedni televizijski program. Na naslovnici ovotjednog priloga se najavljuje povratak Gorana Milića u nedjeljni ‘’Dnevnik’’ pa se zbog toga i napravio intervju sa kolegom Milićem. Potpisuje ga Vinko Peršić. U okviru ispod Milićeve fotografije, gdje se donosi skraćena Milićeva biografija, Vinko Peršić navodi da je Milić rođen 24. siječnja 1946. (u Zagrebu). Od mnogih uzbudljivih aktivnosti u kojima je sudjelovao Goran Milić, Peršić navodi i ovo: ‘’bio je u Buenos Airesu kada su nestajali ljudi u vrijeme Evite Peron’’.
Zbog čega je ovo apsolutno strašna i velika greška, trostruka bih rekao? Najprije, iz opće je povijesti poznato da je druga supruga argentinskog predsjednika Juana Dominga Perona, Evita Duarte de Peron, preminula od raka 26. srpnja 1952. godine. Teoretski, Goran Milić je tada, ili prije njene smrti, mogao biti u Buenos Airesu, ali ne kao novinar, jer je, u trenutku Evitine smrti imao svega 5 godina starosti. Zatim, glasoviti nestanci opozicionara vladajućem argentinskome režimu, o čemu je snimljeno nekoliko dobrih filmova i napisano je izvanredne romane, se nisu događali u doba vladajućeg peronizma (1945.-1955.), nego u doba posljednje vojne diktature (1976.-1983.). Posebno je zabrinjavajuće što Milić novinaru Peršiću pojašnjava da je s roditeljima živio u Urugvaju, gdje je naučio španjolski. Bila bi prava tragedija da Vinko Peršić ne zna kako je Urugvaj zasebna država i da ju s Argentinom veže samo to što su zajedno do 1810. pripadale ujedninjenim španjolskim kolonijama poznatima kao Virreynato del Rio de la Plata. Veći bi problem bio da je Milić bio kao novinar u Argentini za vrijeme nestanaka ljudi kod posljednje diktature a da je Peršić uvjeren kako je tada još bila živa Eva Peron.
Sve u svemu, ‘’Novi list’’ zaslužuje uvažavanje kao naša najstarija dnevna novina. Novi glavni urednik, Branko Mijić, bi trebao više paziti da se u listu poštuju činjenice: i kada su domaće i kada su svjetske naravi. Ja bih mu u tome sigurno znao pomoći.
Komentari na članak