BRGA I DOLINE
Na Jordansko - Izraelsku granicu stigli smo nešto prije 12 sati. Izlaz iz Jordana bio je relativno brz. Manje od pola sata i 30 eura “izlaznog poreza” i nismo više u Jordanu. Nakon 15 - tak minuta kontrole auta i pregleda putovnica, dozvoljen nam je ulaz na Izralesko granično područje. Vani je jako toplo, preko 40 stupnjeva. Sad treba isto to ponoviti, samo detaljnije. Ali koliko detaljnije, nismo mogli ni zamisliti. Osoblje nam je reklo da izvadimo SVE iz auta i napustimo auto radi kontrole. To ne bi bio problem da mi imamo nekoliko torbi u autu, ali mi imamo ladice pune stvari te je svaki kutak u autu iskorišten, odnosno stvari su nam doslovno svugdje po autu. Za izvaditi sve iz auta i ponovo staviti nazad, treba nam preko dva sata i to u hladu na Vidikovcu. Sad smo na suncu, nigdje sjene, ovo će biti živi show. I tako da počinjemo vaditi stvari i stavljati ih kroz mini - rengen (kao na zračnoj luci). Za svaku stvar moramo objasniti šta je i čemu služi. “Šta je to? Stolica! Čemu služi? Za sjediti! Ok. Šta je to? Lopata? Čemu služi? Za ići na WC. OK.” I tako sve dok nisu našli papire napisane na arapskom. Prije tri godine kad sam išao a Afriku, dobio sam savjet da bi bilo dobro imati napisano na listu papira, na par različitih jezika, tko si, što radiš, zašto si ovdje, itd. To je najviše zbog jezične barijere policajaca koji te zaustave i ne pričaju engleski. Najčešċe ne pričaju ni jedan drugi osim svog materinjeg jezika. Iz tog razloga mi smo napravili ta pisma na arapskom i francuskom jer se ljudi na ovim područjima najčešċe koriste tim jezicima. No Izraelci nisu bili zadovoljni. Kad je carinik vidio ta pisma, odmah me pozvao u posebnu prostoriju s klimom uključenom na max, usmjerenom direktno u moju glavu, te počeo ispitivanje. “Zašto dolaziš u Izrael, zašto imaš bradu, šta su ti papiri i odakle ti”, itd. Sve sam mu morao reċi do detalja koje nisam ni sam znao da znam. U jednom trenutku sam sam sebi rekao; “Ivan, si ti stvarno terorist?” Lagao bi kad bi rekao da se nisam uplašio. Nakon 30 - tak minuta vratio me u drugu prostoriju gdje su ostali čekali. U međuvremenu, i Dajana je imala slično ispitivanje, samo više religijski orijentirano. Onda me drugi carinik pozvao u ured i pitao ista pitanja kao i ovaj prije ali je ovaj bio blaži i bez klime u glavu. Nakon toga ponudio nas je keksima i čajem i rekao da moramo čekati.
Izrael je zemlja koja tako reći nema prijatelja susjeda. U ratu su veċ 50 godina i samo se na sebe mogu osloniti što se tiče obrane teritorija. Izvana su im jedini prijatelji Amerikanci. I dok u drugim zemljama tu i tamo neki od vojnika na granici šeta s AK-47 Kalašnjikovom, često i bez magazina, ovdje svatko ima MP-5 UN-ovu verziju i stoji spreman za pucati. Isto tako, rekli su nam da je u Izraelu obavezni vojni rok dvije godine za muškarce i žene, tako da smo na granici vidjeli dečke i cure od svojih 20 - tak godina kako čuvaju granicu s oružjem. Ondje je, s obzirom na druge zemlje, kontrola puno veċa i stroža. Treba vidjeti za vjerovati, a pošto je slikati zabranjeno, ja se nisam ni usudio probati zato nažalost nema slika. Ali vjerujte mi na riječ da najveċi kamion koji vidite na autoputu ne bi imao šanse proći kroz Izraelsku rampu na granici.
Nakon šest sati puštaju nas, ispričavaju se zbog dugog čekanja i govore ‘Welcome to Izrael’. Mi smo već umorni a i noć pada polako. Idemo prema prvom gradu poslije granice, Eilat. I dok smo mi naivno očekivali Židove sa crnim kapama i frčkavim pramenovima ispred svakog uha, došli smo u moderan turistički grad "a la" naš otok Pag gdje mnogi bogati roditelji šalju svoju djecu na odmor. Sve je puno sa 14 do 16 godina starom mladeži. A kad pustiš mlade cure i dečke skupa na odmor, grad počinje izgledati kao MTV show. A cijene su iste kao u Londonu. Nakon večere tražimo kamping i skoro zalutamo u Egipat koji je samo tri kilometra udaljen od Eilata, ali uspijemo naći neko mirno mjesto po mraku i tu kampiramo. Ujutro vidimo da je to bivši kamenolom.
Kreċemo sjeverno prema Mrtvom moru koje je tri sata udaljeno od nas. Mrtvo more je jedno od najslanijh jezera na svijetu a nalazi se na 422 metra ispod nadmorske visine. Posjećivano je veċ tisućama godina. Sadrži ljekovite minerale koji se koriste u različite zdravstvene pa i kozmetičke svrhe.
Oduvijek sam htio probati kako izgleda biti u moru koje je toliko slano da te ‘gura’ na površinu. I stvarno je tako. Možeš leći na leđa sa sve četri u zraku i neċeš potonuti. Mnogi se mažu blatom i masiraju u moru, ali ja si ne mogu pomoći da ga ne okusim. Odvratno je. Nije slano nego je ljuto i… bljak. I ako ti kapljica dotakne oko (kao što je meni) onda peče onako pravo sve dok se ne ispere.
Izrael je nešto drugo od ostatka regije. Ceste su odlične, shopping centrova ima kao i u velikim europskim gradovima, velikih svjetski poznatih hotela ima na svakoj plaži ali cijene su previsoke za moj ukus. A ako pogled makneš s naseljenih dijelova zemlje, sve ostalo je pustinja. Nakon posjete Mrtvom Moru, krećemo jos sjevernije, prema Jeruzalemu. Sad pazimo više nego ikad prije da ne pogriješimo cestu, jer ne bi htjeli zalutati u palestinski dio zemlje ili kako je na mapi označeno “Okupirani dio Izraela”. Nije da imamo nešto protiv Palestinaca nego nam je više da oni nemaju nešto protiv nas.
Stižemo u Jeruzalem. Nije da nismo navikli na gužve na cestama ali ovdje su ceste bile blokirane kao u sezoni prije nego što su Ipsilon napravili kad je bila gužva na ulazu u Pulu do Vodnjana. Tri sata se gubimo po gradu i nikako da nađemo mjesto za prenoċiti. Napokon nađemo parking, cijena dva eura za sat. Idemo naċi Internet i nešto za pojesti. Fast food, četiri hamburgera s pomfrijem 40 eura! Preživjeli smo. A kad smo veċ kod toga, cijena dizela je skoro dva eura po litri ako plaćaš gotovinom i 2.50 eura ako se plaća karticom. Izgleda da Izrael ne može dogovoriti cijenu dizela s okolnim Arapskim zemljama. Preko Interneta nalazimo hotel. Spavamo u Palestinskom dijelu grada koji je najnaseljeniji od ostalih Jeruzalemskih dijelova. Hotel je ok, spada u grupu Arapskog lanca hotela koji su svugdje po Izraelu. Pokušavam zaspati uz dosadni američki film na televiziji.
Ujutro nakon ukusnog doručka u hotelu idemo vidjeti stari grad.
Prvo posjeċujemo Garden Tomb. Iako postoji puno različitih teorija, vjeruje se da je baš taj vrt u kojem je Isus bio položen u kamenu grobnicu nakon što su ga razapeli, odnosno iz koje je uskrsnuo. Garden Tomb vodi Engleska Kršċanska Humanitarna Organizacija.
Nakon toga ulazimo Stari Grad. Stari Grad je podijeljen u četiri dijela; Islamski, Židovski, Kršċanski te Armenijski dio. Mi ulazimo kroz Vrata Damaskusa koja se nalaze u Islamskom dijelu. Isprva nam se čini jako poznato, puno je ljudi, prodaje se sve i svašta, nešto nalik Istanbulskom Grand Bazaaru. Nakon nekoliko minuta “lutanja”, odlučujemo pitati mapu Starog Grada na Info Punktu.
Ondje nam neka draga gospođa predlaže da se pridružimo skupini turista koja upravo kreće s vodičem u obilazak, što smo i učinili. Vodič koji nam objašnjava znamenitosti staroga grada priča izvrstan engleski (s američkim naglaskom) i mi uživamo slušajući ga kako na šaljiv način prepričava priče o Jeruzalemu. Prvo prolazimo Armenijskim dijelom koji je ujedno i najmanji. Zatim odlazimo u Židovski dio. Vodič nam govori kako se najbolja slika Jeruzalemskog Starog Grada vidi sa krovova kuća, gdje nas je i odveo. I zaista je tako. Odandje se može vidjeti zanimljiva kombinacija crkvi, đamija i sinagoga, i to sve na jednom mjestu, unutar zidina Staroga grada. Izuzetan je pogled odandje i na poznatu Maslinovu Planinu gdje se vjeruje da je Isus bio razapet na križ. Često vidimo ljude koji nose križ ili ljube neki zid, neki nose veliku drvenu sliku Isusa. Vrlo je teško ne primijetiti nove i velike kuće u Židovskom dijelu grada, te stare i prenaseljene kuće u Islamskom dijelu. Dan kad smo došli bio je petak što je muslimanski blagdan, odnosno, naša nedjelja, tako da je ulaz u “Dome of the rock”, jedno od najsvetijih islamskih svetišta, zabranjen svima koji nisu islamske vijeroispovijesti. Pošto nas zanima više priča o Isusu, idemo na Maslinovu planinu. Maslinova planina je najstrmija planina na svijetu ako se mene pita. A još je i jako toplo. Jedva smo se popeli i da stvar bude ljepša, dva puta smo se popeli gore - dole, zbog krivog čitanja mape.
Maslinova planina je najviše poznata po tome što se vjeruje da je Isus ondje bio razapet na križ. U Novom Zavjetu Maslinova Planina se često spominje kao mjesto na kojem je Isus provodio mnogo vremena učeći, propovjedajući i moleći sa svojim apostolima. Pogled s Maslinove planine na Jeruzalemski Stari Grad je odličan. Po silasku posjetimo grobnicu za koju se vjeruje da pripada Isusovoj majci Mariji.
Na povratku do hotela idemo kroz dio grada za koji se vjeruje da je bio Isusov križni put, put kojim je hodao prije nego što se popeo na Maslinovu Planinu po zadnji put.
Predvečer napuštamo Jeruzalem i krećemo prema jugu te nakon nekoliko policijskih blokada odlučimo kampirati. Idemo u ptičji observacijski centar, ili kako bi mi rekli “brdo s kojega gledaš ptice”. Ja sam uvijek mislio da je to samo isprika kao “gledamo ptice”, a u biti vojska promatra drugu vojsku preko granice. Ali ovo je bilo za pravo. Tu je autoput za ptice selice. I promatranje ptica je normalna stvar. Sutra je subota a mi odmaramo subotom tako da se lijepo smjestimo na brdu i uživamo u pogledu dok ne padne noć. Onda napravimo vatru i pečemo hrenovke na štapu.
Drugi dan oko 12 sati došla su dva mlada dečka s Nissan kamionom i kažu nam da smo u Parku Prirode i da oni su park rangeri. Nisu imali ništa protiv da kampiramo ondje, samo nas obavještavaju da ne ostavljamo nikakvo smeće iza sebe. Ljudi općenito u Izraelu pričaju jako dobro engleski, ali imaju jako jak američki naglasak. Često ne znam da li je netko amerikanac ili Izraelac.
U Betlehem nažalost nismo mogli ići jer je pod Palestinskom kontrolom. Možda smo i mogli ali jučer je počeo muslimanski sveti mjesec Ramadan u kojem muslimani ništa ne jedu preko dana, pa su svi ekstra nervozni. Već po izlasku iz Jeruzalema čuli smo jake eksplozije za koje još nisam siguran da li su petarde ili nešto drugo. Ali ako jesu petarde to nisu one koje smo mi švercali iz Italije. Pa sam si ja zaključio… ionako je ovdje sve nabrijano, ajmo mi rađe u Egipat. Kako se ono kaže “bolje Egipat u ruci nego Izrael u zraku”.
I tako polako krećemo putem Egipta. Iako moje putovanje nije s namjerom da riješim sve svjetske probleme, tuži me činjenica da sve tri religije promoviraju ljubav prema bližnjemu i toleraciju, a zapravo grad gdje se te tri religije susreċu, u najblažoj riječi, nije pun ljubavi i toleracije.
-45x45.JPG){kind=small}
-45x45.JPG){kind=small}
-45x45.jpg){kind=small}
Fotografije vezane uz članak