LUKA MJEDA
Povodom proslave dana Grada Rovinja-Rovigno i blagdana Sv. Eufemije u prostoru CVU Photo Art Gallery „Batana“ u Rovinju u petak, 15. rujna u 20 sati otvara se izložba foto-portreta „Hrvatski fotografi“, poznatog hrvatskog fotografa LUKE MJEDE. Odabir je to portreta hrvatskih fotografa koji su tu kao zasebna tematska cjelina izdvojeni iz autorova velikog portretnog ciklusa/projekta „Hrvatski likovni umjetnici“(„Luka i umjetnici“), kojega su sastavni dio. Taj svoj znani projekt Luka Mjeda razvija već više od dvadeset godina, portretirajući hrvatske vizualne umjetnike – i kolege fotografe, u njihovim atelijerima, studijima i radnim prostorima; približavajući umjetnike gledatelju ne samo fizionomijom, nego i ambijentom u kojem stvaraju te asocijacijom na njihove karakteristične motive. Donoseći tako fotografijom uz umjetnikov lik i zabilješku o njegovu pristupu umjetnosti.

Kustosica izložbe i autorica predgovora u katalogu je Višnja Slavica Gabout, koja će izložbu i otvoriti. U tekstu predgovora ona između ostaloga kaže:
„U bogatom stvaralačkom opusu Luke Mjede portret zauzima posebno mjesto. Tretira ga kao autorski promišljenu, naizgled dokumentarnu priču, kojoj pristupa s jedne strane intimistički-blisko, a s druge analitički-konstruktivno. U cjelini, značenjski-višeslojno, jer portret pretvara u koncept, u vizualni diskurs i stvaralačku strategiju; u projekt.(...) Projekt (koji) je osmišljen 1996. godine, tijekom autorovih brojnih suradnji s hrvatskim muzejima i galerijama te kontakata s velikim brojem suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika. Tad se rodila ideja da ih fotografira, zajedno s njihovim radovima, u radnim prostorima atelijera, tako stvarajući svoju autorski koncipiranu zbirku/dokumentaciju o umjetnicima i umjetnosti danas.(...) A kako umjetnik portretira kolege fotografe? Portretira ih najčešće u njihovom radnom prostoru – fotografskom studiju, okružene studijskom opremom; ili uz digitalnu opremu i računala – ali i uz knjige. Fotografira ih i u eksterijeru – u dijelu grada ili prirode koji asociraju na njihove karakteristične motive. Nekad ih „hvata“ u krupnom planu i tako približava gledatelju, a nekad se povlači i snima ih „s distance“, uvažavajući u međusobnoj komunikaciji njihovu privatnost i svodeći bliskost na pravu mjeru. Zato neki totali imaju podrazumijevajuću udaljenost onoga koji gleda prema onome koji je gledan. I premda možda nekad očekujemo „približen pogled“ i smjeli total, udaljenost se uglavnom najčešće zaustavlja negdje na pola puta, pa ono što ostaje u konačnici je - tajnovitost. Time cijeli prizor dobiva jedno novo značenje, a ponekad i novu dimenziju.(...) Mjedini portreti traže od promatrača aktivan i sveobuhvatan angažman pri njihovu sagledavanju i interpretiranju te poznavanje nove umjetničke prakse i suvremene umjetnosti. Od likovne kritike bili su zarana iščitani kao „fotografije koje pomiču granice portretnog žanra, jer ne inzistiraju na egzaktnosti ili psihološkom profiliranju, već na komunikaciji, preispitivanju i traženju“. (...).Njima nije primarno prenijeti fizički opis ili karakter osobe koju se portretira, nego portret sagledati u mnogo širem kontekstu; kao autorsku dnevničku zabilješku o umjetnosti i umjetnicima. U slučaju „Hrvatskih fotografa“, kao zabilješku o fotografiji i fotografima – ali i općenito, kao komunikaciju, interakciju i vizualnu zabilješku o vremenu i prostoru.“  
 (prilagođeno iz predgovora, Višnja Slavica Gabout)
 
Biografija autora:
Luka Mjeda rođen je 1952. godine u Zagrebu. Kao dijete, s obitelji seli u Australiju, gdje započinje pohađati osnovnu školu u Melbourne-u. Nakon povratka u Hrvatsku Mjeda nastavlja školovanje u Zagrebu, gdje završava gimnaziju, a godine 1977. diplomira na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Na njegovo životno opredjeljenje utjecalo je nekoliko ključnih poznanstava: prije svega, poznanstvo s troje znanih svjetskih fotografa - Mary Ellen Mark, Michaelom O´Neilom i Jerryjem Uelsmannom, koje je upoznao još tijekom studija, 1975. godine. Zatim poznanstvo sa zagrebačkim fotografom Zvonimirom Atletićem, s kojim je razvio dugogodišnju suradnju, kao i poznanstvo s Jozom Ćetkovićem, u čijem je atelijeru nekoliko godina radio kao asistent.
Nakon završetka studija Mjeda se zaposlio kao inženjer u tvornici Končar-Transformatori, međutim 1980. ljubav prema fotografiji je prevagnula i nagnala ga da joj se, kao slobodni umjetnik, u potpunosti posveti. Značajan pomak u njegovoj karijeri u tom razdoblju bilo je poznanstvo i trogodišnji rad (1983. - 1986.) s Mirkom Ilićem, ilustratorom i dizajnerom. Ta suradnja rezultirala je brojnim fotografsko/dizajnerskim rješenjima: kalendarima, plakatima, omotima nosača zvuka, oglasima za gospodarske tvrtke, naslovnim stranicama mjesečnika i časopisa, pa i nagradama. Godine 1984. studijski boravi u SAD-u, za vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Los Angelesu i tad postaje članom The Greater Los Angeles Press Cluba. Članom Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika postaje 1985., kada mu je dodijeljen status samostalnog umjetnika. Tijekom 80-ih i 90-ih godina radi kao vanjski suradnik za razne novine i magazine, domaće i inozemne (Vjesnik, Danas, Start, Studio, Banka, Bug, Playboy, Kontura, Panorama (I), L'espresso (I), Elle (I), Los Angeles Times (SAD) i drugi), na poslovima propagande u tvrtkama i institucijama te na snimanju mnogih umjetničkih djela za izradu muzejskih i galerijskih kataloga i knjiga. Pritom odlazi na mnoga studijska putovanja izvan domovine, što rezultira brojnim odličnim fotoreportažama. Uz sve to, izlagačkoj djelatnosti otpočetka posvećuje u svom stvaralaštvu veliku pozornost. Prvi put samostalno izlaže 1984. u Galeriji “Gjuro” u Zagrebu i od tada do danas održao je dvadeset pet samostalnih izložbi te sudjelovao na mnogim kolektivnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu. U svom opusu tijekom devedesetih godina pa do danas oblikovao je nekoliko velikih i značajnih ciklusa, od kojih su najpoznatiji ¨Crno-bijeli Zagreb˝, ˝Luka i umjetnici˝(„Hrvatski likovni umjetnici“), ˝Grad kao znak˝, „Kristalno nebo“, „Blue Box“, „Teeth as Art“, „Akt“ i „Talum“.
Fotografije mu se nalaze u fundusima Moderne galerije (Zagreb), Muzeja suvremene umjetnosti (Zagreb), Muzeja za umjetnost i obrt (Zagreb), Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka) te u brojnim privatnim zbirkama.
 
Nagrade
Za fotografsko stvaralaštvo Luka Mjeda nagrađen je s nekoliko uglednih nagrada, poput
1. nagrade za kolekciju na Republičkoj izložbi fotografije (1983. u Rijeci), nagrade 21. zagrebačkog salona (1986. za trogodišnje oblikovanje naslovnih stranica tjednika Danas - zajedno s Mirkom Ilićem), 1. nagrade za kolekciju Salona fotografije Vinkovci (2004.) te Nagrade Toše Dabca za 2007. godinu.
 
Članstvo:
HFC – Hrvatski fotografski centar
osnivač i predsjednik od 2006.
 
ULUPUH – Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti
član od 1986.  / predsjednik Sekcije za fotografiju u 3 mandata
 
HZSU – Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika
član od  1985.
 
Foto-klub Zagreb
član od 1975.
 
Izložba HRVATSKI FOTOGRAFI moći će se razgledati u Centru vizualnih umjetnosti, Photo Art Gallery „Batana“ Rovinj, Trg brodogradilišta 2, do 4.10.2017., u radno vrijeme galerije. Ulaz na izložbu je slobodan.

Mjedini portreti hrvatskih fotografa: komunikacija, interakcija i vizualna zabilješka o vremenu i prostoru

Rijetki su umjetnici, pogotovo fotografi, koji u svom stvaralaštvu nisu inspirirani ljudskim licima i njihovim fizionomijama. Koji barem dio svoga opusa ne posvećuju portretima. Jer lica kroz mimiku - titraje oko usana, nabiranje čela, uzdizanje obrva, osmijeh ili mrštenje, a posebno kroz izraz očiju, odašilju mnoštvo vizualnih podataka i poruka o portretiranoj osobi. O njezinu unutarnjem svijetu, duhu i karakteru, ali i o njezinu odnosu prema okolnome svijetu i prema osobi koja ga portretira. Portret uvijek bilježi zaintrigiranost nečijim licem. Nekad nekim nepoznatim, čiji upečatljiv pogled, širok osmijeh, ili tajanstven izraz zna u prolazu uhvatiti umjetnikovu pozornost, a fotografa aktivirati da tu sliku jednim klikom zaustavi i sačuva u prostoru i vremenu. Češće, međutim, nekim poznatim. U tom slučaju su portretirana osoba i autor u ležernoj, prijateljskoj komunikaciji. Model dobrovoljno i neusiljeno pozira te aktivno surađuje, otkrivajući kroz otvorenu i kreativnu interakciju s autorom portreta svoju osobnost i svoju emotivnost.
Nije svaka fotografija neke osobe portretna fotografija i nije svaka portretna fotografija autorska fotografija. Uvijek je najteže ono što izgleda jednostavno, usputno i gotovo nevažno pretvoriti u iznimno i pamtljivo. Kao i ono što je naizgled banalno i prosječno izdići na razinu posebnoga i kvalitetnoga. Autorski portreti nikad ne teže, u bilo kojoj umjetničkoj disciplini, pogotovo ne u fotografiji, što vjernije opisati vanjštinu. Oni asociraju, impliciraju, aludiraju i simboliziraju. Oni nude znakove, indicije i natuknice za čitanje, pozivajući na istraživanje i izazivajući promatrača da sam otkrije ključ interpretacije. Prikazuju kontekst - okolinu i ambijent, pričajući priču, ili stavljaju naglasak na koncept i strukturu, time na indirektan način, imaginativno i kreativno, otkrivajući lik i ličnost portretirane osobe – ali i autora portreta. Tako se u autorskim portretima zapravo susrećemo ne samo s portretom, nego i s autoportretom. O tome vrlo slikovito piše Roland Barthes: „Fotoportreti su zatvoreno polje sila. Četiri nestvarna bića u njima se križaju, sučeljuju, izobličuju. Pred objektivom model je u isti čas onaj koji vjeruje da jest, onaj kakvim bi htio da ga smatraju, onaj kakvim ga smatra fotograf i onaj kojim se fotograf služi da pokaže svoju umjetnost“ („Svijetla komora“, 2003./ prilagođeno ). U proteklih više od sto i devedeset godina postojanja fotografskog medija nastao je cijeli niz izuzetnih autorskih portreta, koje su izveli istinski majstori fotografije, oni klasične i oni suvremene orijentacije. Njihove sugestivne portretne fotografije govore o fascinaciji ljudima i likovima koji su u životima tih autora ostavili traga, obilježivši njihovo stvaralaštvo.
Jedan od takvih autora je znani, višestruko nagrađivani suvremeni hrvatski fotograf Luka Mjeda. U njegovu bogatom stvaralačkom opusu portret zauzima posebno mjesto. Tretira ga kao autorski promišljenu, naizgled dokumentarnu priču, kojoj pristupa s jedne strane intimistički-blisko, a s druge analitički-konstruktivno. U cjelini, značenjski-višeslojno, jer portret pretvara u koncept, u vizualni diskurs i stvaralačku strategiju; u projekt. Projekt naziva „Hrvatski likovni umjetnici“ (u čijem sklopu je i ciklus „Hrvatski fotografi“), kroz kojeg ovaj autor već više od dvadeset godina snima portrete hrvatskih vizualnih umjetnika u njihovim atelijerima/radnim prostorima. Razvijajući koncepciju "lica i ambijenti - sukus naše likovne zbilje". Projekt je osmišljen 1996. godine, tijekom autorovih brojnih suradnji s hrvatskim muzejima i galerijama te kontakata s velikim brojem suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika. Tad se rodila ideja da ih fotografira, zajedno s njihovim radovima, u radnim prostorima atelijera, tako stvarajući svoju autorski koncipiranu zbirku/dokumentaciju o umjetnicima i umjetnosti danas – i to radi svih ovih godina. U jednom novinskom intervjuu još daleke 1998. godine, kada je bio na početku ovog velikog projekta (tada naziva "Luka i umjetnici"), Mjeda je rekao da portretira umjetnike u atelijerima, među njihovim djelima, „kako bi se kroz ambijent u kojem stvaraju lakše shvatio njihov pristup umjetnosti i životu te gledatelju približila naša likovna zbilja.“
Unutar projekta „Hrvatski likovni umjetnici“, ciklus „Hrvatski fotografi“ čini zasebnu tematsku cjelinu, koncepcijski zadržavajući sve značajke projekta u cjelini. Kako umjetnik-fotograf portretira svoje kolege fotografe? Portretira ih najčešće u njihovom radnom prostoru – fotografskom studiju, okružene studijskom opremom; ili uz digitalnu opremu i računala – ali i uz knjige. Fotografira ih i u eksterijeru – u dijelu grada ili prirode koji asociraju na njihove karakteristične motive. Nekad ih „hvata“ u krupnom planu i tako približava gledatelju, a nekad se povlači i snima ih „s distance“, uvažavajući u međusobnoj komunikaciji njihovu privatnost i svodeći bliskost na pravu mjeru. Zato neki totali imaju podrazumijevajuću udaljenost onoga koji gleda prema onome koji je gledan. I premda možda nekad očekujemo „približen pogled“ i smjeli total, udaljenost se uglavnom najčešće zaustavlja negdje na pola puta, pa ono što ostaje u konačnici je - tajnovitost. Time cijeli prizor dobiva jedno novo značenje, a ponekad i novu dimenziju. Nerijetko si postavimo i pitanje: postaje li tad onaj koji gleda – i sam gledan? Možda je tu negdje, između ostaloga, posebnost ovih portreta.
Luka Mjeda jedan je u nizu cijele plejade naših fotografa kojima su veliki stvaralački izazov u portretnoj fotografiji bili upravo umjetnici: prijatelji, znanci, suradnici... Treba se tu samo prisjetiti Toše Dabca, Marije Braut, Petra Dabca, Nine Vranića, Mie Vesovića... I svi su oni portretirali mnoge iste osobe – ali na potpuno različit, svoj autorski način. Mjedini portreti traže od promatrača aktivan i sveobuhvatan angažman pri njihovu sagledavanju i interpretiranju te poznavanje nove umjetničke prakse i suvremene umjetnosti. Od likovne kritike bili su zarana iščitani kao „fotografije koje pomiču granice portretnog žanra, jer ne inzistiraju na egzaktnosti ili psihološkom profiliranju, već na komunikaciji, preispitivanju i traženju“ (Dubravka Osrečki Jakelić). Njima nije primarno prenijeti fizički opis ili karakter osobe koju se portretira, nego portret sagledati u mnogo širem kontekstu; kao autorsku dnevničku zabilješku o umjetnosti i umjetnicima, a u slučaju „Hrvatskih fotografa“ o fotografiji i fotografima u ovom našem prostoru i vremenu.
Višnja Slavica Gabout

(REX)