GRAĐENJE KRAJOLIKA
U ponedjeljak, 14. srpnja 2008. godine u uredu Turističke zajednice općine Fažana otvorena je dvotjedna samostalna izložba Branka Pizzula, slikara koji radi u tehnici ulje i akril na platnu, a najčešće u kombiniranoj tehnici gdje upotrebljava različite materijale kao metal, staklo, plastiku, drvo, jutu i dr. Inače rođeni Zagrepčanin, šezdesetogodišnji Pizzul do odabira slikarstva kao životnog poziva i Opatije kao idealnog mjesta za život i rad, bivao je u Rijeci, Ljubljani i Mariboru, gdje se školovao te završio Građevinski fakultet gdje je savladao osnove crtanja. Da bi stekao temelje za svoj likovni izražaj pohađa vise likovnih radionica kod riječkih slikara, te likovnu radionicu pri Zajednici Talijana čiji je i danas član. Branko Pizzul do sad je već sudjelovao na brojnim kolonijama, skupnim izložbama, imao niz samostalki, a i osvojio niz nagrada za svoj rad. O Pizzulovom »Građenju krajolika«, povjesničarka umjetnosti Gordana Trajković, koja je i otvorila ovu izložbu, između ostalog je zapisala: »… Branko Pizzul spada u red onih slikara koji viđeno, dakle fizički postojeće u stvarnom opipljivom svijetu, kroz filter vlastite percepcije, odnosno sprege viđenog i doživljenog transponira u neku drugu stvarnost. Krajolici i vedute, snagom i ingenioznošću prirode stvoreno i ljudskim umom smišljeno, a rukom napravljeno, posredstvom njegovog viđenja i doživljavanja metamorfoziraju u potpuno nove realitete. Ništa čudno. Takva je priroda stvaranja i vizualnog komuniciranja. No, ono što ga izdvaja jest izvanredna ravnoteža koju postiže i održava između predmetnog i apstraktnog, ona tanka, a opet jasna i čvrsta granica koja istovremeno odvaja i povezuje. Njegove su slike tako mjesto susreta u osnovi figurativnog i nefigurativnog, predstavljenog, značenog, označenog, sadržajnog i misaonog.
Ciklus slika kojim se ovoga puta predstavlja znači veći iskorak k apstraktnom, a nit koja ga spaja s dosadašnjim, relativno figurativnim opusom, jasna je i jaka. Pizzul razlaže da bi gradio; dematerijalizira postojeći prizor i rastače ga na karakteristične vizure. Potom se ti elementi-vizure „vraćaju“ na platno poput kamenčića mozaika od kojih su samo neki „na svom mjestu“, a ostali su, ispremiještani, zamijenili mjesta ili su čak zarotirani.
U radovima koji prethode ovom posljednjem ciklusu slika, elementi-vizure još su izrazito prepoznatljivo figurativni, odnosno predstavljaju ili sugeriraju realno postojeće fragmente pejzaža, veduta i arhitekture. U posljednjem ciklusu radova, pak, prisutan je taj karakterističan Pizzulov modus operandi kojom konstruira novu dvodimenzionalnu realnost – razgradi da bi gradio, rastvori da bi stvorio – ali je stupanj apstrakcije daleko silniji. Elementi koji tvore prizor dovedeni su do razine znaka – nježan kolorit znači jutarnje svjetlo, plamteća narančasta boja dočarava žarku podnevnu svjetlost, izrazita kvadratičnost istovremeno sugerira odvojena polja soli u solani i znači kristale soli, plavetnilo mora i horizontala znači novigradski poluotok, žarka narančasta boja sugerira oganj i znači srž postojanja ognjišta, tu je i sugestija treperavosti površine mora i refleksije, a vertikala znači zvonik. Čak se i tekstura slike uključuje u priču o znaku pa tako materijal fine odnosno krupne granulacije nanesen špatulom često znači zid, kamen ili tlo. Čak i mnogo više od toga. Kao kroz kaleidoskop, tako nam je ponuđeno promatrati oniričke pejzaže i vedute, impresije krajolika, sugestije viđenog. Kakav „realni“ element začudnosti (prozorske škure, prozor, polukružna arkada, nekoliko kamena u zidu koje „prepoznajemo“) zabljesne u spletu kolorita i tekstura, a njegova prisutnost u prividno apstraktnom asemblageu samo pojačava dojam neke neodređene metafizičke poetike, neke tišine koja nastaje dok, zadubljeni, promatramo kako kolorit, oblici, linije, materijali i teksture „sjedaju“ na svoje mjesto, a forma i sadržaj postaju isto. Pred našim se očima naizgled razloženo i rastočeno sjedinjuje stavljajući na kušnju naše razumijevanje drugih realnosti i sposobnost instinktivnog saživljavanja s osjetilnim, osjećajnim i misaonim kategorijama svojstvenih nekom drugom do nas samih. Treba, zapravo, samo moći osjetiti doživljaj opredmećen na platnu, kako bi nas vlastiti doživljaj viđenog ponukao da bezrezervno prihvatimo istinu o istovremenosti postojanja apsolutnog i realnog u istome.« (N.T.)
Fotografije vezane uz članak