GRA?ENJE KRAJOLIKA
U ponedjeljak, 14. srpnja 2008. godine u uredu Turisti?ke zajednice op?ine Fažana otvorena je dvotjedna samostalna izložba Branka Pizzula, slikara koji radi u tehnici ulje i akril na platnu, a naj?eš?e u kombiniranoj tehnici gdje upotrebljava razli?ite materijale kao metal, staklo, plastiku, drvo, jutu i dr. Ina?e ro?eni Zagrep?anin, šezdesetogodišnji Pizzul do odabira slikarstva kao životnog poziva i Opatije kao idealnog mjesta za život i rad, bivao je u Rijeci, Ljubljani i Mariboru, gdje se školovao te završio Gra?evinski fakultet gdje je savladao osnove crtanja. Da bi stekao temelje za svoj likovni izražaj poha?a vise likovnih radionica kod rije?kih slikara, te likovnu radionicu pri Zajednici Talijana ?iji je i danas ?lan. Branko Pizzul do sad je ve? sudjelovao na brojnim kolonijama, skupnim izložbama, imao niz samostalki, a i osvojio niz nagrada za svoj rad. O Pizzulovom »Gra?enju krajolika«, povjesni?arka umjetnosti Gordana Trajkovi?, koja je i otvorila ovu izložbu, izme?u ostalog je zapisala: »… Branko Pizzul spada u red onih slikara koji vi?eno, dakle fizi?ki postoje?e u stvarnom opipljivom svijetu, kroz filter vlastite percepcije, odnosno sprege vi?enog i doživljenog transponira u neku drugu stvarnost. Krajolici i vedute, snagom i ingenioznoš?u prirode stvoreno i ljudskim umom smišljeno, a rukom napravljeno, posredstvom njegovog vi?enja i doživljavanja metamorfoziraju u potpuno nove realitete. Ništa ?udno. Takva je priroda stvaranja i vizualnog komuniciranja. No, ono što ga izdvaja jest izvanredna ravnoteža koju postiže i održava izme?u predmetnog i apstraktnog, ona tanka, a opet jasna i ?vrsta granica koja istovremeno odvaja i povezuje. Njegove su slike tako mjesto susreta u osnovi figurativnog i nefigurativnog, predstavljenog, zna?enog, ozna?enog, sadržajnog i misaonog.
Ciklus slika kojim se ovoga puta predstavlja zna?i ve?i iskorak k apstraktnom, a nit koja ga spaja s dosadašnjim, relativno figurativnim opusom, jasna je i jaka. Pizzul razlaže da bi gradio; dematerijalizira postoje?i prizor i rasta?e ga na karakteristi?ne vizure. Potom se ti elementi-vizure „vra?aju“ na platno poput kamen?i?a mozaika od kojih su samo neki „na svom mjestu“, a ostali su, ispremiještani, zamijenili mjesta ili su ?ak zarotirani.
U radovima koji prethode ovom posljednjem ciklusu slika, elementi-vizure još su izrazito prepoznatljivo figurativni, odnosno predstavljaju ili sugeriraju realno postoje?e fragmente pejzaža, veduta i arhitekture. U posljednjem ciklusu radova, pak, prisutan je taj karakteristi?an Pizzulov modus operandi kojom konstruira novu dvodimenzionalnu realnost – razgradi da bi gradio, rastvori da bi stvorio – ali je stupanj apstrakcije daleko silniji. Elementi koji tvore prizor dovedeni su do razine znaka – nježan kolorit zna?i jutarnje svjetlo, plamte?a naran?asta boja do?arava žarku podnevnu svjetlost, izrazita kvadrati?nost istovremeno sugerira odvojena polja soli u solani i zna?i kristale soli, plavetnilo mora i horizontala zna?i novigradski poluotok, žarka naran?asta boja sugerira oganj i zna?i srž postojanja ognjišta, tu je i sugestija treperavosti površine mora i refleksije, a vertikala zna?i zvonik. ?ak se i tekstura slike uklju?uje u pri?u o znaku pa tako materijal fine odnosno krupne granulacije nanesen špatulom ?esto zna?i zid, kamen ili tlo. ?ak i mnogo više od toga. Kao kroz kaleidoskop, tako nam je ponu?eno promatrati oniri?ke pejzaže i vedute, impresije krajolika, sugestije vi?enog. Kakav „realni“ element za?udnosti (prozorske škure, prozor, polukružna arkada, nekoliko kamena u zidu koje „prepoznajemo“) zabljesne u spletu kolorita i tekstura, a njegova prisutnost u prividno apstraktnom asemblageu samo poja?ava dojam neke neodre?ene metafizi?ke poetike, neke tišine koja nastaje dok, zadubljeni, promatramo kako kolorit, oblici, linije, materijali i teksture „sjedaju“ na svoje mjesto, a forma i sadržaj postaju isto. Pred našim se o?ima naizgled razloženo i rasto?eno sjedinjuje stavljaju?i na kušnju naše razumijevanje drugih realnosti i sposobnost instinktivnog saživljavanja s osjetilnim, osje?ajnim i misaonim kategorijama svojstvenih nekom drugom do nas samih. Treba, zapravo, samo mo?i osjetiti doživljaj opredme?en na platnu, kako bi nas vlastiti doživljaj vi?enog ponukao da bezrezervno prihvatimo istinu o istovremenosti postojanja apsolutnog i realnog u istome.«  (N.T.)