Izbori koji dolaze su povijesni

Izbori koji dolaze su povijesni-56727

GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Prestanimo biti plačipičke. Nitko od nas nije heroj ni svetac. Obični smo ljudi. Griješili smo, bili narcisoidni ili pohlepni, naivni, pa čak i glupi. Ali sada su nova vremena. Dugo smo vjerovali da će partijske oligarhije misliti i raditi za nas. Pokazalo se da čak i u vrijeme najteže agonije u povijesti ove zemlje oni nemaju nimalo osjećaja za one oko sebe. Pa što ako je nezaposlenost, glad, ovršanost, blokiranost, deložacije, odlazak u inozemstvo? Bitno je da je državni kazan do vrha napunjen da bi oni imali za pjenušce, skijanja, Audije, zbrinjavali rodijake i partijske drugove i pozivali se na pravnu državu koja je bankama  i javnim poduzećima dala pravo da nas deru nametima, porezima, kaznama, a ako nemamo posla i otkuda platiti, da na bace na ulicu i pretvore u prosjake. E vidite, sada su došla vremena kada se ne može pokrivati ušima i srati u gaće. Ne može se izmišljati kako je za sve netko drugi kriv, političari, kapitalisti, novinari ili izvanzemaljci. Ovdje, da se razumijemo, ne mislim, kao što to rado misle oni koji popuše na izborima, kako je kriva mala izlaznost. Vjerujte i da svi izađu na izbore glasali bi za HDZ, SDP, IDS, HNS,  jer ne znaju ništa drugo. Bit stvari je promijena svijesti. Oni su naši sluge, oni ne privređuju, mi svojim radom punimo kazan. Oni su samo čuvari našeg blaga kojeg trebaju i moraju ispravno i na korist nas dijeliti. To do sada nisu čnili na ispravan način. Mi od njih tražimo objašnjenja zašto. Imamo pravo znati. Mi smo gazde u ovoj priči.

Mi dakle moramo okoštale, nemoralne i nečovječne oligarhije maknuti. Kako? Vrlo jednostavno. Izbori su prvo mjesto, ulica drugo, javno djelovanje treće, pomoć jadnima i gladnima četvrto. U svakom slučaju, svima mora biti jasno da se masa sastoji od pojedinaca, a ti su pojedinci, naravno, ako nisu psihopati, dužni osigurati budućim generacijama kakav-takav prosperitet. Ne može politička funkcija ili gospodarska usko opet povezana sa stranačkim mrežama, biti nagrada. Ne mogu ljudi bez dana radnog staža u realnom sektoru zbrinjavati svoje guzice i svog interesnog kruga na našu štetu. Oni moraju zaraditi svoju plaću. Zašto bi blagajnica u trgovinskom centru bila manje vrijedna, radila cijeli dan za dvije tisuće kuna i ne smjela otići pišati?

U glavama mnogih jača svijest o tome da se ovo ponižavajuće stanje mora promijeniti. Prije svega, da bismo imali dostojanstvo, mi moramo imati posao umjesto da se ujutro budimo izluđeni od straha od novog dana. Dosta sranja o ustašama i partizanima, iznošenjima Titovih bista. Zar bratija zaista misli da smo svi mi idioti? Očito je jedino da ta ekipa zna samo za stvaranje ideološko-svjetonazorskih podjela. Pa ćemo se neprestano vrtjeti u krug i čupati kose hoće li Kolinda ili Ivo, Tomica ili Zoki. Zar već odavno nije jasno da je riječ o dvjema frakcijama iste partije?  Zakon spojenih posuda, šatoraši i antišatoraši. A gdje smo tu mi?

Ono što si umišljam da najbolje znam jest novinarstvo. Ono je oboljelo od iste pogubne kuge kao i cijelo društvo. Laže se i iskrivljava, podilazi oligarhijama ili im se otvoreno služi, tajni špijuni diktiraju što jest, a što ne bitno za hrvatsko društvo. Sve su to gospodo laži. Jedino bitno jest što ćemo sutra jesti, a ne da gledamo kako iz stanova i kuća izbacuju ljude. To se u normalnoj zemlji ne može i ne smije događati. Zato vam još jednom kažem, borite se za sebe. Nitko drugi to ne želi činiti za vas. I nemojte imati iluzija. Njemci, Austrijanci, Šveđani ili Finci su isti šupci. Ali je društvena svijest na daleko višem nivou. Jer je i narod na višem nivou. Nemojmo se buniti protiv pameti, bunimo se protiv nemorala, bezobrazluka, bezosjećajnosti, pohlepe, umreženosti i uhljebništva. Svatko od nas voli biti sit i svatko bi se od nas lako navikao na ispijanje pjenušaca.

Izbori koji dolaze su povijesni. Ili ćemo promijeniti nehumane društvene odnose i njima uzeti pravo da vade iz kazana kojeg mi punimo, ili će sve ostati isto, a to znači propast za nas, našu djecu, roditelje, drage prijatelje ili korektne ljude iz našeg susjedstva koji su stradali samo zato jer su ostali bez posla, a nisu bili rodijački, stranački i interesno umreženi. I ne bojim se. Živo mi se jebe hoće li na Markovom trgu sjediti Tomica ili Zoki. Ukoliko u roku keks ne počnu raditi za nas, svi mi, dakle ja, ali i vi, šutnut ćemo ih kao stare, poderane čarape, ili još bolje,  kao usrane gaće.