LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Godinama se ustežem da nizozemskom prijatelju kažem da je najveća glupost trošiti vrijedne dane dugo čekanog odmora na ljetovanje u Norveškoj. Skakutati po hladnim fjordovima u toplim džemperima, dok za duplo manje love može izazivati sunce i tople valove na obalama našeg regiona. Zato umalo nisam eksplodirao kada mi je Irena Stany Lasič, frendica iz Ljubljane, saopćila da sa svojim Brankom jedva čeka na ferije u magli i mraku gejzirskih izvora Islanda. Kazivala je to uz plavi, neponovljivi jadranski horizont ispod gustih listova makarskih palmi.
Danas, dok nam bivše zajedničke prostore prži jara od gotovo 40 stupnjeva gospodina Celzijusa, ponovo moram priznati da su Janezi u nekadašnjoj Jugi uvijek bili najpametniji. Znali su se na vrijeme izmaći, kao svojedobno Miloševiću. Baš kao što se Irena rashlađuje uz divnu, mrtvu prirodu dalekog otoka, a Balkan umire od sunčanice i maksimalnih ultravioletnih zračenja.
Istina, umakao sam i ja u bobu. Bila je to slučajnost razbijanja odmora na dva dijela. Odletio sam u danu kada je Vučić postao junak Srebrenice, a klima započela još jednu nemilosrdnu igru sa napaćenim narodima i narodnostima što su nekada glumili bratstvo i jedinstvo.
Da postaje sve toplije, užarenije, zapravo i nisam primjećivao dok sam boravio na dalmatinskom žalu. Satima sam u hladu gotovo gutao retke rukopisa buduće knjige mog sarajevskog jarana Zorana T. Živkovića, multimedijalnog umjetnika svjetske reputacije. Zoka je posljednih desetljeća profesor na jednoj švedskoj likovnoj akademiji, a ujedno i gostujući predavač na svim kontinentima. Posljednjih mjeseci boravio je u Angoli, Portugalu, Italiji i tamo se rađala ova pisanija pod naslovom Povratak. Uplašio sam se koliko je proročanska i koliko autorova fikcija postaje zbilja što se iskazuje u najvećoj regionalnoj napetosti među državama i narodima od 1995. godine. Točnije od nesretnog Dejtonskog sporazuma koji generira samo nove, sve zapaljivije nesporazume.
Kada sam konačno sklopio korice debelih listova pitao sam se da li je multimedijalni umjetnik nešto u rodu s ekipom što je stvarala posljednju seriju Top liste nadrealista. Još malo pa će i Zoran T. Živković pogoditi kao oni s nekadašnjih TV ekrana kojima smo se do suza smijali. A, danas poslije svega, na žalost znamo, ostale su samo suze.
Nakon teške knjige liječilo je samo tirkizno, bistro more. Plivajući ispred Gradske plaže po ko zna koji put sam poželio kameru kojom ću pobijediti slane kapljice i s pučine slikom obuhvatiti moćno Biokovo, što je zaštitnički vječno zagrlilo makarske kale i vale. I kad te sreća hoće. Stigli su davni poznanici s najnovijim digitalnim čudom iz Amerike. Stvarčica veća od kutije šibica sa neslućeno velikom rezolucijom, s megapikslima boli glava i videom u HD rezoluciji.
Dok sam u ruci držao nepromočivu kameru s kojom ću raditi i prve selfije na morskoj pučini, sjetio sam se davnih reporterskih mangupluka i po ovim prostorima. Zbog njih proteklih desetljeća pažljivo motrim prolaznike na rivi. Ne bih volio još jednom susresti sina vlasnika stare konobe kojeg sam omađijao praznom TV kamerom.
Bilo je to vrijeme kada sam za zagrebački tjednik Studio i za TV Zagreb, za urednika Silvija Huma, pravio seriju o ponašanju ljudi pred kamerama. Ta magična privlačnost stakla okulara što je u trenu mijenjala ponašanje persona pred objektivom zaslužuje mnogo više od vesele ljetne serije kojom sam pokušao razonoditi čitatelje i gledatelje. Angažirao sam tada mog vrlog kolegu Esada Njemčevića Švabu, koji je bio bh. dopisnik TV Ljubljana. Imao je Švabo onda veliku, crnu kameru što je super zujala, posebno dok je prazna, bez filma, kobajagi snimala. Bili smo uvjerljivi novinarski duet i nitko nije ni pomislio da je žrtva prvih, pionirskih medijskih prevara. Taj vlasnik stare konobe satima je pred bučnom kamerom redao sve specijalitete i đakonije kojima se ponosio njegov ugledni lokal. Puni kalorija i maligana jedva smo se oprostili od čovjeka koji se nikada nije pojavio na ekranu, ali je zato bio junak jedne novinske priče zbog koje mu se okolina smijala. Sad vidim da je to bilo glupo. Mladost, ludost sve donosi i odnosi.
Ali, kada imaš kameru u ruci onda i sam postaješ promijenjena ličnost. Opet izazivaš ljude. Prolazeći pored bazena Hotela Meteor u vodu sam ispustio digitalnu spravicu. U trenu je petoro dobrih, srdačnih stranaca izazvalo valove loveći vrijedni predmet što je polagano tonuo. Dok su mi dodavali ulov nadali su se da ga H2O nije oštetila. Pogledao sam kamericu na brzinu i ponovo je frljacnuo u plavi mokri prostor. Iznenađenim spasiocima potom sam kroz smijeh objasnio o čemu se zapravo radi...
I tako dok ovih dana pokušavam glumiti da me na obalama Sjevernog mora zanose dalmatinski modri horizonti sa tirkiznom bistrinom vode pod nogama, znam da bi ona nepromočiva kamera bila samo bacanje para i vremena. Svuda oko mene su crni,mutni valovi. Strah me i pomisliti kakvi bi to selfiji bili. Kao iz filmova strave. Dušu dalo za Frankeštajna, Drakulu. Sjevreno more kao da je crnje od Crnog mora Srećom nebo je donekle plavo. Bar ponešto podsjeća na ljeto.
Oprezno prilazim tamnosivoj pjeskovitoj obali. Igra osjeke i plime je jaka. Zabadam prst u mutnu vodu, koju u trenu nosi hladni val. Slika s beskrajne plaže više nego depresivna. Jadran i Sjeverno more kao raj i pakao. Ipak, ovaj pakao godišnje privlači više turista nego cijela Hrvatska i bh. Neum. Obrne se na crnoj vodi i šarenom cvijeću u Niskoj zemlji godišnje više od 65 milijardi eura u turističkoj privredi sa 600 hiljada djelatnika. Blatnjave plaže su zlatni rudnici. Kako i zašto to mi nikada, ma koliko dugo ovdje živim, neće biti jasno…
Kada ovih dana budete kukali kako vam je vruće, kako bi voljeli da se maknete iz tog balkanskog pakla sjetite da se bi ovi ovdje oko mene na crnoj, strašnoj vodenoj plohi, siguran sam, sve dali da su umjesto vas na zelenim, plavim, tirkiznim rijekama, jezerima, moru. U bonacama Jadrana koji je topliji nego kada se zajedno saberu temperature vode i zraka na Sjeveru Europe.
Ni 40 stupnjava Celzijusa nije mnogo ako oko vas nije tama, gola obala, bez uvala, stijena, bez mirisa borova. Ako oko vas nije prostor po kojem samo šibaju vjetrovi, donoseći najčešće totalnu vlažnost što čini da se i 18 gradi teže podnosi nego 38,39 u vrelim balkanskim danima.
A, ove slike s Jadrana i Sjevernog mora su kao putovanje iz sadašnjeg pakla u pakao. Baš se pitam koje su vam ljepše?!
