TEKST NIKOLE BILIŠKOVA IZ 2008. GODINE
Ostao je upamćen po bezbrojnim Arenama, koje danas krase zidove brojnih pulskih stanova i krčmi, ali i stanova na šest kontinenata. 22. kolovoza 1910. – 10. lipnja 1992.  Lijepo je prošetati se splitskom rivom dok puše burin, kad je nebo bistro, a more blago valovito. Palme, poredane duž rive, njišu svoje grane, a ti gledaš Brač i Šoltu tamo preko mora. Sjediš na klupici i uživaš u toj ljepoti i miru. I taj užitak s tobom dijele i slikari, koji rastežu svoje štafelaje, razapinju platna i miješaju uljane boje. Šetaš se tako i voajerski zaviruješ u intimu odnosa slikara s njegovim platnom. I onda... zastaješ kod jednog od tih slikara i... nešto nije u redu! Na stranu sad to što primječuješ da nosi naočale bez stakala. Na stranu i ta njegova toliko očita nervoza s kojom komunicira s platnom. Nego, što to on slika, ovdje usred Splita? Nije li to Arena, ona pulska? S nevjericom gledaš tamo nekamo i pogledom tražiš nisi li slučajno nešto propustio. Nije li ipak negdje na Braču ili Šolti skriven neki amfiteatar? Ali ne, nije... I onda odmahuješ rukom i ideš dalje svojim putem, ne želeći više gubiti vrijeme s tim ridikuloznim bezobraznikom što je potegao čak iz Pule kako bi unio nemir u idilu splitskog popodneva. Što taj uopće želi? Zašto slika tamo neku Arenu, i to pulsku. Usred Splita, na rivi?! Tamo gdje svi slikaju ponistre s kojih se vidi Šolta?

ŽIVOTNI PUT
Petar Demir je tako hodao svijetom i slikao... inspirirao se dalekim krajevima i posvuda vidio isto. Kroz svoje naočale bez stakala kao da je vidio svijet nešto jasnije od većine ljudi. Kroz te čarobne naočale gledao je Alpe, kroz prozor vlaka promatrao neznane krajeve, a vidio je uvijek jednu te istu Arenu, sveprisutnu i stamenu. Putovao je u nadi da će konačno naći neki kutak svijeta što nije u sjeni tog prokletog amfiteatra, ali nije ga nalazio. Svuda ga je progonila slika tog antičkog zdanja. I tako, čitav njegov svijet zapravo je bio jedan veliki amfiteatar, poprište permanentnih spletki, podmetanja, stalnih sukoba, krvavih i onih manje krvavih, ali uvijek okrutnih. U tom svijetu ljudi su poprimali gladijatorsko obličje. U tom svijetu vlastodršci su zauzimali počasne lože amfiteatarskog kozmosa i pokretom svog palca hladnokrvno odlučivali o sudbini svojih vjernih podanika. Često je Demir o tome raspravljao s velikim Tinom Ujevićem, koji ga je potpuno shvaćao u onom svom jednako somnambulnom stanju. Tin je pjesme zapisivao, Demir ih je slikao.

PROFESIONALNI STVARALAC
Bio je član društva likovnih umjetnika, a u iskaznici mu je pisalo: profesionalni stvaralac. No, Puležani ga se ne sjećaju po ovim suhoparnim podacima, koji bi mogli biti važni jedino nekakvom bljedunjavom arhivskom štakoru. Kako je sam Demir rekao: «Boem mora najprije znati raditi i biti popularan kao što sam ja. Nije svatko tko se napije boem! A neki tako misle. Zašto boemi piju? Od razočarenja. Dobri su za druge, a za sebe nisu.»  Ljudi se ovog posljednjeg boema sjećaju kao postarijeg mršavog, vječno veselog i raspjevanog gospodina poduže sijede brade. Sjeća ga se i stari brijač Mustić iz bivše Marianijeve ulice, u čiju je radnju ulazio svakog 31. prosinca, točno u 19 sati, glasno čestitajući Novu godinu. Sjećaju ga se i svi oni koji su se te daleke 1953. godine, kad se Demir vratio u Pulu, zatekli u ondašnjem Narodnom restoranu, gdje je razdraganom pjesmom pozdravio svoj grad. «Došao sam u Pulu 1953. godine. Iz Zagreba. Ovdje me nitko više nije poznavao. Lutao sam gore-dolje. U Prvomajskoj, ušao sam u restoran, Narodni... ne znam kako se onda zvao. Gledam, ljudi piju, a i ja bih nešto popio. Bez novca, bez ičega; ni stana nisam imao. Što ću? Počeo sam pjevati. Pjevao sam ovako:
Kad bi namjestooo kiše,
svud padale bankeee –
na glavu bih korpu meeto,
pa bih š njome šetooo!

I gledam, ljudi se oraspoložili, pitaju me: 'Što češ popiti?'. 'Daj mi jednu rakiju.', rekao sam.»

DEMIROVE ARENE
Sjećaju ga se kao slikara tisuću i jedne Arene. Svi se sjećaju Demira, ali Demir se nije sjećao ni oca ni majke, samo none Ane Ljubotine, koja ga je odgojila. Ostao je upamćen po bezbrojnim Arenama, koje danas krase zidove brojnih pulskih stanova i krčmi, ali i stanova na šest kontinenata. No, ipak bi trebali znati da je Demir slikao i neke druge motive, uglavnom vezane uz more, ali bilo je i aktova i pejzaža.

Za svog života Demir je putovao i živio diljem bivše Jugoslavije. Pula – Beograd – Split – Sarajevo – Zagreb – Pula. Bio je dio boeme svih tih gradova, pronoseći svoj vedri duh svuda. Međutim, uvijek ga je privlačila jedino Pula, jer jedino u tom gradu postoji «ona» Arena, koju on želi slikati. Na sreću, ostala su zapisana neka njegova sjećanja iz tih vremena. Studirao je pravo u Beogradu, ali studij je uskoro prekinuo jer je, prema njegovim vlastitim riječima, «došla neka politika». Pojavio se u Firenzi, kod profesora Enrica Pozzija, koji ga je dvije godine učio slikarskim tehnikama. «Svuda sam poznavao umjetnike i najviše se s njima družio. Bilo je veselih i tužnih dana. Slikao sam i pjevao, razmišljao o svemu.», prisjećao se Demir.

Među Demirovim prijateljima svakako je najpoznatiji bio Tin Ujević, kojega je upoznao u Splitu. Demir se prisjeća tih dana: «Tada sam lutao Splitom, a nisam imao gdje spavati. Lutam, ne jedem, a rado bih radio neku sliku. I gledam, na trgu pjeva Marin - zvali su ga Karuzo - a ljudi se okupljaju, slušaju kako lijepo pjeva, i ostavljaju novac. A zašto ne bih i ja propjevao?! No, najprije se trebam najesti; ne možeš, je li, gladan pjevati. Krenuo sam u javnu kuhinju. Ulazim, naklonim se: 'Hvaljen Isus, časne sestre!' 'Hvaljen Isus!', odgovore one. 'Imate li blok?', pitaju me. 'Nemam, nažalost', kažem. 'Dobro, dobro', one meni i svejedno su me dobro nahranile. Svaka im hvala i čast. I eto me tako na trgu. Zauzeo sam poziciju i počeo pjevati. Na španjolskom. I dok sam pjevao, gledam: prilaze prolaznici i bacaju novce. Velike novce! Odnekud se tu stvorila i gitara... Koncert! Tako sam kupio boje i kistove i naslikao sliku "Firule". To je tamo kod Bačvica. Sliku je kupio zubar Rajić. Stopedeset dinara. Kao danas milijarda.»

Svuda, gdje god bi se pojavio, Demir bi pjevao i pjesma ga je hranila, pjevajući je dolazio do novca, do hrane, do odjeće. Unosio je veselje u svakodnevicu ovog izmučenog dijela svijeta. «Lijepo smo se odmorili, ali za put nije bilo para. Odlučio sam prodati dvije moje slike. Rekao sam Tinu: napiši mi govor, a ja ću direktno u Zemaljsku banku! Ujeviću nije bilo jasno. Ja sam bio siguran da ću uspjeti jer sam poznavao Perkovića koji je tamo radio. No, njega nije bilo. Dočekao me Poljanić. Ja, kao iz groma: 'Vaša mecenatska reputacija koju uživate u umjetničkim krugovima, a moje nevoljne prilike čine da Vam se obratim, jer sam slikar di Belle Arti, dela skuola di Makijaveli, di makaroni, malo vi malo oni!!!' Čovjek se zbunio, a onda prasnuo u smijeh! Čestitao mi je na lijepom govoru i krenuo zvati radnike iz banke da me dođu pogledati. Svijet se skupio: otkupili su slike. Znaš za koliko? 4.000 dinara! Para k'o kiše!»

ŽIVOT U ZAGREBU
Prije konačnog povratka u Pulu, Demir je neko vrijeme proveo i u Zagrebu. I tu je živio svojim boemskim životom, od danas do sutra, zarađujući pjevajući i slikajući. «U Masarykovoj ulici, tamo gdje je bilo kino "Balkan", bio je buffet nekog Grgičevića. Tu su se prije rata okupljali boemi. Dolazio je i Tin. Boemi najčešće nisu imali za rakiju, pa su odlazili piti rasol, ono što ostaje ispod kupusa, tamo negdje kod Katedrale. Preko puta buffeta bio je truba?; on je, znate, zapravo pravio trube. Kad bi zatrebalo, posudio bi mi jednu trubu, a ja bih tako krenuo na svoje koncerte. Obično bih izabrao neki veći haustor i tu bih počeo trubiti i pjevati:

Blijedi mi se Mjesec šetaaaa po krooovu,
a ja sam zapeval popevkicu nooovu..!
... iz jednog peharčeka vino smo pili!

Okupio bi se narod, ljudi su pljeskali, počeo je kapati novac. Pokupio bih novčanice, vratio se kod Grgičevića i rekao boemima: 'Danas ja plaćam!' Tin je samo ovako, gledajte, premetao prstima, što je značilo da je zadovoljan.»

PROLAZNIK KROZ ŽIVOT
Čitav je svijet Demir promatrao odnekud izvana, malo sa strane, iz prikrajka, bojeći se, strepeći da ga taj isti svijet ne upije i samelje. Bojao se da i on ne postane samo još jedan gladijator. I u vječnom nemiru, stalno je nekako užurbano promicao ulicama Pule, grada u sjeni znamenitog Vespazijanovog amfiteatra, uvijek sa štafelajem pod miškom, uvijek s istim pogledom punim nemira, tjeskobe, straha, a opet – s neizostavnom dozom optimizma. Pod njegovim neumornim kistom rađale su se Arene i Arene, sve iste, sve jednako tjeskobne, ali iznad svake Arene pojavio bi se i neki tić, uvijek drukčiji, uvijek raširenih krila, uvijek ispuštajući svoj krik slobode. Nezamjetan, ali bitan detalj. I uvijek su isti ljudi promicali uz Demira dok je to slikao, uvijek s istim podsmjehom, došaptavajući se: «Vidi ludog Demira!» A onda bi zastao, negdje, na nekom trgu, usred Prvomajske ili uz neku fontanu... opet bi rastegnuo platno i slikao, slikao, slikao. «Evo ga na... Još jedna Arena!», komentirali bi ljudi samilosno klimajući svojim glavama punim ozbiljnih misli. Oko njega su se okupljala djeca, koju bi onda mame užurbano odvlačile, brinući se da taj ludi Demir svojom uljanom poezijom amfiteatra ne izvrši razoran utjecaj na psihu njihovih slatkih mališana.

UMJETNOST U OŠTARIJI
A Demir je slikao. I slikao. I slikao i poklanjao ili za male novce prodavao svoje vječne Arene poznanicima, prolaznicima, vlasnicima kafića. Pa i danas, uđemo li u neku od starijih pulskih krčmi, u neku od onih koje su ostale nepromijenjene još iz «mračnih vremena jednoumlja», pogledajmo malo... Sve su te krčme opremljene istim konobaricama u borosanama i s trajnim frizurama, sredovječnim ženama s onim tipičnim dobroćudnim izrazima lica, koja kao da sama za sebe govore: «Da, da, razumijem ja tebe, gospodine za šankom...» I onda promatraš njihovo automatizirano lijevanje pićenca u bičerin, nakon čega slijedi opet automatizirano pranje čaša. S radija pjeva Elio ili neki slični vječni Istrijan, a atmosfera u krčmuljku prelazi u neko kondenzirano agregatno stanje, toliko gusto da od njega možeš isplesti čarape. Ti gledaš tu čašu i čvrsto se držiš za nju i gledaš u nju, pa u konobaricu, pa još jedan trenutak oklijevaš, pa naginješ čašu kako bi ulio oštru sadržinu u usta i onda vidiš... iznad konobarice i sve te kondenzirane zvukovno-mirisno-vizualne atmosferčine - Demirov potpis zajedno s nezaobilaznom Arenom bdije nad svime time.

I užurbano ispijaš svoje piće, ostavljaš na šanku pare: «U redu je...» i izlaziš na ulicu, prepun tog vječnog Demira, te Pule, tog sveprisutnog amfiteatra. I prepun si toga, onoga nečega što bi kultivirani snobovi nazvali spleenom, onoga što se u Puli ne zove nikako određeno, ali svi to ipak osjećaju. Legenda kaže da je Demir svojevremeno bio zaljubljen u jednu od tih besmrtnih konobarica. U onu koja mu je uvijek, prepuna razumijevanja, davala još jednu čašu više, kad bi ostao bez dinara u džepu. Ona je strpljivo slušala Demirove vesele pjesme, divila se pričama s njegovih putovanja. Ona je bila ta koja je osjećala Demirovu bol, koja je također, promatrajući svijet, vidjela samo Arenu. Konobarica je, naravno, bila udana, a Demir je, kako bi joj se odužio, rasporedio svoje Arene po svim pulskim krčmama u kojima radi uvijek baš ta, jedna te ista konobarica, uvijek suosjećajna i puna razumijevanja.

Rastrgan, s Arenom svuda oko sebe i stihovima njegovog dobrog starog Tina Ujevića u glavi, okružen gladijatorima, hodao je ulicama Pule, kao njen dobri duh. Jer Demir je bio neizostavan dio pulskih ulica, kako glavnih, tako i sporednih. I jedan od njihovih dobrih duhova. Iako je, kao svojevrstan sinonim Pule, ostao urezan u memoriju grada, malo tko danas govori o Demiru. Dugotrajna izloženost instant-kulturi, beskrupuloznoj pretvorbi, kojima su put utabale konzerve s čistim hrvatskim zrakom, učinila je svoje. Kad ju je napustio, «il famoso» Demir kao da je sa sobom odnio i svu onu negdašnju famoznost pulskih ulica. Iza njega ostala je golema praznina.
Međutim, i danas ga možemo vidjeti, kako negdje, tamo gdje ne zalaze ljetni slikari portreta, i dalje slika svoju Arenu. Na spomen Demira malo koji Puležan će ostati ravnodušan, jer svi se sjećaju njegovog beskrajnog optimizma pomiješanog s dozom sjete. Demir je tu negdje, među nama. Kad čujemo neki užurbani korak, kad na svojim leđima osjetimo onaj unezvjereni pogled, onaj tjeskobni nemir Pule i cijelog svijeta, znajmo da je to Demir, koji baš sad žuri da naslika još jednu od svojih bezbrojnih Arena. I tad znamo da je dobro, da su neke stvari još uvijek na svom mjestu. 1992. godina: «Želio bih skupiti mnogo slika i sve izložiti, neka ljudi vide. A tko želi: neka kupi. I sve će biti originali! Naravno, ovdje u Puli.» No, ta mu je želja ostala neispunjena. Jednog lijepog lipanjskog dana 1992. Demir se zadnji put prošetao ulicama Pule, sa svojim naočalama bez stakala, sa štafelajem pod miškom. Zastao je još jednom, prvo na Zlatnim stijenama, onda i pred Arenom. A zatim je, odmahnuvši rukom, ostavio sve to za sobom i tiho pjevušeći nestao iz grada. Nakratko se zadržao na internom odjelu Medicinskog centra, gdje je kratko saopćio: «Umirem lagano.» Nakon čega se laganim korakom 82-godišnjaka zaputio prema svom rodnom Peroju.

U POKOJ...
Uz stihove napjeva «Sa svjatimi upokoj» i «Vječnaja pamjat» prekrila ga je mrka zemlja. I sad, među anđelima, Demir i dalje gleda svoju Zemlju, negdje iz nesagledivih nebesa, preko ramena nekog nametljivog anđela što zajedno s ostalima u zboru pjeva svoju pjesmu u slavu sklada kristalnih sfera. I slika on, slika, slika... slika uvijek istu stvar. Gleda Zemlju i ne vidi ništa osim goleme Arene. Taj njegov specifični merak za weltschmerz odnio je sa sobom i na nebo. I sad unosi nemir, onaj jedan neskladni drhtaj u skladnu pjesmu anđeoskog zbora. Demir je neskladna nota nebeskog nemira, što luta među zvijezdama, nervozno, uvijek s onim svojim magičnim naočalama na nosu i štafelajem pod miškom, a umjesto skladne pjesme anđela i dalje mu dušu razdiru teški Tinovi stihovi. Slika Demir Zemlju i pokazuje je anđelima i ostalim stanovnicima kristalnih sfera, govoreći: «Gledajte ovo: što vidite? Blistavu plavu kuglu? Ili hladnu amfiteatarsku stijenu?»

...U tekstu su korišteni fragmenti zadnjeg inervjua s Petrom Demirom, autora Danijela Načinovića...

(rex/Nikola Biliškov)