LABINSKI KOŠARKAŠ SA LUKSEMBURŠKOM ADRESOM

Ivan Đerman, jedan od rijetkih istarskih košarkaša koji se profesionalno bave košarkom, svoje košarkaško umijeće pokazuje u inozemstvu. 2,02 metara visok Labinjan sa trenutnim prebivalištem u Luksemburgu, branio je boje mnogih inozemnih košarkaških klubova. Ivan se može pohvaliti mnogim nagradama. Tako je 2007. i 2010. godine proglašen najboljim igračem norveške lige te 2008. godine najboljim igračem Španjolske EBA lige. Iako su takve nagrade u sportskom svijetu veoma značajne, Ivan skromno kaže kako mu je najveća nagrada pomoći da njegov klub i suigrači ostvare cilj vrijedan spomena. Ivan je za čitatelje Regionala odgovorio na nekoliko pitanja...

REX:  Kako si se odlučio za taj poziv?

Još kao dijete bio sam jako aktivan, bavio se raznim sportovima. Tako sam u dobi od 12-13 godina, usporedno trenirao i tenis i košarku, vani sa prijateljima igrao nogomet, trčao puno... Budući da sam za svoju dob bio dosta visok, košarka me nekako sve više privlačila te sam se postepeno definitivno opredijelio samo za taj sport. Kao dijete oduvijek sam maštao igrati prvu ligu u nekom klubu  - to mi je tada bio najveći cilj. Kako je vrijeme odmicalo, napredovao sam, iz Labina se radi košarke preselio u Rijeku, tamo završio srednju školu, te se tada odlučio ili bolje rečeno prepustio pozivu profi košarkaša.

REX: Tko je imao presudnu ulogu u odabiru tvog zanimanja?

Teško je točno reći tko je imao presudnu ulogu. Bilo je tu više ljudi koji su me u određenim fazama trenirali, savjetovali, usmjeravali i podržavali. U Labinu sam najprije počeo trenirati pod vodstvom profesora Ivana Sprčića te se tada oformio klub KK Rudar gdje smo trenirali pod vodstvom Edvarda Kulića. Nakon što sam otišao u Rijeku, trenirao sam pod budnim okom velikog trenera i čovjeka Zlatana Kalajzica, koji mi je u to doba bio poput drugog oca, u puno mi stvari pomogao te mi je bio velika pomoć i podrška u svemu. Naravno moram naglasiti kako sam uvijek i u svemu imao najveću i potpunu potporu, podršku i razumijevanje svojih roditelja bez koje zasigurno se ne bi odvažio na tako veliki korak kao što je profi sport.

REX:  Tko ti je uzor od velikih svjetskih košarkaša?

Hmm, teško mi je reći tko mi je zapravo košarkaški uzor. Dojma sam da pravog košarkaškog uzora baš i nemam, iako dok sam bio mlađi obožavao sam gledati Kevin Garnetta, upravo zbog njegove energije, strasti  i ljubavi koju pokazuje prema toj igri. Oduvijek mi se sviđao njegov pristup, upornost, neodustajanje i spremnost na bilo kakvu žrtvu za bolji rezultat svoje momčadi.

REX : Kako je počela tvoja profesionalna karijera?

Profesionalnu karijeru započeo sam odmah nakon završetka srednje škole u Hrvatskoj, u KK Zrinjevcu koji je tada nastupao u prvoj Hrvatskoj ligi. Zrinjevac je tada bio klub poznat kao rasadnik talenata. Potpisao sam ugovor na četiri godine(2+2), međutim kako je klub zapao u financijske potreškoće odmah na početku, nakon sedam mjeseci odlučio sam otići te sam svoje mjesto pronašao u austrijskom klubu Dornbirn Lions koji je tada bio u drugoj ligi. Nakon sezone i pol igranja tamo i ulaska u prvu ligu, potpisao sam ugovor na još dvije sezone, nakon kojih sam otišao u Bugarsku, u CSKA Sofiju. Nakon kratke epizode u Bugarskoj potpisao sam u Nizozemskoj, u Amsterdamu za jedan od najboljih Nizozemskih klubova zadnjih 10-ak godina. Tamo smo nastupali u Fiba Cup-u igrajući protiv velikih ekipa poput ASVEL iz Lyona, Kinder Bologne... Nakon toga put me odveo u Norvešku u Ulriken Eagles, gdje smo te godine bili prvaci države. To mi je otvorilo vrata Španjolske, gdje sam proveo slijedeće dvije prelijepe sezone u klubu Mazarron Basket. Nakon toga slijedi povratak u Norvešku, u gradski rival Gimle, gdje sam proveo dvije vezane sezone i od ove sezone branim boje kluba Amicale Steinsel jednog od najboljih klubova u Luxemburgu. 

REX :  Što je za tebe značila nagrada najboljeg košarkaša Norveške lige?

To je bilo 2007. godine i ta mi je nagrada na osobnom planu značila izuzetno puno, najviše zbog ljudi koji su me podržavali i koji su u mene uvijek vjerovali te kao nagrada i osobna satisfakcija za sav uložen trud i žrtvu koju svaki sportaš mora podnijeti. To je nešto na što sam ponosan, isto kao što sam ponosan što sam proglašen za najboljeg igrača u EBA ligi u Španjolskoj (2008.), i najboljeg Bosman igrača u Norveškoj (2010.) i u prvu petorku lige(2010.). Međutim od svega mi najviše znači kada moja ekipa napravi rezultat vrijedan spomena. 

REX:  Jesi li ikada razmišljao o igračkom povratku u Hrvatskoj?

U jednom sam navratu, nakon što sam 2002. godine otišao iz Zrinjevca i bio nakratko ponovno u Hrvatskoj, par mjeseci igrajući za KK Kraljevicu i čekajući angažnam vani. No,  prije  3-4 godine sam bio u ozbiljnim pregovorima sa naša dva dalmatinska prvoligaška kluba, međutim nismo uspjeli realizirati stvar do kraja. Prošlo i ovo ljeto sam bio u ozbiljnim kontaktima sa jednim Hrvatskim prvoligašem, no ni tu priča nije dobila sretan epilog,  tako da sam opet otišao u inozemstvo. S jedne strane mi je malo žao zbog toga, jer sam nakon svih ovih godina vani poželio doći i igrati doma. Sa svoje sam strane uradio sve da tako i bude, međutim nije uspjelo, iako možda i bolje jer mislim da nisam spreman prolaziti sve ove stvari koje nažalost moji kolege u Hrvatskoj prolaze ili moraju prolaziti, tako da sam na kraju sretan da sam ipak jos uvijek vani.. Što će biti u budućnosti pokazati će vrijeme!           

REX:  Koji su ti planovi za budućnost? Vidiš li i dalje svoju budućnost igranja košarke u inozemstvu?

Profesionalno gledano, sada sam trenutno u Luxemburgu i sve su mi misli i planovi usmjereni samo na ovu sezonu, da pokušamo ostvariti rezultat koji svi od nas očekuju. Moj je klub prošle sezone ispao u polufinalu doigravanja i izgubio sa košem razlike u finalu kupa,  tako da ove godine svi od nas očekuju da dođemo barem do finala u prvenstvu, što sigurno neće biti lagan zadatak. Što se tiče budućnosti i daljnjeg igranja u inozemstvu, to je definitivno jedna od opcija.

Privatno gledano dosta sam aktivan na raznim poljima, bavim se raznim stvarima, ovo sam ljeto upisao i ZŠEM, Zagrebačku školu ekonomije i managementa pa usporedno uz sport, koliko god mi to obveze dopuštaju, nastojim i na tom polju postići čim više. Oduvijek mi je bila želja završiti fakultet te sam dugo tražio nacin kako da i uz igranje i studiram, evo sada sam i to uspio ostvariti tako da sam presretan zbog toga, to mi je to veliki cilj i motivacija koja mi daje snage za sve. 

REX:  Kako izgleda dan jednog košarkaša?

Nisu svi dani isti ali dan jednog košarkaša najčešće izgleda otprilike ovako: Ujutro ustajanje i doručak, nakon toga jutarnji trening koji traje oko dva sata. Slijedi ručak i popodnevni odmor, pa onda večernji trening koji traje između sat i pol i dva sata..  Jutarnji treninzi obično uključuju teretanu, rad na tehnici i šutu, a na večcernjim se treninzima uglavnom igra dosta i radi na uigravanju i taktici te pripremi za nadolazeću utakmicu.. (Arlina Hapadžić)