PRVI DIO PUTOPISA
Iako je Jordan od nas udaljen tek kojih 20-tak kilometara, mi se ipak uspijemo gubiti po cestama Sirije preko sat vremena. Ono što mi nismo znali je to da se granicu može prijeċi samo po glavnim cestama. Na sporednim su obično dvije metalne bačve na kojima piše nešto na arapskom i dva vojnika sa standardnim AK-47 ili kako bi mi rekli ‘Kalašnjikov’. Napokon nalazimo granični prijelaz i počinjemo riješavati papirologiju. I baš kad smo pomislili da smo gotovi sa Sirijom, carinik nas upoznaje s novim trikom. Zove se “Porez Za Izlazak Iz Države”. Koliko god to nama zvučalo čudno, ako želimo izaċi iz Sirije, moramo platiti 50 Eura. U državi u kojoj je dizel €0.20, cijena ručka po osobi €1, a ulaz na UNESCO zaštiċena mjesta je €1.5, “Porez Za Izlaz” je €50! Ili kako bi moj Dido rekao; Pljačka! Banditi!Bilo kako bilo, uspjeli smo prijeċi u Jordan. Na naše iznenađenje, Jordan je potpuno drukčiji od Sirije. Za usporedbu, Jordan je razvijen kao i prosječna Europska zemlja. Cijene su iste, dizel je preko eura po litri. Ali ono što nas je najviše oduševilo su ceste. Ravne, uređene, pune prometa. Za trenutak smo se upitali “Da li idemo prema jugu ili sjeveru?”. Malo više od sat vremena ugodne vožnje dovodi nas u Amman koji je glavni grad Jordana. Veċ je dolazilo kasno pa pokušavamo naċi kamping za noċ. Ali nigdje ništa. Hotel u koji smo naišli nam nudi da kampiramo njihivom parkingu za €120 (što je cijena dvokrevetne sobe u istom) ali mi odustajemo i pokušavamo naċi kamping. Veċ se mrak polako spušta a mi postajemo nervozni. Niz loših odluka, kao odustajanje od hotela i ulaz u centar glavnog grada košta nas dosta živaca i polako postajemo zabrinuti. Nema druge, moramo izaċi iz grada pa cemo vidjeti, valjda ċemo naċi prikladno mjesto uz cestu. Izlazak iz grada je gori nego što smo očekivali. Ceste su zakrčene i mi ne možemo nikako na zelenu granu. Vidim policiju, stanem i pitam za smjer. Policija ne priča engleski, pa zovu zaposlenika koji radi u duċanu pored. Ovaj također ne zna engleski pa zove šefa. Arapin zamotan u maramu-šef, ne zna engleski ali pokušava, pa kaže “Šta trebaš?”, ja objašnjavam “Kamping, hotel… Mjesto za spavanje”, on kaže “Wait”. Ja čekam, a on zove na mobitel. Nakon 10 minuta, dolazi njegov prijatelj (kasnije saznajemo da mu je to ujak) koji priča engleski i kaže; “Ovaj čovjek je vlasnik zgrada. Ovu zgradu što vidiš je njegova. On predlaže da prespavate kod njega. Parkirajte auto, raspakirajte se, mi ċemo naručiti večeru”. U sljedeċih 24 sata mi postajemo gledaoci .I dok sam ja imao vremena razmisliti šta i kako, sljedeċa slika je, mi pričamo s gostoljubivim Arapima, pijemo čaj koje nam poslužuju služavke i slušamo priče o Jordanu. Yasser-šef, nam priča da ima desetoro djece, nabraja nam države koje je posjetio, koji je namještaj gdje kupio, te nam nabraja auta koja posjeduje. Mi slušamo, zbunjeni ali zainteresirani, njegove priče koje ne prestaju. Nakon nekog vremena stiže Yasserov sin Ahmed i donosi nam večeru. Mi pitamo da li postoji neki shopping centar jer nam treba mapa Jordana i još neke stvari. Na to ċe Yasser; “Moj sin vam je na raspolaganju. Nakon večere on ċe vas voziti da vidite grad, nakon toga u shopping centar i onda gdje hoċete”. I tako je i bilo. Dobri Ahmed nam je na usluzi i vozi nas u sportskom Grand Cherokee-u. Sljedeċe na redu je bilo razgledavanje grada, ali iz auta. Hm. Ahmed ili kako sam ga ja zvao Michael Schumacher, nije spuštao okretaje ispod četri tisuċe, u zavoju sve gume pjevaju. Svi se tresemo ali pravimo se da je sve ok. Ja mu dajem pohvalu za vožnju u nadi da ċe usporiti, no to ga je tek motiviralo. U jednoj ruci cigareta, u drugoj mobitel, usput naštimava radio, a na trenutke vozi koljenima zig-zag između linija. Mene strah pogledati u satove, ali znam da je debelo preko stotke. Kasnije smo shvatili da jadan baš i nema izbora, jer svi ostali vozači voze jednako brzo. Dobra vijest je da smo preživjeli. Drugo jutro, doručak pa čajevi. Yasser nam nudi da nas Ahmed vozi di nam treba ali petak je u Jordanu kao nasa nedjelja, obiteljski je dan. Tako da se mi zahvaljujemo ali odbijamo ponudu i kažemo da bismo krenuli dalje. Pozdravimo se s Yasserom i njegovim desetoro djece te krećemo dalje. Putujemo sjeverno od glavnog grada Ammana, idemo prema gradu Jerashu. Tražimo kamping kojeg jako teško nalazimo. Na kraju nas jedan od lokalnih restauratera kojega smo pitali za pomoċ, odvodi do hotela “Olive Branch” ispred kojega možemo kampirati i to za €40 po danu, što je cijena kampiranja u Njemačkoj. Dobro. Prihvaċamo ponudu jer izbora baš i nemamo. Ubrzo shvaċamo da su cijene ovdje visoke jer je Jerash zapravo dosta turistički popularan grad. On se, naime, smatra jednim od najvažnijih i naočuvanijih Rimskih gradova na Bliskom Istoku. Jerash je bio jedan od gradova Decapolisa. Decapolis je bila skupina od deset gradova smještenih na istočnoj strani Rimskog Carstva koji pokrivaju Siriju, Jordan i Palestinu. Nakon Jerasha idemo prema Jordanskoj obilaznici. Cestu koja sjever Jordana spaja s jugom preko pustinje. Ja se volim udaljiti od gradova. Sve postaje mirnije i vrijeme počinje prolaziti puno sporije. Radujem se kampiranju u pustinji. Cesta kojom se vozimo je potpuno prazna. Tek svakih 10 do 20 minuta sretnemo koji prenatrpani Mercedesov kamion koji nam skoro uvijek zablenda ili zatrubi a mi uzvratimo istom mjerom i to je to. Cesta je lijepa i asfaltirana što je super, sve oko nas su kamenje i pijesak. Svi u autu spavaju, samo ja i Coenraad pričamo neke besmislice i držimo jedan drugoga budnim. Treba voziti još nekoliko sati. I tako dok mi pričamo Pariz-Dakar rallyu, stignemo na što smo mi mislili da je obična policijska kontrola, ali se ubrzo uspostavilo da je to granica. I to prijelaz u Saudijsku Arabiju! “Izgleda da smo negdje krivo skrenuli”, govori mi Coenraad. “Pa gledaj di voziš! Veċ smo nekoliko puta vidjeli znakove za Irak i Bagdad! Šta bi bilo da smo tamo krivo skrenuli?” je bio moj odgovor. Tako je to kad nemaš ništa za se orijentirati osim pijeska. Okrenemo se i nastavimo natrag prema pravoj cesti. Noċ se polako spušta a danas je moja i Dajanina prva godišnjica braka. Čini mi se da od obeċanog restorana uz svijeċe, neċe biti ništa. Skrenemo s glavne ceste, palimo GPS i tražimo mjesto za spavanje. Smjestimo se i počinjemo obavljati rutinske stvari koje radimo svaki dan. Vadimo stol i stolice, otvaramo šatore, počinjemo raditi večeru. I dok je krumpir zakuhao, pala je noċ. Nebo je puno zvijezda. Nigdje nisam vidio više zvijezda nego što ih vidim u pustinji. Mislim da mi je to večeras spasilo brak. J Mjeseca nema tako da je sve potpuno mračno. Poslije večere idemo spavati ali nam to otežava jaki vjetar koji daje sve od sebe da nas otpuše. Cijena šatora koju smo platili, vrijedna je svake lipe. Ujutro jedva čekam da se ustanemo i veċ oko 6 sati volim sjediti vani i gledati kako se brzo sjena auta smanjuje. Danas posjeċujemo jedno posebno mjesto. Arheološki grad Petra. Zaista se nadam da ċu ondje naċi restoran i nadoknaditi Dajani za jučer. (REX)
-45x45.jpg){kind=small}
Fotografije vezane uz članak