DRAGOVOLJAC
Piše:Drago Pilsel
Da li bi Isus iz Nazareta odgovorio na molbu za intervju u povodu obljetnice njegova uskrsnuća, Vaskrsa? Kakvo blesavo i ukalupljeno pitanje! Ma Isus je (bio je i jest spreman odgovoriti svakom suvremeniku) zanimljiv svakom naraštaju, svakoj sredini i u svakoj situaciji. Pa On je za mene Alfa i Omega, početak i svršetak svega stvorenog! OK. Sredili smo pitanje imprimatura. Moja je savjest suglasna. Isus iz Nazareta ima riječi života koje vrijede za sva vremena i njegov je govor univerzalan. Optužbe da ćemo objavljivanjem ovoga intervjua u povodu Vaskrsa profanirati smisao i misterij Pashe ili povrijediti ćudoredne osjećaje vjernika, pobiti je moguće tvrdnjom da je Isus nudio svoje poruke svakome stvorenju. Preostaje samo jedan iskreni introspektivni razgovor u svjetlu vjere, koji naravno, neće i ne može biti objektivan. Jer, Isus se obraća pomoću misaone strukture autora ovoga teksta,
ali može i treba biti izvoran kao što je Isusov poziv svakom čitatelju da da svoj udio u stvaranju civilizacije ljubavi. Pripremio sam ovaj razgovor savjesno i u mojoj savjesti s Isusom sam uvijek ''na Ti''. Osim toga, On je prvi rekao da smo njegovi prijatelji a ne sluge.
Isuse, krenimo od nečega zaista aktualnog i dramatičnog: carigradski patrijarh Bartolomej, papa Franjo i mitropolit Atene Jeronim uputili su se u subotu 16. travnja na otok Lezbos kako bi skrenuli pažnju medija i svjetskih moćnika, naročito europskih, na dramu izbjeglica i migranata. Samo dva dana nakon toga se dogodila nova velika tragedija na Mediteranu kada se utopilo oko 400 osoba u egipatskim vodama, točnogodinu nakon što je u sličnoj havariji odjednom život izgubilo 800 ljudi. Vjerski poglavari govore da se ne može ignorirati kolosalna humanitarna kriza koju je stvorilo širenje nasilja i oružanih sukoba, progon i prisilno raseljavanje vjerskih i etničkih manjina te izgon obitelji iz njihovih domova, kršeći njihovo ljudsko dostojanstvo, temeljna prava i slobode,
ističe se u izjavi. Što ti kažeš?
- Tragedija prisilnog raseljavanja milijuna ljudi u temeljima je kriza humanosti, a kao odgovor je potrebna solidarnost, suosjećanje, velikodušnost i hitno praktično djelovanje. S Lezbosa, papa, patrijarh i mitropolit pozivaju međunarodnu zajednicu da hrabro odgovori na ovu golemu humanitarnu krizu i njezine temeljne uzroke, putem diplomatskih, političkih i karitativnih inicijativa te zajedničkim nastojanjima, kako na Bliskome istoku, tako i u Europi.
Naglasili su kako je hitno potrebno postići “široki međunarodni konsenzus” i “programe pomoći” kako bi se zaštitile ranjive osobe, ukidajući nesigurne rute kroz Egejsko i Sredozemno more te razvijajući sigurne postupke raseljavanja.
- Misli mi se vraćaju na taj 8. srpnja 2013. kod prvog putovanja novoga pape, u Lampedusi, jer kako je balkanska ruta zatvorena, a iz Grčke se ljude vraća prisilno u Tursku, opet će, slutim, krenuti lavina preko Mediterana, iz Libije i drugdje. I opet će biti mrtvih kao oni zbog kojih je papa Franjo 8. srpnja 2013. zaplakao u Lampedusi.
Umrijeti u Lampedusi ili na putu iz Turske u Grčku protekle zime i ovo proljeće postalo je toliko uobičajeno da se više i ne osvrćemo kada se iz mora izvlači 10, 100, 200, 400 ili 800 leševa. Te nesreće su svagdašnji kruh svijeta bez morala koji tone jer je na djelu neodgovorna supsidijarnost, a sastoji u ovome: neka se svatko snalazi kako zna i umije, neka se svatko snađe sa svojom dramom i sa svojim problemima, iako je izvor tih problema naša zajednička odgovornost.
- Tako se nosimo s globalizacijom, indiferentni prema sudbini cijelih nacija ostavljenih u Božjim rukama. Jer Europa se zanima za Eritreju i za Somaliju, za Siriju ili Irak samo kada neki brod zaglavi u rukama gusara, kada su ugroženi ekonomski interesi Unije, džepovi ionako bogatih grabežljivaca ili kada na nekoliko sati pažnja medija bude usreditočena na neki izbjeglički logor. Mediteran se pretvario u ogromno groblje s tisućama anonimnih humaka za koja se u Bruxellesu i u drugim metropolama, bojim se, ne zanimaju.
Zbog kulture blagostanja, koja nas navodi da mislimo na sebe same, postali smo neosjetljivi na vapaj drugih. Ona nas tjera da živimo u balonima od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa, iluzija su ništavnoga i prolaznoga, iluzija koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše, navodi na spomenutu globalizaciju ravnodušnosti.
- Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar. Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva. Jeste, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama, i u onima koji u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put dramama poput ove.
Može li Europa primiti sve bijede svijeta?
- Ne, izgleda da ne može. Ali Europa je domovina ljudskih prava i tko god stavi nogu na naš kontinent bi trebao to moći iskusiti.
Otkada sam kao dvadesettrogodišnjak u São Paulu pročitao knjigu brazilskog teologa Leonarda Boffa Nježnost i snaga o životu sv. Franje Asiškoga kao štivo za siromašne, a oni su ključni pojam u mojem teološkom poimanju svijeta, shvatio sam da je Franjo na temelju tvojega života siromašnima donio oslobođenje kakvom nema ravna.
- Ono što siromaštvo čini nečovječnim nije samo nemogućnost elementarnog zadovoljenja temeljnih potreba, nego prije svega prezir, odbojnost, isključivanje iz ljudske zajednice i činjenica da se siromašnima stalno prišiva negativna i diskvalificirajuća slika siromaha, koju nesiromašni slojevi lansiraju. Konačno i sam siromah počinje vjerovati da je odvratan i vrijedan prezira.
Što ti misliš o svecu čije je ime uzeo novi papa i za kojeg kažu da ti se najviše približio i o njegovom poimanju oslobođenja? Nitko Isuse, osim tebe, nije sto posto na njegovoj strani. A u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i općenito na Balkanu i u svijetu, siromasi su ogromna većina. Može li se biti vjeran i siromašan? Može li se poistovjećivanjem sa siromasima i njihovim potrebama doći do punoga bratstva kakvog zagovaraš?
- Poznato je da su Franjo Asiški i njegova prvotna zajednica živjeli siromaštvo na herojski i gotovo lud način. Bili su bogato nadareni mističnim, ljudskim i evanđeoskim erosom da bi izišli nakraj sa suprotnim, neumoljivim postojećim snagama. Ali je sva kasnija povijest franjevaštva krenula drugim smjerom. Neprestano se izbjegavalo siromaštvo kao ideal identifikacije sa siromasima u goloj bijedi. To je prilagođavanje bilo zapovijed povijesti. Siromasi su uvijek bespomoćni. Oni se nalaze na rubu sistema moći. Jasno mi je da dokle god moja Crkva egzistira pod uvjetima sadašnjeg poimanja kršćanstva, ona ne može biti, kako bi papa Franjo, a vjerujem i dobri članovi HBK i Svetog sinode Srpske pravoslavne crkve, željeli, ''Crkva siromaha ili siromašna Crkva'' nego će se najviše uspjeti predstaviti kao Crkva za siromahe. Kao strukturirane zajednice i institucije, kršćanske crkve uvijek polaze u susret siromasima iz pozicije bogatih. U dodir sa siromasima kršćani, pa i najjednostavniji misionari stupaju iz pozicije moći. Nažalost, umjesto da se ulazi s njima u odnose identifikacije, kako je sveti Franjo činio, kršćani taj odnos prakticiraju skrbničkim razmišljanjem i paternalizmom.
Da, odnosi su se u svijetu promijenili. Moćnici ne očekuju više od Crkve da ona s njima određuje ciljeve ljudske budućnosti. Imamo Crkvu kojase osjeća prisiljenom primarno se i solidarno opredijeliti za siromašne.
- Posebnost se Franjina eksperimenta, ponuđenog ne samo redovnicima franjevcima već i svim kršćanima i ljudima dobre volje, sastoji u pokušaju življenja bezuvjetnog bratstva pod pretpostavkom dragovoljnog siromaštva. Franjin eksperiment pretpostavlja da se svi ljudski odnosi zamišljaju i grade uvijek iz perspektive onih koji manje imaju i iz brige za one koji za društvo jesu manje.
Je li to i tvoja preporuka članovima Vlade koji govore kako žele stvoriti jedno humanije i pravednije društvo?
- Ja sam nepopravljiv optimist, pa ovdašnjim vlastima, ako ovo čitaju, poručujem da primjene malo ''ludosti'' Franje Asiškog. Ljudsko je bratstvo, kako pokazuje svako objektivno povijesno razmišljanje, moguće samo na bazi izobilja. Franjo se, međutim, uzdiže iznad ove razložnosti. On upravo želi ostvariti bratstvo gdje nedostaju ''objektivni'' i razumski uvjeti: među siromašnima i sa siromašnima. On osniva jednu drugu vrstu razložnosti, razložnost utopije, razumnost načela nade, logiku bezgraničnog traženja. Ova hrabrost spram nemogućega koju je Franjo živio apsolutnom ozbiljnošću, ali bez fanatizma i ozlojeđenosti, je ono što kod njega najviše fascinira. S one strane tragedije koja se prečesto u povijesti može vidjeti i u kojoj se pokazuje da i trijezno procjenjivanje povijesno prihvatljivoga ima svoje granice, ostaje uvijek izazov velikih duhova, koji su se – kao Franjo Asiški– usudili vjerovati u utopije.
Želiš li reći da su Hrvatska i susjedne zemlje kao pomirene, pravedne, solidarne sredine - utopija?
- Vidim da očekuješ odgovor koji bi rušio moj načelni optimizam. Ali postavimo stvar ovako: grešne strukture možete mijenjati, ali grijeh ostaje sve dok ljudi budu slobodni birati između dobra i zla, to jest do konca ovoga, to jest, ovakvoga svijeta. Srbija zasigurno može biti puno bolja zemlja i sredina nego što je sada. Glavno je da se ljudi probude i da se oslobode svojih duševnih i mentalnih robovlasničkih struktura. Ali to ide jako teško i sporo. Eto ti na primjer napor pokojnoga Ivana Pavla II. oko čišćenja povijesne memorije, a među vama neki se svećenici, nije važno iz koje crkve, pravoslavne, katoličke ili protestantske, još uvijek zalažu za prihvaćanje i očuvanje plodova etničkoga čišćenja u smislu da bi trebalo kao olakšanje prihvatiti činjenicu da ljude ''krivih nacija'' ovdje ili tamo negdje nema.
Dobro da si spomenuo pojam oslobođenja. Tema nije nova. Grubo rečeno, može se reći da se povijest posljednjih pet stoljeća dobrim dijelom koncentrirala na emancipatorske procese.
- Galileo je želio osloboditi razum iz teološkog totaliziranja. Zatim se pojavio Rousseau koji je želio osloboditi građanina od kraljevskog apsolutizma i vidjeti u njemu izvor političke moći. Hegel je namjeravao osloboditi duh, otuđen u materiji povijesti. Marxov je cilj bio osloboditi radnike od privrednog ugnjetavanja. Nietzsche traži oslobođenje života, koji je zabravljen u sofizmima metafizike, morala i kulture. Svjetski feministički pokret promovira oslobođenje žene itd…Uostalom, kršćanska vjera traži da se emancipatorski procesi koji omogućavaju humaniziranje i proširuju prostore slobode, šire što dalje. Spasenje se događa ne samo u Crkvi nego i u svim religijskim sustavima i u svijetu. Vjera je spasenjski djelotvorna samo onda kad se ostvari u djelima ljubavi. Stoga se spasenje mora dogoditi u svim ljudskim artikulacijama.
Slutim da iz pozadine mojih pitanja lako prepoznaješ strah, nemir i žurba koja karakterizira naš život. Čini se da smo stalno pod nekim pritiskom, samo da jedni drugima dokažemo kako smo vrijedni ljubavi i pažnje. Kao da pokušavamo emocionalno ''držati glavu iznad vode'', da se ne ugušimo u sve većim osjećajima manje vrijednosti…
- Golema strast za priznanjem i divljenjem, za poznatošću i čašću korijeni se u brizi i uvjerenju da biste bez svega toga bili bezvrijedni. Probudite se! Moj Otac Vas je učinio vrijednima! Čak se može govoriti o komercijalizaciji ljubavi. Vidi. Razvijate jedan duševni stav koji vam daje tako živjeti kao da bi vaše ljudsko dostojanstvo ovisilo jedino o reakcijama drugih na vaše čine i propuste. Dopuštate drugima da odlučuju tko ste vi. Vjerujete da ste dobri, ako vas drugi smatraju dobrima; da ste inteligentni, ako vas drugi takvima drže. Vjerujete da ste pobožni ako vas drugi takvima doživljavaju…
Obrnuto je isto tako…
- Ako ste obezvrijeđeni i zapostavljeni, brzo povjerujete da ste prezreni; ako ste ismijavani, lako povjerujete da ste smiješni; ako ste krivo shvaćeni, prebrzo vjerujete kako niste zaslužili priznanje. Ali još nešto se dogodilo s ljubavlju. Ona nije postala samo objektom emocionalne trgovinske razmjene nego i nasilna. Jedni od drugih očekujete više nego što jedni drugima možete dati. Ako osamljenost i osjećaji manje vrijednosti postanu glavni izvori potrebe za ljubavlju ova potreba može lako dovesti do nasilja. Katkad imam dojam da su zatvori po čitavoj zemlji puni ljudi, koji svoju potrebu za ljubavlju nisu mogli izraziti drukčije nego bijesno udarajući oko sebe i nanoseći drugima štetu.
Kako i gdje naći ovu nenasilnu ljubav o kojoj govoriš?
- U Bogu, i to tako da priznate kako nasilje među ljudima nastaje zbog nedovoljne vjere u Božju ljubav i zbog straha.
Tako si govorio da su mnogi uzvjerovali. Želeći da njihova, naša, vjera pođe dublje i dalje od trenutka oduševljenja, poticao si nas na ustrajnu vjeru.
- Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.
A kako možeš u dvije riječi sažeti tvoj nauk?
- Ljubi Boga iznad svega, a brata svoga kao sebe samog!
Jesi li ti na ljevici ili na desnici?
- Pravedno je da se zapitaš tko je nadahnuo Simone Weil kada je rekla da ''čovjek uvijek mora biti pripravan promijeniti polje zajedno s pravednošću koja je bjegunac s polja pobjednika?'' Ja sam tamo gdje su žrtve nepravdi.
Da je Bog dobar, kažu mnogi, nepravde, tlačenja, prisile i svih vrsta zala ne bi bilo. Jedan naš i tvoj sunarodnjak, oskarovac i filmski redatelj Branko Lustig, koji je preživio nacistički logor Auschwitz, kaže da u tebe ne može vjerovati jer Bog ne bi dozvolio, da postoji, takvo nešto. Slično misli i moj drug, pisac Filip David. A i mnoge sadašnje velike tragedije nas opterećuju pitanjem: zašto? Odnosno, trebali bi imati ljudsku asistenciju koju zaslužuju…
- Kad bismo oživotvorili dvije zapovijedi Pisma: ''Ljubi Boga svoga iznad svega i svog bližnjega kao sebe samoga'', za koje sam apostolima rekao da sadržavaju sav zakon i proroke, tada na svijetu ne bi bilo nepravdi ni nasilja. Ako je istina da je Bog ušao u vašu povijest po meni, on to svakako nije učinio da u njoj preuzme moć, nego, naprotiv, da se odrekne svoje moći te potraži, probudi, oživi i okupi vjeru koja je u vama nejasan, ali neprocjenjiv odgovor na njegovu darežljivost. Reci Branku Lustigu da ga jako volim i da je moj otac gorio u pećima nacističkih logora i da je primao udarce maljem u glavu u Jasenovcu zajedno sa svim umorenim Židovima i Srbima, Romima i drugima.
Kako vjerovati? Mnogi bi moji poznanici, osobe dobre volje, željeli vjerovati, ali ne mogu…
- Navike koje znače iracionalni automatizam su vam neprijateljice. One ubijaju tajnovitost, otajstvo. Trebali bi ponovno otkriti svježinu pogleda, zaboraviti na ono što misle da znaju, stati pred bićima i stvarima kao da ih prvi puta vide. Mnogi se u stvari boje zahtjeva da promjene život, da budu humaniji i slobodniji, da prekinu svoje navike. I tako, na kraju, mnogi traže i tuže se da ne nalaze.
Mislim na mnoge znamenite ljude koji su pokojni. Nekako mi se ovih dana, jer čitam dosta filozofskih knjiga, često u mislima vraća ubijeni premijer Zoran Đinđić. Kako je njemu sada?
- Dobar dio svojega života je vjerovao da nakon smrti ne slijedi ništa. Zasigurno se jako iznenadio s onim što je spoznao kada je prešao prag. Svatko će svoje vidjeti i to je iskustvo neponovljivo i neizrecivo. Ti opet tražiš naslov. Smrt je tren oka. Tjelesne se oči zatvaraju za ovaj svijet, da se odmah otvore uskrsnuću. I vjekovi se više ne računaju, vrijeme je dokinuto. A ovo koje vi brojite tako je relativno! Dužni ste raditi na izgradnji boljeg svijeta, a vrijedan uspjeh bila bi i izgradnja jednog manje lošeg svijeta, jedne manje loše Srbije. Ipak, bilo bi besmisleno vaše nade svesti samo na bolje uređenje ove zemlje, obračunavajući dobitke i gubitke svih nesreća prošlosti i sadašnjosti (među kojima je svakako i Zoranovo ubojstvo), kao da se radi samo o neizbježnim gubicima vaših političkih ostvarenja. Podsjećam te da novi Jeruzalem silazi s nebesa, a ne uzdiže se sa zemlje kao neki novi Babilon, osuđen na rušenje. Što oko nije vidjelo i uho nije čulo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube. Aha, da, skoro sam ti zaboravio odgovoriti: Zoranu je sada, konačno, dobro.
Čuj, Isuse, meni je zaista teško pojmiti da si dragovoljno prihvatio križ iako ti moram kazati da sam često u prilici da se kada gledam moju nesposobnost i patnje u svijetu, kao i ti, pitam: Bože zašto si me ostavio?!
- Znam. Izgledalo je kao da sam odbacio Boga, ali nisam. Bila su to prestrašni trenutci. A Bog otac je bio cijelo vrijeme uz mene. Preostaje mi jedino da ponovim riječi apostola Petra: treba znati opravdati svoju vjeru. Nije sporno da mnogi u Boga ne vjeruju. Važno je istaknuti da Bog vjeruje u svako ljudsko biće i da ima povjerenje, u njega i u nju. Zbog toga sam i ja dužan poštivati to povjerenje koje Bog ima u sve ljude i neću odbaciti nekoga zbog činjenice da ne vjeruje u Boga ili zato što ne može ili zato što ne želi. Bog ljubi sve nas. Krist je za sve ljude položio svoj život. Duh Sveti je prisutan u svim ljudima. Zapravo, vjera je mogućnost koja se pruža svoj djeci. To je pozivnica svima bez obzira na naše razlike. Zbog toga odbijam podjele čovječanstva na vjernike i nevjernike. Rekao bih da je to protiv pobožnosti. Tko kaže da časti Boga, a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi. Mislim da ovo isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir.
Moje posljednje pitanje i neka tvoja riječ bude posljednja. Kriste, tko si ti?
- O meni je rečeno puno toga. Da sam srce tvojeg i vašeg života, da sam smisao života, da sam druga božanska osoba… Bog koji oslobađa, Bog supatnik, Bog koji se ponizuje, Bog koji ljubi i spašava, nadahnjuje i objedinjuje. Onaj koji poziva na ljubav prema neprijateljima i koji objavljuje Božju skrovitost. ''Isus - kažu teolozi - posve se podudara sa svojim poslanjem''. Apostol Ivan je napisao da sam utjelovljena Riječ po kojoj sve postade, život koji ljudima bijaše svijetlo. Svjetlo koje onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Evo tko sam. No, na to pitanje odgovorite ti i čitatelji ovoga lista. Dakle, ne pitaj me tko sam, već što sam ja vama?
(REX)
