GASTERBAJTER
I danas puno onih kojima, nažalost po njih, znam što su im bili ili mislili babe i djedovi, lažu da su komunističko-antifašističku borbu na štetu i protiv Hrvata vodili neki drugi. Evo vam primjera. Ivo Lola Ribar poginuo je na Glamočkom polju 27. 11. 1943. od njemačke aviobombe spremajući se ući u saveznički avion koji bi ga odvezao u Kairo gdje je trebao postati prvi veleposlanik nove Jugoslavije. Bio je, zamislite čuda, Hrvat rođen u Zagrebu. Baš kao i Milan Mladenović samo su jednom dali, a drugom oduzeli ulicu. Otac mu je znani dr.Ivan Ribar, predratni pravnik, jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita i predsjednik AVNOJA. Rodio se u Vukmaniću pokraj Karlovca i, gle najvećeg čuda, Hrvat je.  Majka Tonica, začudo Hrvatica, rođena je u Đakovu gdje se udala i ostala udovica. Ivan Ribar joj je drugi muž. Fašisti su je ubili u Srijemu 1944. Njezin mlađi sin, nevjerojatno ali Hrvat, premda ima srpsko ime, Jurica, poginuo je u partizanima. Nakon rata Ivu Lolu proglasili su narodnim herojem  i grob mu iz Glamoča prenijeli u Beograd gdje je obitelj uz Zagreb i Đakovo živjela. Istina, od Ive Lole komunisti su poslije pravili ikonu nalik Jamesu Deanu. Sjajan beogradski student koji je na kraju političku ekonomiju završio u Ženevi, pretvaran je u buntovnika, ali s razlogom. Jer vrlo se rano opredijelio za Titov pokret premda nije morao. I bio je pripadnik zlatne mladeži onoga doba. Naime i starija djeca njegove majke iz prvog braka studirala su po Beču ili Berlinu. Ukratko rečeno, Ribari su bili buržoazija. Mogli su bez imalo problema proživjeti ratne godine u Beogradu pod čizmom generala Nedića. Ali buržoazija je krenula u partizane. No, poslije rata zaboravilo se na njihovo elitno podrijetlo i radije isticao slavni Lolin intelektualizam bez da se kaže gdje je i kao pripadnik koje klase stekao obrazovanje i glorificirala  brojna pisma koja su kasnije postala antologijska, a jedno, pisano djevojci Slobodi, zatočenici Banjice, opjevano je u pjesmi Korni grupe, a otpjevao ju je, maestralno,  baćo iz Oseka, beogradski izgnanik Zlatko Pejaković. Nakon što je za rata stradala cijela njegova obitelj, Ivan Ribar oženio se drugi put. Supruga mu je bila Cata Dujšin Ribar, originalno Katarina, Hrvatica, slikarica i pjesnikinja iz Trogira koja je svoj raskošni stan i brojne vrijedne umjetnine darovala gradu Zagrebu. Catin prvi suprug bio je slavni zagrebački glumac Dubravko Dujšin, začudo Hrvat iz Zadra.

Zašto vam ovo pišem? Zato što me iz takta izbacio jedan čija se obitelj za Prvog svjetskog rata preobratila s pravoslavlja na katoličanstvo i čiji je djed prvoborac i nositelj spomenice iz 1941. E vidite, upravo je taj istočnjački smrad danas najglasniji u pričama kako su Hrvati patili sva ova silna desetljeća. Nisu. Jer da jesu, ne bi ih uopće bilo, a pogotovo ne bi mogli biti tako plemeniti pa njega, crnomanjastog, klempavih ušiju,  s mamom Mađaricom protestantskih korijena, primiti pod Hrvata i dati mu sve privilegije svijeta. Naime jako je puno dao za Hrvatsku. Jedna od vrlina je i članstvo u tajnoj službi gdje je spletkario i smećario i drugima prebrojavao krvna zrnca.
Ali da se ipak vratim na obitelj Ribar. Imaju Hrvati heroje samo ih se stide. Jer nije ova zemlja ona u granicama Ante Pavelića čiji se marionetski kokošinjac zvao Zagrebački pašaluk. Zahvaljujući obitelji Ribar Pula je danas u Hrvatskoj, baš kao i Zadar čije proustaške vlasti odbijaju odnijeti vijenac na grob onih koji su im omogućili da taj, dominantno talijanski grad bude Hrvatska. Zahvaljujući avnojevskim granicama to je država kakva danas jest.
Pri tome govorim samo o tome da su neki ljudi voljeli svoju zemlju, dali svoj život za nju, teško stradali i patili. Ovo što je danas Hrvatska jest nešto toliko sramotno i ponižavajuće po svakog tko se i malo osjeća Hrvatom. Utoliko gospodo, za dan dva odoh ja. Brate, dosta mi je da se stidim. Postajem časni, sjajni, pošteni, pametni, fini, uljuđeni gospodin Tadžikistanac. I tako ću se na veliko zadovoljstvo deklarirati na slijedećem popisu stanovništva.