I drugdje na planetima pada kiša, ali kakva!?

KIŠNE RADOSTI ...
Nakon nesnosnih ljetnih vrućina doslovce su nas zapljusnule kiše a već pomalo i dojadile. Jedna od narodnih poslovica kaže kako je „svakog gosta tri dana dosta“ pa makar to bila ljubavnica (ili ljubavnik), vrućina, hladnoća ili pak kiša. Naši krajevi često se susreću sa suhim i mokrim razdobljima, ništa čudno, ništa neuobičajno. Jednostavno to je tako, baš kao što ima područja koje obiluju kišnim razdobljima i onih na kojima je kiša prava rijetkost. Kako to izgleda na drugim planetima Sunčeva sustava? Primjerice imaginarni stanovnici Merkura zasigurno bi bili presretni da im kiša padne svakih desetak-dvadesetak godina kao kod nas u pojedinim pustinjskim predjelima.

No tamo nema ni oblaka ni kiše. Već na Veneri je stvar drugačija. Kiše ima u izobilju, baš kao i oblaka od kojih se sa površine zvjezdano nebo nikada ne vidi. No rijetko da koja kap kiše dođe do tla. Kiše se nastaju i prestaju još u atmosferi. I da, tamošnje kiše, gledano iz naše perspektive, nisu nimalo ugodne. Možda bi najbolji laički opis Venerinih kiša bio otprilike ovakav; sumporna kiselina raspršena u kapima! Podalje od Sunca i Zemlje, rijetka Marsovska atmosfera omogućava stvaranje oblaka a na pojedinim dijelovima, posebice oko polova, čini se da dolazi do pojave kiše pa i snjega. O tome ima kontradiktornih razmišljanja i zaključaka pojedinih znanstvenika a za biti sigurni što se točno događa morati ćemo pričekati da tamo neki od robota ili astronauta to snimi ili osjeti na vlastitom metalu ili odijelu. Plinoviti divovi poput Jupitera i Saturna ili pak Urana i Neptuna također po svoj prilici poznaju „iskustvo kiše“. Čini se kako tamo zapravo pada dijamantna kiša!

„Tamošnji rudari“ ne bi trebali kopati ispod površine (za koju i neznamo točno kakva je) već samo čekati padaline. Oko dvije tisuće tona dijamanata godišnje „padne“ primjerice na Saturnu a većina takvih kišnih kapi promjera je oko 10mm. Na najvećem prirodnom satelitu Sunčeva sustava, Saturnovom Titanu, pada kiša metana s druge strane na našem Mjesecu nema kiše ni oblaka a „s neba“ padaju samo meteori. Na svjetovima drugih sunaca padaju još čudnije kiše. „Staklena kiša“ po svemu sudeći je moguća na HD189733b a možda je još zanimljivija „bakrena kiša“ na OGLE-TR-56b. No što je to zapravo kiša i kako nastaje (na Zemlji)? Pravo je vrijeme za razgovor o tome sa mladim generacijama koje su upravo krenule u novu školsku godinu (sa ili bez kabanica/kišobranima). Sigurno se još iz škole sjećate tog gradiva, zar ne?

(REX/ Marino Tumpić)

Facebook komentari