CANNONADE
Piše: Hrvoje Levak Cannone
Računica je vrlo jednostavna. Dugovi se zbrajaju, banke oduzimaju, sukobi se množe a narod se dijeli. Moderan svijet ima perfektno jasnu matematiku ali i perfektan alat za kontrolu, medije. Medije koji nisu i ne mogu biti jedini krivci, jer poput svih u kapitalizmu; i oni se vode zakonom ponude i potražnje. Žive od posjećenost i 'klikanosti', i makar bi portali mogli postaviti opširan članak o nekom inteligentnom mladom fizičaru koji obara rekorde u međunarodnim natjecanjima, takav bi članak ipak pao u drugi plan pored članka o skoku u bazen Maje Šuput, ljetovanja Lane Jurčević ili prozirne haljine Kim Kardashian. Dakle, mediji nisu za sve krivi, oni samo daju narodu ono šta narod očito najviše želi. Dokazuje statistika. Narod klika na banalnosti i senzacije, i malo guzica i sisa također. Ako to spada u sfere banalnosti, senzacionalni spinovi koji dijele narod i huškaju jedne na druge, svakako nisu banalni i imaju loše posljedice.

Senzacije ponekad graniče sa običnim plašenjem čitatelja, a toga je sve više i zaista bi netko naivan pomislio kako smo pred apokalipsom. Ali ne od jučer nego već godinama, iako svijet običnih smrtnika mirno ide dalje, doduše ne tako mirno  u svakom dijelu kugle zemaljske. Tako ovih dana čitam o 'povratku Njemačke u nacizam', o 'mogućnosti napada Rusije na Europu', o 'zveckanju oružja' u Bosni, o 'invaziji muslimana' u Europu itd. Kome to paše? Čitajući najveće naše portale, dolje na facebook komentarima, nije teško primijetiti kako je 70-80% komentara pisano sa lažnih profila. Postoje agencije koje nude portalima drastičan skok posjećenosti (klikanosti), a to ostvare angažiranjem pojedinaca koji provociraju po ustaljenom receptu. Kod nas naravno prolazi 'četnici, ustaše, partizani' recept. Na to se odmah nadovežu primitivci koji to sve shvaćaju ozbiljno i nastaju polemike iz dana u dan. Pojedinci koji komentiraju, vrate se više puta dnevno na članak da vide šta im je netko odgovorio i gle čuda; posjećenost zaista raste.

U vrijeme izbora, koji su srećom kod nas završili, to poprima dramatične razmjere. Postoje ovakvi poput mene, koji nisu članovi nikakve stranke i koji izraze svoje mišljenje na koje imaju pravo, i to na mjestu koje im apsolutno dopušta tako nešto iznijeti, a to je status na vlastitom profilu na fejsu. Zatim postoje oni koji (valjda) jesu članovi nekakve stranke, ili su samo simpatizeri, i makar nisu pozvani se ipak osjete pozvani da demantiraju ili diskreditiraju ono šta je nezavisan građanin poput mene iznio. Sloboda demokracije, i to je u redu. Razmijenimo mišljenja. Problem nastaje kad pojedinci istupe agresivnije, odnosno uvjeravajući kako je tvoje mišljenje krivo, a njihovo ispravno. Šta se opet može smatrati uvjerenjem, ali svakako ne poštivanjem tuđeg mišljenja. Iskreno, ja imam mnogo prijatelja koji su drukčijih uvjerenja od mene, koji su na svojim statusima davali podršku nekom koga ja ne podržavam, ali nikad se ne bi usudio doći na njihov status posrati ono u šta oni vjeruju. Ili od čega oni žive. Valjda zato jer nisam politički aktivan, jer će moj život malo ovisiti o tome tko je na vlasti, nego samo imam svoje mišljenje. Dok je njima očito puno bitnije tko će na vlast. Ili im paše ovako kako je, pa im promjene ne trebaju.

Dok autobusi odvoze sve više naših mladih u inozemstvo trbuhom za kruhom, mi koji ostajemo suočeni smo sa tim pranjem mozga medija. I spin doktora koji će po internetu gurati 'ispravnu ideologiju'. Neka, rekao bi netko ekstremno liberalan. Moraju i oni od nečega živjeti, pa makar od nečeg toliko tanko-moralnog i makar njihovi stavovi su usko povezani sa direktnim interesom 'uhljebarstva'. Uhljebi, uh koliki uhljebi u Lijepoj našoj. U Istri također. Srećom pa neki loši trendovi brzo izađu iz đira, pa tako sve manje čujem o hvatanju pokemona. Pozitivan pomak. Ne sviđa mi se šta se nakon dugo vremena opet priča o mogućem ratu na Balkanu, a o tome ne pišu neki marginalni likovi nego čelnici država, što je zabrinjavajuće. Ništa nismo naučili? Jasno je da ti čelnici država žive od tih tenzija, tj tako da hraneći narod strahom učvršćuju svoju političku poziciju, ali koliko je narod naučio iz iskustva 90-tih? Veliki portali pišu o novim problemima u BiH, a ona je tako blizu nas...Kad je već toliko potrebno podizati 'klikanost', bolje nek nas bombardiraju sa Majom Šuput i Lanom Jurčević. Od toga barem neće ginuti ljudi kvragu...

Bio sam u subotu gledat Parmu, ali ovaj put neću pisat o tome. Samo ću reći kako je neizmjeran gušt iskopčat se iz ove surove i već dobro uigrane zbilje, taktike beskrajnih podjela naroda na sve razine. Zato tako volim Olimpijadu i velika sportska natjecanja kada se narod povezuje i drži zajedno. Samo tad smo skupa, ostatak vremena se dijelimo. Na lijeve, desne, patriote, lokal-patriote, jugo-nostalgičare... Zašto netko poput mene, tko je Istrijan, rođen u Jugoslaviji, a odrastao u Hrvatskoj, ne bi volio sve tri? Jer nedvojbeno sam jedno i drugo i treće. Dok god nešto voliš, a druge ne mrziš, to nije opasno za nikoga. Postoji percepcija kako jedno isključuje drugo, a drugo isključuje treće i tako u krug. Tu percepciju promovira politika. Valjda jer famozni veliki Hrvati negiraju da su Jugoslaveni ili jer veliki Istrijani negiraju da su Hrvati itd., a takvi koji se busaju u prsa i nose prefiks 'veliki'; žive od toga da tim nebulozama dijele narod. Naravno, to kreće od  političara, a jako je mala razlika između politike i prostitucije. Medijima koji na nehuman način 'paljenja' i dijeljenja javnosti zarađuju posjete i 'klikanost', želim poručiti samo jednu stvar: mislim svojom glavom, nećete razbojnici! Hvala, ali ne hvala!