Feljton: Mornaričko spomen-groblje u Puli

Feljton: Mornaričko spomen-groblje u Puli-80589

PRIJE 155 GODINA POČELA PRVA UKAPANJA
Kada je nakon venecijanske antiaustrijske pobune 1848. godine Pula 1853. izabrana za glavnu austrijsku luku, Zentralkriegshafen, javila se potreba za izgradnjom Mornaričkog groblja. Tako je glavni inženjer Pomorskog arsenala Karl Möring dobio zadaću da izabere prostor i planira izgradnju tog nužnog i specifičnog objekta.

Neki autori ističu da je gradnja počela 1849., ali je vjerojatnije da se to zbilo 1862. godine. Ubrzanim razvojem ratne mornarice te razvitkom grada i povećanjem brojem njegovih žitelja više nije bilo dovoljno ukopnih mjesta na grobljima oko gradskih crkvi i novih područja grada pa je izgradnja novih postala prvorazredno pitanje. Te je godine cijeli prostor uzvisine nad uvalom Valcane, površine 4.000 četvornih metara, otkupilo Ministarstvo mornarice od puljanina Giovannija Dobrovicha za 1.977 guldena. Drugog listopada 1862. uslijedilo je svečano blagoslivljanje i grupno ukapanje 30 do 35 pokojnika. Od 1870. godine zbog neugodnog zadaha, pokojnici su se počeli pokapati pojedinačno, a od 1873. ukapanja su upisivana u posebnu knjigu. Donijeta su i pravila groblja, postavljen je upravitelj dočasničkog čina, a Uprava je podređena Zavodu za kopno i vodogradnju te Lučkog admiraliteta.

U sljedećim godinama kupovane su nove parcele pa je površina novog groblja dosegla današnjih 22.039 kvadrata. U svibnju 1918. planirana je gradnja drugog mornaričkog groblja, tri kilometra udaljenog od postojećeg, na području zaljeva Veruda, kraj ceste za Premanturu, ali do toga nije došlo zbog raspada Austro-Ugarske.

Prostor predviđen za groblje omeđen je nevelikim zidom, uz glavna vrata bila su i jedna pomoćna, izgrađeni su potrebni objekti, među kojima stan za čuvara kapelice sv. Nikole, zaštitnika pomoraca. Posađeni su čempresi i palme, uređene staze, uvedeno osvjetljenje, napravljen plan i raspored ukopnih mjesta i drugo. Na tom su mjestu uz odgovarajuće propisane počasti, u grobnice s ukrasnim lancima od željeza i mjedi, pokapani zapovjednici i mornari austrijskih, od 1867. austrougarskih ratnih brodova te ustanova na kopnu. Po Baloti, ovo groblje uspostavljeno je za pripadnike austrijske mornarice između dva mora, vanjskog i otvorenog i unutrašnjeg u zaljevu, da ljudi, više birokratskog pera nego mača, i kao mrtvi izgledaju gospodari, bar na ovoj čestici.

Prema procjenama Otta Jausa, počasnog građanina Pule i Dietera Winklera, velikog prijatelja grada pod Arenom, te po dokumentaciji Ratnog arhiva u Beču, pretpostavlja se da je na pulskom Mornaričkom groblju sahranjeno od 43.000 do 100.000 ljudi, dajući prednost brojci između ove dvije. Pod istarskim čempresima Mornaričkog groblja leže, pored ostalih, tri visoka časnika čiji se život isprepleo s tri razvojne faze Pule, ali i austrougarske ratne mornarice. Prvi je kontraadmiral Anton Bourguignon von Baumberg, umro 1879. godine, kad je počela izgradnja Pule u glavnu ratnu luku. Viceadmiral Karl graf Lanjus von Wellenburg, umro 1913. godine, preminuo je u vrijeme vrhunca tehničkog razvoja mornarice. Smrću kontaadmirala Janka Vukovića, koji se utopio 1918. godine, označen je i završetak austrougarskog razdoblja te kratkotrajan prelazak Pule, austrougarske flote i pomorske tvrđave u ruke Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba iz Zagreba, do ulaska Talijana u Pulu.

Na spomen-pločama Mornaričkog groblja ispisana su mnoga imena s hrvatske obale i otoka, ponekad romaniziranaa i germanizirana. Dokaz je to da se poznavanje mora nije cijenilo samo u doba jedrenjaka, već i u razdoblju tehničkog razvoja ratne mornarice, pa su u mornaricu prvenstveno birani ljudi iz Slovenskog primorja, Istre, Hrvatskog primorja, Dalmacije i otoka. Spomenici su na groblju, osim izuzetaka, skromni su i jeftini, od slabog, trošnog kamena, neki od cementa, tako da se mrve i nestaju, više od stoljeća impol nagrizani.

Na Mornaričkom groblju sahranjeno je i 11 žena poginulih 3. veljače 1916. godine, kada je u 11.45 sati zbog češke sabotaže došlo do iznenadne eksplozije u središnjem skladištu streljiva i baruta u Valelungi, uvali u sjevernom dijelu pulskog zaljeva. I pored svih mjera opreza poduzetih u tom najvećem i najopasnijem skladištu na Jadranu toga doba, osim radnica stradalo je i oko 60 muškaraca koji su tog dana bili u smjeni, a koji su pokopani odvojeno od žena.

U Puli su našli utočište i brojni pomorci Francuzi, Englezi, Arapi, Španjolci, Nijemci i Turci, koji su iz bilo kojeg razloga posjećivali Pulu ili njene mornaričke institucije. Na zasebnom dijelu groblja sahranjeni su članovi posade turskog broda koji su zajedno sa svojim admiralom umrli od kuge. Ti su grobovi, primjereno njhovoj vjeri, označeni na poseban način, a u središtu se ističe mala spomen-kapela ispisana arapskim pismom.

Na posebnom mjestu je spomenik dvojici austrougarskih mornara – Františeku Kouckom, mornaričkom vodniku i Ljubomiru Krausu, mornaru iz Zagvozda u Dalmaciji, koji je Prijeki sud osudio na smrt i koji su strijeljani 11.svibnja 1918. godineu dvorištu Mornaričke kaznionice, zbog neuspjelog bijega s torpiljarkom iz Pule saveznicima Antante.

Posljednja godina austrougarskog „posjeda“ Mornaričkog groblja ostala je zapamćena po epidemiji španjolske groznice, odnosno španjole, pa se po broju umrlih 1918. može nazvati i „godinom mrtvih“. U svibnju 1918. planirana je gradnja novog , drugog pulskog mornaričkog groblja, za što je trebalo kupiti 23.000 četvornih metara zemljišta, ali je Austro-Ugarska koncem godine propala.

Nakon ulaska talijanskih postrojbi i brodova u pulsku luku 5. studenog 1918. godine, Mornaričko groblje pod imenom „Cimitero R. Marina di Pola“ nastavilo je i pod novom vlašću ispunjavati svoju funkciju. Na njemu su pokapani mornari, vojnici i civili talijanske vojske, sve do kapitulacije Italije 1943. Na groblju je na svečan način pokopan i proglašen herojem Nazario Sauro, obješen zbog izdaje Austro-Ugarske, zatim podmorničari s talijanskih podmornica „F-14“ , „Medusa“ i drugi.

Kad su njemačke snage 1943. okupirale Istru i cijelu obalu, i oni su nastavili pokapati svoje poginule i umrle vojnike i mornare. Kratkotrajnim oslobođenjem Pule, pod anglo-američkom vojnom upravom do 1947. na groblju su pokapani pripadnici engleskih i američkih snaga te puljana poginulih u borbi za sjedinjenje Istre matici zemlji. Posljednji pokop jednog K.u.K. mornaričkog časnika, kapetana korvete Dagoberta Müllera von Thomammühla, pronalazača plovila na zračnom jastuku – Howercrafta, bio je 1956., a tijelo je položeno u obiteljsku grobnicu.

Općina Pula je uočila značaj Mornaričkog groblja i 27. listopada 1960. proglasila ga spomen- grobljem. Otad su prestala ukapanja i počeo tražiti način za njegov opstanak i dovođenje na civilizacijsku razinu.

U sljedećem nastavku feljtona „Dogovor za očuvanje Mornaričkog spomen-groblja“

Tekst napisao: Branko Perović

Fotografije: Lorena Križanac

Uredio: Diego Bosusco Ptica