LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Priča je lokalna, ali zato i univerzalna. Osvrnite se oko sebe i vidjećete da ovo nije samo sarajevsko-nizozemska storija...
Sreća da Mladenu Jeličiću Troki svojedobno predlagao nisam da od crvenog postani crni. Jer i s promjenom boje i dresa proganjanje ne bi prestalo. Ovako mnogi su već zaboravili legendarnog crveno-bijelog djeda, s dugom bradom, u čijem su krilu odrasle generacije, ne samo, sarajevskih mališana.
Trokin Djeda Mraz polagano je nestajao kako su jačale riječi oca nacije da bošnjački narod nije blećak da je vjeruje u te ublehe. I nije trebalo puno noći da neki dođu tobe, pameti i da sve više zaziru od djedove torbe. U koloru Trokinog kostima kao da su vidjeli zrcalo svoje dvoličnosti, njihovog udvorničkog njihanja kako vjetar puše. U strahu i panici da se stare, lijepe uspomene ne probude gazili su tradiciju koja nimalo nije kriva što u mnogim čuče prevrtljivci.
Ali, kako ti kameleonima reći da moj prijatelj Mladen Jeličić i danas, kao i onda u mračna vremena, jedino želi da djeca osjete da su djeca i da u zagrljaju dobrog starog deke, uz poklone iz njegove duboke, tajanstvene torbe, otkriju kako samo dobri klinci bivaju nagrađivani. Zahvaljujući Troki i njegovom nezaboravnom igranju punom žara i ljubavi, mnogi mališani odrasli su u uspješne ljude. Koji, s vremena na vrijeme, bace pogled na fotografije što ih podsjećaju na nestrpljivo čekane dane s krajem godina kada im je u posjetu dolazio starac donoseći nezaboravni HO-HO-HO grleni smijeh...
Nevjerojatno je kakve se misli i sjećanja roje dok pokušava ugoditi nekim novim babama ili očevima što bi da ukidaju ili prave nove tradicije.
Očekujem da mi svakog časa pozvoni poznanik slične prognaničke sudbine . I on je morao da se skloni dok belaji ne prođu. I to mu traje, evo, već treće desetljeće. U ovim danima, kada studeni ide sve brže ka prosincu i običajima kada mnogi ponovo postaju djeca, često mi je pričao kako mu sin i kćerka uživaju u igrama nepoznatim u njegovom ranijem afričkom svijetu. Svoju tamniju kožu bojili su u još tamnije boje, u pravu crnu. Postajali su Zvarte Pitovi, ili Crne Pere, kako zovu simpatične, smušene, zbunjene pomoćnike starog dobrog djeda Sinter Klasa. Tajanstvenog čike, s dugom bijelom bradom i kosom i crvenim kostimom, baš kao da je naš Troko.
Koji neumorno obilazi sve veće gradove brodovima, kočijama, automobilima, na konjima. Dok ga nespretno, uz salve smijeha prisutnih znatiželjnika, prate garavi pomoćnici. Sint-fešte, kako ih zovu, i ne bi bile to što jesu da nije tih nespretnjakovića koji isijavaju toplinu jednog Čarlija Čaplina i njegovih nezaboravnih gegova. Ipak, još malo pa kao ćirilica ili latinica po bh. putokaznim tabalma, koje do jučer mnogi nisu ni primjećivali, i u Nizozemskoj, Belgiji, te rubnim dijelovima njima susjednih zemalja, neke počinju paliti ti nesretni Pitovi i njihova crna, vještačka put. Sve glasnije se pitaju zašto moraju biti tamnoputi, zašto izazivaju podsmijehe, dobacivanja publike. Da li samo zbog crne kože ili zbog podsjećanja na ne baš tako davnu prošlost?
Ako još niste skužili o čemu je riječ, da vam pomognem. Ti neki Zvarte Pitove povezuju sa kolonijalnim osvajanjima po kojima su ove kraljevine bila poznate u proteklim stoljećima. Leteći holandezi jedrili su od Afrike do Amerike i raznih evropskih zemalja noseći u podpalubama svojih moćnih brodova na tisuće porobljenih žitelja vrelog kontinenta. Tako su aktivno ispisivane najsramnije stranice historije naše civilizacije. Protivnici Zvarte Pita su, najčešće, potomci tih robova koji su, uglavnom, iz nekadašnjih kolonija, raznim životnim putevima, stigli na obale kraljevskih zemalja danas visoke demokratije i ljudskih sloboda . Generacijama su već tu i stotinama godina su u kolonama koje uživaju uz Sinter Klasa i vragolijama Zvarte Pitova. Do prije kojeg studenog niko se nije ni pitao zašto su Pitovi tako crni?
Jedan od onih što je naglo primijetio crnilo Crnih ili Zvarte Pitova je taj što će mi pozvoniti. Slikao sam mu djecu koliko hoćeš puta dok su se farbali u te nekadašnje kolore radosti i igre. Baš kao što sam neke u stara dobra vremena u domovini dok su s ponosom vezivali pionirske marame i nosili kapice s petokrakama. Sada mi valja sklanjati i moje slike na kojima sam i ja igrao smušenog garavka, kao što su poratnih godina mnogi moji bivši prijatelji zauvijek prebrisali najljepše uspomene svog djetinjstva i mladosti zarad nekih novih položaja, karijera.
Poznanik mi je postao jedan od predvodnika nezadovoljnika što i sudskim putem zahtijevaju da Crni Pit više ne smije biti crn. I kao uvijek jedno uslovljavanje izaziva drugo. Pobunili se starosjedioci, fetivni Flamanci i Holandezi, tvrdeći da devedeset od sto žitelja sa ovog područja ne želi promjene tradicije uz koju su generacije rasle. U sve uzavrelijoj atmosferi društvenog problema koji je značajnije počeo dimiti još lani, ne začuđuje da je jedna dječja emisija zvana Dnevnik Sinter Klasa postala daleko gledanija od zvaničnih dnevnika na ovdašnjim TV kanalima. Ljude ne uzbudjuje ni ebola, ni džihad ratnici, kojih je dosta s ovih prostora, ni gotovo 700 milijuna eura koje vlada u Den Haagu iznenada mora uplatiti u kasu EU, nego jedino da li ce boja Zvarte Pitova ostati ista.
Protivnik sadašnjeg kolora simpatičnih pomoćnika Trokinog zapadnoeuropskog kolege je bio i otišao. Na svjetlo mogu izvući moju sliku Bosanca kao Zvarte Pita u ove dane kada, sve umorniji , neželjeniji Sinter Klas bojažljivo kreće stazama na kojima su ga razdragano i bez razlike očekivali, kao Deda Mraza u BiH. Kad ponovo zvono. Ovog puta stara, dobra komšinica Sjaan. Dobro je, nema skrivanja, ona je pobornik tradicije.
- Paul, znaš li da pričaju da je sin onog što ti je malo prije bio u posjetu na ratištima u Iraku, Siriji?!
Slegnem nemoćno ramenima i znam da sve manje znam. Zamantalo me još od našeg Deda Mraza, sirotog Troke i ovdašnjih pro i kontra aktivista nedužne bojice. Svijet postaje sve luđi i više se i ne pitam što li će sutra nekom nešto zasmetati. Sve se, ionako, vrti u krug.
