LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Kakav Tito, Slobo Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, car je bio Ante Marković! Svi oni koje sam znao, kao i oni koje su oni znali, a to je bila podobra armija birača, kunuli su se da su glas dali Stranci reformista i njenom lideru, već poodavno zaboravljenom posljednjem predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća cijele, pokojne Jugoslavije.

Kasno je sada pitati se što bi bilo da je drug Ante pobijedio? Desetljeća su prošla i jedino u čemu smo još u ovom prokletom regionu ostali isti, to je da se lažno kunemo za koga smo glasovali. Eto, meni su svi prijatelji  iz bezbroj zemalja ovog planeta kategorički tvrdili da su glas dali za jadnu eurovizijsku ekipicu iz Bosne i Hercegovine. Posebno su mi to naglašavali dečki iz Lijepe naše, dragi Janezi ispod Triglava, šmekeri iz one Tamo daleko, ponosni đetići sa Cetinja, Timče i makedonsko devojče, kitka šarena.

Starim oprobanim glasačkim sustavom plovili smo nedavnih godina, zajedno, lijepo, sigurno i mangupski u finale natjecanja, kojeg se mnogi snobovski gnušaju, ali  potajno gledaju. Bio je to jedini preostali  primjer bratstva-jedinstva, od kojeg se sve probuđenijim potomcima gubitnika  Drugog svjetskog rata ne diže kosa na glavi. Svakom novom Eurovizijom, zapravo, pokazujumo koliko smo u prošlosti, kao i u sadašnjosti, a, sigurno i u budućnosti, pregovarali i dogovaramo s figom u džepu.

Nije  zapadni Balkan kao Baltik ili bivši Sovjetski savez. Tamo se riječ i susjed poštuje i kada se radi o zloupotrebi glasačkog sustava najgledanijeg festivala svijeta. A, nas su, iz te nekadašnje cjeline od 22 milijuna,  ratne igre nacionalističkih poglavara  razbacale  po cijelom planetu. Novi životi, nove zemlje, nove patnje, donijele su i jednu prednost – nijedan sustav eurovizijskog glasovanja ne može nam uskratiti ispoljavanje talenta za biračko manipuliranje. Jer, ja kao Holandez  slobodno mogu  glasovati za jednu mladu damu što su je kolege proglasile misicom festivala. S puno uzbuđenja, možda, joj upravo moj glas donese večeras prvu pobjedu za Lijepu našu, ako se ne računa one od zadarske Rive, što je nastupala u ime nekadašnje zajedničke velike države.  

Sjećam se samo koliko sam dodijavao rođenim Nizozemcima, Belgijancima, Dancima, Lukserburžanima i još nekima da ne budu lijeni i da glasove, ako već ne mogu svojima, daruju tremarošima iz regiona nam. Pomagao sam tako, sigurno je, i Makedoncima, Srbijancima, Hrvatima, Bosancima i Hercegovcima, Crnogorcima, Slovencima. Vjerujem da je među mojim zapadnoeuropskim prijateljima bilo najmanje onih lažnjaka kao u doba  biranja Ante Markovića.

Zato sam u petak bio siguran da me neki iz Bruxellesa, Luksemburga i Den Haaga zovu da bi podsjetili kako je lijepo kada se usluge vraćaju. I već sam bio spreman da odgovorim da će sve biti OK i da će moja ekipa razbacana po bijelom svijetu glasovati za njihovu pjevačku štafetu.

- Ma, ne to, Paul! Zar nisi vidio što na Face booku javlja Veleposlanstvo Kraljevine Nizozemske u tvojoj zemlji?

- U kojoj zemlji?

- Ti si Bosanac, zar ne? Nisi ni Hrvat, ni Srbijanac, ni Slovenac!

- Jednom da točno pogodite!

- E, to smo i mislili... Pogledaj, možda ćete zanimati.

Nisu se, valjda i veleposlanici i diplomate počele baviti eurovizijskim šlagerčićima? O čemu bi uoči napete subote, u susret finalu u kojem, osim Srbije i Hrvatske, nikoga više  iz regiona za mikrofonom u Švedskoj nema, konzularni službenici mogli javljati. Možda o momku iz carstva tulipana, što je uspio doći do finala. Konačno je i ovoj zemlji krenulo na toj glazbenoj fešti.

Ja, zar ima išta važnije od noći kada se cijela Europa, sada i uz pomoć Australije, pretvara u glasački stroj za izbor pjesmice što će već za nekoliko mjeseci biti zaboravljena. Eto, recite mi, tko se od vas sjeća refrena skladbe lanjskog pobjednika. Da nije ovog hepeninga u Štokholmu mnogi ne bi ni znali da su pobijedili neki iz zemlje vječne ABBE.

Poslije svake Eurovizije ovako razmišljamo, ali kako se naredna približava bude se u nama nove vatre nadmetanja i ono – važno je učestovati i, uz nadu da će pomoć prijatelja i susjeda donijeti  pobijedu.

...Nego da vidimo što to važno javlja Veleposlanstvo Kraljevine Nizozemske iz Bosne i Hercegovine. Zapanjeno čitam i ne mogu da vjerujem. Umjesto savjeta kako glasovati i utjecati na izbor pobjednice nadmetanja kojeg će pratiti gotovo milijarda ljudi, nosiocima putovnica  s grbom dinastije koju predstavlja vladar Alexander i vladarica Maxima, upućuju se smjernice kako sačuvati, slobodno mogu reći, živu glavu!

Elem, Veleposlanstvo upozorava Nizozemce, što borave u BiH, da u subotu 14. svibnja izbjegavaju Banja Luku, preciznije područja okoTrga Krajine i parka Mladena Stojanovića(?). U ozbiljnom, neubičajenom diplomatskom oglašavanju u poslijeratnom periodu regiona, nagovještavaju se velike demonstracije dvije  političke skupine. U saopćenju stoji i broj telefona na koji se kraljevi podanici mogu javiti u slučaju opasnosti. Dakako misli se na dugo najavljivani skup i kontraskup Dodikovih pristaša i protivnika

Siguran sam da nisu leteći Holandezi jedini koji su uputili takve poruke svojim sugrađanima u BiH. Vjerovatno su to učinila i druga veleposlanstva što ne stoluju samo u Sarajevu. Recimo i Zagreb je blizu, a sve glasnije su špekulacije nekih zapadnih javnih glasila o novom mogućem balkanskom sukobu.

Bosna i Hercegovina i region nam, ako pogledamo što se sve uporedo odvija u Hrvatskoj i Srbiji, ponovo postaje najnapetija pozornica Europe. Dan eurovizijskog finala dobio je velikog, da li i dostojnog konkurenta u zaokupljanju medijske pozornosti.

Ipak, sa strahom se nadam da će događanja u Štokholmu biti top vijesti.

Ali, znajući nas, odoh polagano, dok još ima vremena, u šetnju posljednjim poljima prolaznih tulipana. Odabraću one bijele boje. Ne izazivajući  balkanske ni crvene, ni plave dok su im još u regionu, BiH i Banja Luci hladne glave!