BRGA I DOLINE PO SVIJETU
Aleksandrija je drugi najveći egipatski grad. Proteže se na 32 kilometra obale Mediteranskog mora. Otkrio ga je Aleksandar Veliki 334. godine prije Krista. Aleksandrija tada postaje glavni grad Egipta i to skoro tisuću godina, sve dok se funkcije glavnog grada nisu preselile u Fustat, današnji Kairo, 641. godine nakon Krista za vrijeme muslimanske okupacije Egipta. Poznata je po “Aleskandrijskom svjetioniku” jednom od Sedam Svjetskih Čuda Antičkog Svijeta. I još jedna od atrakcija po čemu se zna za Aleksandriju je “Aleksandrijska Knjižnica” koja je bila jedna od najvećih knjižnica antičkog svijeta. No uništena je, odnosno uništavana u nekoliko navrata, u periodu oko 1. stoljeċa prije i poslije Krista.
Radovali smo se Aleksandriji jer smo imali dojam da ċe biti turistički grad europskog tipa. Egipatski turizam do sad nam je bio prenaporan, pa smo se nadali odmoru kad stignemo u Aleksandriju. No, nažalost, ni ondje priča nije puno drukčija. Svi ti prilaze i pokušavaju nešto prodati na ulici, čak i paketiće papirnatih maramica.
Nakon neuspjelog pokušaja da nađemo kamping, odlučujemo se za jedan hotel na samoj obali, u centru Aleksandrije. Isprva se čini ok. Sobe su jednostavne, bez klime, ali imaju toplu vodu i balkon s odličnim pogledom na more, što nam se činilo sasvim zadovoljavajuċe. No čim platiš, stvari počinju ići krivim putem. Najprije nema vode. Ni hladne, ni tople. Nakon što smo obavjestili recepcionera, on govori da će je sad uključiti. Odmah nam je čudno da zašto bi jedan hotel trebao isključivati te uključivati vodu, i to ne odmah čim gost dođe, nego tek ako ga gost obavijesti. Zatim nam je neki nepoznati tip u dva ujutro pokucao na vrata i zatražio putovnice. Poludjeli smo. Šokiran, samo sam mu rekao neka se obrati recepcioneru ako nešto treba i neka nas pusti na miru, te sam zalupio vratima.
Još jedno neugodno iskustvo dogodilo nam se dan poslije. U blizini hotela, otišli smo u jedan internet caffe. Nakon što smo naručili kavu i pokušali se spojiti na internet, mladi, entuzijastični vlasnik, počeo je letiti oko nas, govoreći kako je ovo njegov novi kafić i da li nam se sviđa jer ovo je nešto drukčije i modernije od uobičajenih kafića u Egiptu. Isprva smo zadivljeni njegovom otvorenošću, ali on ubrzo postaje dosadan. Nakon što se nismo mogli spojiti na internet pola sata i nakon što su cure dobile kavu sa starim, pokvarenim mlijekom, za koje su nam naplatili 19 egipatskih funti za dvije kave (a ispočetka su rekli da je jedna kava E£7), sve nam prisjeda te odlučujemo ne provesti više vremena u Aleksandriji te napuštamo grad.
Odlazimo u El Alamein koji se nalazi oko 100 kilometara zapadno od Aleksandrije. Ondje se nalazi istoimeni ratni muzej i groblje kao memorijali palim žrtvama Prve i Druge Bitke Od El Alameina u Drugom Svjetskom Ratu. I jako je lijepo. Provodimo nekoliko sati razgledavajući.
Nakon toga krećemo južno, prema Sudanu. No idemo Pustinjskom rutom. Pet dana samo pustinje i nekoliko oaza. Fantastično. Napokon smo malo odvojeni od ljudi i provodimo vrijeme u prirodi. Prava uživancija. Posjećujemo Bijelu i Crnu pustinju. Panorama je odlična. Ceste su prazne, vidimo tek mali broj vozila u toku cijelog dana. Temperatura je preko 50C, gorimo, ali uživamo jer smo daleko od ljudi.
Na jednom dijelu ceste Coenraad kaže da stanem jer treba na wc. Ja odgovorim da mi je drago da ćemo stati jer sam primijetio da nas auto koji je iza nas, prati već jedno sigurnih pola sata. Stanemo mi tako, stane i vozilo od iza nas. Krenemo mi, i auto krene. Što sad? Očito nas prati. Zašto bi nas netko s dobrom namjerom pratio u pustinji, nekoliko stotina kilometara od prvog grada. Sad.. ili treba po gasu ili izaċi iz auta i vidjeti šta hoće. Coenraad odluči izaći, kad ono iz drugog auta izađe policajac. Kaže, prati nas radi sigurnosti, tzv. eskort. Uf, olakšanje. Ali šta nas nije obavijestio ranije? Mi se uspaničarili. I tako da su nas taj dan pratili policajci cijeli dan.
Iz pustinje spuštamo se južnije i stižemo u lijepi grad Luxor. Luxor stoji na mjestu antičkog grada Thebesa, čije se ruševine hramova Karnak i Luxor, nalaze u samom centru grada. Zbog toga se grad Luxor naziva “najvećim svjetskim muzejom na otvorenom”. Ondje nalazimo lijepi mali hotel “Nubian Oasis” ili kako ga mi nazivamo “Bob Marley Hotel”. Pogađate, tema hotela je Bob Marley. Svugdje po zidovima samo posteri Bob Marleya, po stolovima pepeljare s likom Bob Marleya, a vlasnikov najbolji prijatelj je mladi rastafarijanac koji se dnevno druži i zabavlja goste u hotelu. Ondje upoznajemo mnoštvo različitih i zanimljivih ljudi. Jedna od njih je i supruga mladog rastafarijanca, po imenu Mia, koja je inače iz Australije, ali se preselila u Luxor kad je jednom odsjela u ovom istom hotelu i tu upoznala sadašnjeg muža. Njih dvoje sada grade svoj vlastiti hotel koji se nalazi neposredno pokraj “Nubian Oasis” hotela. Nadamo se da se otvorenjem njihovog hotela, prijateljstvo između Muhameda (rasta) i Mensura (vlasnika “Nubian Oasis”-a), neće ugroziti. Jedna zanimljivost kod Mije je ta što se ona oblači kao i ostale muslimanske žene, što znači samo duge crne haljine i marama preko glave, ali kaže da se nije preobratila na islam već se tako nosi jer vjeruje da ċe joj to pomoći u biznisu kojeg pokušava ostvariti ovdje. Još jedna zanimljiva osoba koju smo upoznali u tom hotelu je francuski pisac, profesor, povjesničar i geograf Dennis Bancillon, koji se nedavno doselio u Luxor te je rezervirao sobu u “Nubian Oasis”-u za slijedećih godinu dana. Kaže, imao je nesreću i ozlijedio leđa. Dugo vremena je proveo po bolnicama i godinama primao morfij da mu ublaži bol. Doktori su mu rekli da ċe morati cijeli život primati morfij, no on, znajući da koliko god mu morfij pomaže, toliko mu i škodi, traži alternativu. Saznao je da bi mu moglo pomoći da promijeni okolinu, odnosno klimatske uvjete u kojima živi i da morfij može zamijeniti nikotinom i kofeinom. Ujedno zato što više ne može raditi, jer su ga poslali u prijevremenu mirovinu, a mirovina mu je premala za život u Francuskom Lyon-u, odlučuje da mu je život u Luxoru, kojega je nekoliko puta već posjetio, uz puno kave i cigareta, jedini spas.
Svi su u hotelu iznimno ljubazni i dobri prema nama, i mi se napokon uspijevamo malo opustiti.
Na povratku u hotel iz jednog restorana, pomognemo jednom lokalnom gospodinu zakrpati gumu na bageru. To nam je dobro došlo za iskustvo ako mi probušimo gumu. Slijedeći dan dobivamo e-mail od Bele iz Kaira. Paket je stigao u ambasadu Mozambika. Mi smo 500 kilometara od Kaira. Nema druge, idemo po paket. Pustimo žene u hotelu a mi napunimo auto dizelom i pravac za Kairo. Ovoga puta idemo kraćom rutom, uz rijeku Nil. Vozimo cijelu noć. I tu naučimo novi egipatski prometni trik. Auto koje je iza nas po noći, zagasi svijetla i koristi naša svijetla za vožnju. Često to rade i auta iz suprotnog smjera. Kad nas vide, zagase svijetla i upale žmigavac tek toliko da ih vidimo da su tu. Super opasna igra. Nakon 12 sati, uspijemo se dokopati Kaira i u 8 ujutro preuzimamo paket i odmah nazad za Luxor. 24 sata non-stop vožnje, nešto preko 1000 kilometara i gotovo bez spavanja, stignemo nazad u Luxor. Egipatsko pivo Stela Lager i večera pa u krevet.
Slijedeći izazov pred nama zove se Aswan. Za prijeći granicu iz Egipta u Sudan, ne može se preko kopna. Jedini način je preko jezera Nasser. U biti čuli smo da se može i preko kopna ali ilegalno s nekom mafijom koja po noći šverca rižu. Kažu, ako te vojska uhvati, u zatvoru provedeš oko četiri dana, ali kad te puste, puste te na Sudanskoj strani. Tako da je brže i jeftinije prijeći granicu ilegalno nego legalno. Ne pitaj kako to znam.
Mi odlučujemo prijeći granicu legalnom rutom. Najprije treba ići u Aswan (zadnji grad u Egiptu, nadamo se) i obaviti svu papirologiju; povratak Egipatskih tablica, iċi na prometni sud po potvrdu da nismo bili u sudaru, onda to odnijeti na ovjeru u policiju, itd. Uzimamo lokanog čovjeka koji ċe nam pomoći s papirologijom da stvari idu brže. Međutim, mislim da mu je ovo bilo prvi put tako da je trajalo još duže i na kraju već uobičajena svađa oko plaćanja. Možemo reċi nije bio dobar odabir.
Jedan jedini brod koji ide po jezeru ima monopol cijena tako da nas košta $700 za prijeċi u Sudan. Uspijemo kupiti karte za brod i sutradan rano stižemo u luku. Brod s kojim ćemo mi ići je stari, korozirani, njemački brod. Ali auto ċe ići odvojeno, kako bi mi rekli “plutačom”, i stiċi dan kasnije. A ja kad sam vidio “plutaču”, bio bi sretan da uopće stigne. Kažu, prošle godine se samo jedanput potopila. To je baš odlična vijest. U luci je pravi kaos. Milijon ljudi, pretežno sudanaca gastrabajtera koji se vraćaju kuċi s arbajta u Egiptu. Carinik nas pokušava pokrasti za izlaznu taksu koja košta dvije egipatske funte, a on od nas traži 200. Dobro da ga nismo nalupali. Sve je puno ljudi i u velikoj neorganiziranosti, uspijemo se dokopati broda. Žene idu na brod da zauzmu mjesto a mi ostajemo s autom i čekamo jer ga mi moramo staviti na “plutaču” a i ne dolazi u obzir da zaposlenicima koji tamo rade damo ključeve od auta. Vrijeme polaska je 12 sati ali u 16 još nema nikakvog znaka da bi se moglo krenuti. Uspijemo pečatirati Carnet i sve ostalo što treba i na korak smo od izlaska iz Egipta.
Parkiramo auto na slavnu “plutaču” i osiguramo ga s špagama. Teško nam se odvojiti od auta jer je toliko stvari unutra nama dragocjeno, odnosno, sve što posjedujemo nalazi se u autu. Napokon u kasnim poslijepodnevnim satima zakoračimo na brod i tu je kraj naše egipatske pustolovine. (REX)
-45x45.JPG){kind=small}
-45x45.jpg){kind=small}
Fotografije vezane uz članak