METAMORFOZE
Edvard Kužina Matei u Gradskoj galeriji Fonticus u GroŽnjanU predstavlja seriju radova kojom nastavlja ciklus Dodiri iz 2005. godine. I ovdje se radi o apstraktnim kompozicijama koje imaju unutarnju, smislenu povezanost, na?injenim uljem na lesonitnim plo?ama. Sugestivne siluete, mogu?i realni oblici uneseni su u dvodimenzionalan prostor formata slike. Iluziju prostora postiže trodimenzionalnim skra?enjima i slojevima. I ploha i diskretna linija na razme?i su plana i geste. Pomak, druga?ijost u odnosu na spomenuti ciklus o?itava se u ?injenici da su ovi oblici monolitniji. Autor nadilazi dijalog i kre?e u slojevit monolog. Forme kao da su se prihvatile u cjelinu. Razigrani ali cjeloviti oblici odašilju sjenu koju autor bilježi i koja postaje sastavni dio kompozicija.
Radovi su koloristi?ki skromni. Uporabljena je disciplinirana, gotovo monokromatska paleta osim ponegdje gdje snažnijim kolorom autor apostrofira znakovit detalj. Prisutni kolor pridonosi raslojavanju oblika. Naslikani oblici izdvajaju se od pozadine koju umjetnik ostavlja bijelom. Autor vlada kompozicijom, pa svi oblici i cijeli rad djeluju stabilno.
Pred nama se nižu naslikane forme prodiru?i iz bjeline podloge. Na ve?ini možemo uo?iti intenciju k nekoj unutrašnjoj toplini, na skrivene ulaze u nutrinu. Autor nam ne daje do znanja nikakvim naznakama kamo bi slutnja trebala odvesti. Ali, svakako je u pitanju put prema bogatstvu neprepoznatog unutarnjeg života. Kužina zaustavlja vrijeme. Trenuci koji su na?as zastali. Autor ih ne oživljava, on ih jednostavno bilježi. Otvaranje formi, kojemu smo svjedoci, nastalo je gra?enjem oblika. Vrlo rijetko oduzimanjem. Poput skulptora, Edvard oduzima od bjeline podloge da bi oniri?ki u nju ušao oblikom.
Osnovni dojam je da su pred nama oblici kojima je karakteristika osamljenost. ?ini nam se kao da je ovo serija ovojnica, mekih plašteva želje za istovremenim bitkom i nebitkom. Svi znamo da su odluke koje mijenjaju život teške. ?esto su potrebne godine da se odlu?imo na potez koji ?e iz osnova izmijeniti naš život. Prisutan je strah od promjena. Samo hrabri odlu?e zakora?iti kroz stakleni zid i podnijeti sve konzekvence koje iz toga proizlaze. Kasnije, kad smo s druge strane, shvatimo da promjena i nije bila tako dramati?na. Da smo mi i dalje mi, jedino smo nakon tog iskustva hrabriji. Ego tada nestaje, a na scenu stupa ja, osoba kojoj je jasno da, osim trupla, nema što izgubiti i da je život sasvim kratak, ali i sasvim dovoljan za mnoga iskrena kreativna zadovoljstva. No, potrebe tada više nisu bjegovi, ve? iskreno stanje.
Oblikovani sjenoviti oblici traže oslonac u našem prihva?anju autorovog osobnog izgovora. Mogu?a asocijacija je da se otrgnemo od civilizacijom zadanih sumnjivih pravila. Sumnjivih, kažem, jer ona služe prosjeku kako bi bio lakše pobrojan. Sve se više ugibamo prema prosjeku. Unato? tome što nam nije udobno, mislimo si: ovako je nekako, kako bi bilo ako se pokažemo kao druga?iji, posebni? Možda autor i sam sebi zadaje zadatak koji još nije uspio realizirati? Nama promatra?ima lako je ocjenjivati. Mnogo je teže izgovarati.
Ove senzibilne nakupine upozoravaju na gr? želje i mogu?nosti, na traženje nezamislivog ideala. Ali, ako imamo tijelo koje je osjetljivo na bol, tko onda može bol ne osjetiti? Umjetnici su uvijek prvi kad su ta pitanja na dnevnom redu. Senzibilitet autora mora biti izgovoren iskrenoš?u. Tako mora biti i ?itan. Stoga ?emo ovaj ciklus doživjeti kao veliko iš?ekivanje slijede?e stepenice kreativnog progovaranja Edvarda Kužine. Ovdje želim iskazati poštovanje za trud, za izgovor. Jer, ovo su pošteni uradci autora koji se bori i koji intenzivno doživljava svijet oko sebe.
Eugen Borkovsky, IV. 2008.
