LETEĆI HOLANDEZ
Piše : Pavle PAVLOVIĆ
Kažu ćim ukucaš riječ džihad počnu te pratiti razne službe. Super, tako,bar, neću zalutati u ovom svijetu što izgubljeno pluta tko zna gdje.

Nadam se da će me službe pratiti i na mom putu ka kvartovskom kafiću u kojem  ni pivo na miru i s ceifom više ne možeš popiti.Nema, kao nekada, sočnih priča o damama i avanturama, novim kolima i aplikacijama interneta. Samo se galami o migrantima, muslimanima, džihadu i opasnostima koje prijete Europi.

Zato se izdvajam u kut bacajući ponekada poglede na veliki zaslon po kojem Messi reprizirano i usporeno po stoti put provlači loptu obrambenim jadnicima kroz noge.  Pametni gazda lokala skužio da je najbolje  ne mijenjati TV program. Sport i samo sport, tako nema dodatnih stimulansa za politička mudrovanja bez prestanka. Još prije koji mjesec svi su bili meštri za nogomet, sve rođeni selektori. Sada su  Obame, Putini, najmanje je Merkelica.

Uh, nemojte mi nje! Opasno je i spomenuti u datom društvu. Zakuhala je, svjesno ili ne, svu ovu izbjegličku gungulu po  prostorima na kojima bivstvujemo. Prepunila njemačke kampove, logore, preusmjerila kolone susjednim zemljama. Pridonijela seksualnim i drugim pipanjima po europskim gradovima. Ma, nema šta joj sve još ne prepisuju.

Žao mi je kada vidim s koliko se srdžbe obrušavaju na, po meni, više nego humanu ženu. Pozivom, uglavnom Sirijcima, nije ona kriva što su se i drugi usput privalili rijeci paćenika, kao što smo i mi  devedestih godina bili, spasila je na stotine tisuća nedužnih života. Ali, hajd ti to naglas reci!?

Požderaćete bijesni vukovi novoupaljenog europskog nacionalističkog duha. Sve sami fireri iz moje ulice. Dakle, tišu mišu i zovi drugu kriglicu.

E, zezno si se, Paja, nema izvlačenja iz ludila, posebno nakon onih slika iz Kelna. Srećom, pipkanja još nije bilo po okolnim amsterdamskim trgovima, što ne znači da neće. Slijedećih dana, a naročito početkom veljače sukobi civilizacija i religija dostignuće vrhunac. Tako predviđaju ovi zapjenušani oko mene. Uglas prijete da će  konačno pokazati blisko istočnim izbjeglicama tko su gazde u ovom dijelu Zapadne Europe.

Onaj što odavno ima pik na mene, još od vremena kada me je Kemal Huseinćehajić – Moke, sarajevski jaran sa njemačkom adresom, foto-motažom na Face booku pretvorio u rasnog arapa, važno podržava njegovog idola Geerta Wildersa. Najvećeg islamofoba među svjetskim političarima, u ideji da se svi tražioci azila stariji od 18 godina smjeste u kampove sa zatvorskim režimima, bez prava slobodnog izlaska. Kažu samo tako će sačuvati nizozemske i emancipirane europske žene od primitivnih nasilnika i pohotnika iz islamskog svijeta.

Dok je ono ključalo oko novogodišnjih događanja pred Kelnskom katedralom, pokušao sam tom sve fanatačnijiem borcu protiv svih stranaca, a ne samo muslimana, objasniti da je među pipkadžijama bilo i Nijemaca, Amerikanaca. Žustro  uzvraćao da su to bile izdajice kršćanstva što su prešle na islam. Začudo, ja to nisam nigdje pročitao, ni čuo?!

...A, evo je ulazi i kraljica kafića. Dok  lagano klizi ka šanku mišičavi i tetovirani, s kriglama u ruci, kao da prestanu disati. Tek kada izazovna plavuša počne cvrkutati uobičajeni žamor prekrije mjesto manje ili više sretnih mužijaka.Vidim sve je veći krug oko nje. Sigurno, kao i lani i kao svih ranijih godina, započinju priču o najvažnijoj temi poslije Sirijaca, o predstojećim karnevalima.

U tim razuzdanim feštama i maškaradama naša bjondina uvijek je bila u atraktivnim i aktualnim kostimima. Kada se ono pričalo o seksi igricama u Katoličkoj crkvi glumila je časnu sestru u zapaljujućem erotskom kostimu, koji je više otkrivao, nego pokrivao. Preklani i lani, u znaku stanja na Bliskom Istoku, nosila je mini burku, ističući duge noge u tamnim mrežastim čarapama. Nastavljala je tako tradicije Njemačke, Belgije, Luksemburga, Holandije da svaki karneval bude bolno istinita karikatura aktualne svakodnevnice. Na maškarama nema zabrana, nema ljutnje. Posljednjih godina, lutkama i kostimima, najviše ismijavaju šefove država, vlada i njihovu politiku. Ako ne smiju mediji, parlamenti, smiju kostimirani vragolani što se zabavljaju bez zadrške.

Kao da vidim ponovo će se kraljica kafića  zamotati u burku. Nema bolje ilustracije od sadašnjeg društveno-političkog trenutka na planeti. Rasplamsale borbe na sirijsko-iračkom ratištu, kolone izbjeglica, što se bez prestanka, preko regiona nam, slijevaju u najrazvijenije zemlje  Europske unije, na užas njihovih stanovnika, nagovještavaju i neke druge do sada neviđene sukobe na tlu Starog kontinenta.

Jer, jedno su mediji i stavovi vlada, a drugo tiho, pa sada sve glasnije brundanje nezadovoljnog puka. A, znamo već kako povijest kazuje da su i neki svjetski ratovi započeli iz pivnica.

Dok  prinosim pjenu surim brcima nadam se da  bure barute neće krenuti iz ove moje kafanske baze. Dugi gutljaj smiraja upotpunjavam zadovoljnim pogledom na još jednu Messijevu fintu.  Idu pivo i fudbal, k’o mlijeko, što je nekada govorio dobri pjevač Davorin Popović-Pimpek.

Ali, ne daju se čovjeku opustiti. Prilazi mi moj ljubimac, mrzitelj stranaca i kao nehajno pita kakav sam kostim pripremio za predstojeća maškaranja. Kontam kada izazivaš, sad ćeš ponovo dobiti. Vadim mobilni, polako listam i nalazim novu foto-montažu mog jarana Keme. Potom je ponosno pokazujem.

Ustuknuo je kao oparen.

- Hej, ne može to! – vriskom zaustavlja žamor kafane.

- Kako ne može, pa hvalite se da na karnevalima nema zabrana? – uzvraćam kao zbunjeno, a dobro znam šta sam pročitao u današnjim novinama.

- Nema džihadista, nema zamotavanja! Policija je zabranila! – nastavlja.

- A, nema ni kauboja, ni lažnih pištolja – dodajem.

- Zašto kauboja, pa nisu oni džihad-ratnici? – sada je on zbunjen.

-  Policija na feštama ne želi ni one koji nose nešto što liči na oružje!

Dok se nadvikujemo neko me lagano dodiruje po ramenu.

-  Meni mogu braniti kostim, ali ne mogu ovo – odlučno mi plavuša pokazuje tubu sa papar sprejom. – Samo nek me netko pipne dobiće mlaz u oči!

Kako da ovakvoj ljepotici objasnim da organi reda i to zabranjuju? Valjda joj neće trebati, jer na ovim karnevalima više će, čini mi se, biti kibicera, nego raspojasanih slavljenika.

- Nego da te pitam – nastavlja maznim glasom- slave li i u toj tvojoj zemlji karnevale?

- Ne samo da feštaju, nego i svi zajednički pjevaju.

Sjetim se onda one Život je maskenbal. Tekst Duško Trifunović, muzika Gabor Lenđel, pjevač Seid Memić Vajta i njegova Teška industrija.

E, kakvo je to  bratstvo-jedinstvo bilo razbijeno u špiglu nezaboravnog života, koje se nikada više sastaviti ne može.

Strah me da se i ovdje u najboljem dijelu Europske unije ne slome zrcala života o kojem će se sanjati kao sada na Balkanu, ili u Siriji i Iraku.

Zato, sakrij majstore sliku, ne prepadaj raju. Nije svatko za šalu, ako je za karnevale.