STRUGALICA
Piše : Damir Strugar
Prije točno četrdeset godina vozikao sam gotovo svakodnevno po pulskom naselju Veruda “Pony Express”. Taj mali motorin, šašavo obojan u kombinaciju plave, bijele i crvene boje, nije samo meni tada kao trinaestgodišnjaku u ulici Anke Butorac broj 20 u Puli, bio svjetsko motorističko čudo. Njega je zapamtio i jedan mali, plavi simpatični klinac iz istoimene ulice, koji je stanovao, ako me pamćenje ne vara, na kućnom broju 10.
Samo četiri desetljeća kasnije, sa istim tim “malim, plavim, simpatičnim klincem”, koji me i podsjetio na moje vozikanje tog nekadašnjeg šarenog motorističkog čuda, pijuckam i degustiram njegova ovogodišnja friško proizvedena vina u čuvenoj vinariji u Krunčićima. Malom istarskom mjestašcu tek kilometar udaljenom od čuvenog fjorda Limskog kanala, na putu Pula – Poreč i obratno. A naravno, taj nekad mali klinac, a sada veliki čovjek, zapravo neokrunjeni vinski kralj u Krunčićima je Ivica Matošević. Profesijom i diplomom i zvanično specijalizirani doktor za vino.Ali, dušom, srcem i gitarom, te poimanjem života i doktor za rock and roll.
Povod ovom našem druženju, nakon što se poduže vrijeme nismo vidjeli, je nezaobilazni pretres društvene situacije i trach party sa tematikom: Od “ptica pjevica do zvijezda padavica”! Ali i posebnim osvrtom na nedavno objavljenu autobiografsku knjigu “Barely Legal”, koju je sjajno napisao poznati splitski novinar i publicista Zlatko Gall. A koja govori o prvih 18 godina života i rada Ivice Matoševića u svijetu vina, vinarstva i dobrih ljudi. Ivica će o svom ukoričenom i teškom točno jedan kilogram tiskanom prvijencu, tek skromno reći da je riječ o spomenaru garniranom hrpom zanimljivih i veselih fotografija. Međutim, ova izuzetno zanimljiva knjiga, kojoj bi ja dao radni podnaslov “Dnevnik vinskog odrastanja” opisuje i Ivicu i vino i Istru. I zapravo cijelu jednu životnu filozofiju koju je stvarao, osmišljavao i živio u proteklih osamnaest godina.
A sada kada je vinski postao i proizvodno punoljetan, bilo je i sasvim u redu, zakonski opravdano i žurnalistički očekivano, da sve to stavi na papir i da brojni događaji i doživljaji ne ostanu tek usmena priča za buduća pokoljenja. Kažem mu da su neki mudri ljudi nekad davno rekli da bi svaki čovjek trebao u životu napisati jednu knjigu i posaditi jedno stablo. Ivica se na to osmjehuje i kaže kako je on, eto, knjigu objavio. A svoje tisuće i tisuće zasađenih vinskih loza valjda potkrepljuju drugi dio obaveze da je, eto i on “zasadio jedno stablo”.
“Jedna od mnogih stvari koja me razveseli za vrućeg sunčanog dana dana, jest trenutak kad otvorim rashlađenu butelju bijelog vina. Osvježi me i oraspoloži poput svitanja novog dana. Ili možda poput proljetne šetnje cvjetnjakom i uranjanja u svježu vodu nekog omiljenog jezera i mora..Zasigurno, riječ je o jednostavnim užicima. Ako vas itko ikada priupita o smislu života, možete im reći baš to: riječ je o jednostavnim zadovoljstvima!” kazuje Ivica Matošević u pero marljivom kroničaru Zlatko Gallu, otvarajući baš ovim riječima svoju knjigu sjećanja iz bolje prošlosti, ali i vesele sadašnjosti, te optimistične budućnosti.
I dok s užitkom čitam priču i gledam fotografije iz knjige brojnih mi poznatih i dragih ljudi, u poglavlju knjige posvećenoj glazbi, na kraju zatičem uz korice zataknut i posve neobičan CD. Na njemu još i pjesma “U Istri mali Krunčići”, autora Vlade Divljana i Jure Novoselića. Tek kao svojevrsna poveznica Istre, vina i rock and rolla. Ne bih se baš zakleo da autorska prava dijelom ove pjesme ili bar nekoliko skladanih akorda ne
pripadaju i doktoru za vino i rock and roll Ivici Matoševiću. (Rex)
