Doktor Lovro Škaljer u Narodnom domu

IZ KNJIGE AUSTROUGARSKE VILE I KUĆE U PULI
Autor:Branko Perović
U lijepoj i atraktivnoj zgradi Narodnog doma u ulici viale Carrara, prije Mate Balote, a sada Giovannija Carrare, stanovao je, ugledni pulski odvjetnik doktor Lovro Škaljer. To je bilo okupljakište pulskih Hrvata i Slovenaca, ali i pripadnika ostalih slavenskih naroda. Težnja za vlastitim Narodnim domom bila je motivirana, pored ostalog, povećanom gospodarskom i kulturnom moći pulskih Hrvata, ali i postojanjem "Marine Casinoa", elitnog kluba za pomorske časnike i "Politeama Ciscutti", kao kulturnog okupljališta pulskih Talijana. U Puli su, po Ujčiću, veće etničke zajednice osnivale čitaonička društva, dramske, recitatorske, sportske, gimnastičke i druge sekcije, streljačka i lovačka društva. To je bilo u skladu sa zahtjevima za zaštitu određenih društvenih političkih, kulturnih umjetničkih, sportskih, vjerskih i drugih posebnih interesa u okviru austrougarskog vladajućeg društvenog poretka, u kojem je 1849. uvedena dvojezičnost u sudske postupke, a tek 1907. uvedeno i opće pravo glasa. Narodni dom je sagrađen 1905. sredstvima pulskih Hrvata i Slovenaca, na sjeveroistočnim padinama Kaštela, u neposrednoj blizini "Dvojnih vrata". Viale Carrara po "Guida della città di Pola" iz Sveučilišne knjižnice, protezala se od Piazza di S. Giovanni prema Giardinima do Port Aurea, jer zgrade "Heininger" na Giardinimanije bilo. Bio je vlasništvo "Kreditne zadruge Istarske posujilnice" koja je imala svoju pisarnicu na I. katu, a uz nju su na prvom katu bile smještene "Gospodarska sveza za Istru" i "Čitaonica- društvo za zabavu i pouku". U prizemlju je bila gostionica u zakupu "Građanske plzenske pivovare", s druge strane glavnog ulaza bila je kavana, tj. " Caffe'- Restaurant Narodni dom", vlasnika Gregoria Basletića. U prizemlju se nalazila i velika dvorana za zabave i nju je držalo u zakupu "Gimnastičko društvo Sokol". Na II. i III. katu Narodnog doma, kao i u potkrovlju bili su stanovi za iznajmljivanje, a u jednom od njih stanovao je jedan od vođa pulskih Hrvata u prijelomnim danima 1918., odvjetnik doktor Lovro Škaljer. S obzirom da je Narodni dom dolaskom Talijana u Pulu i Istru među prvima do temelja spaljen 1920., sa svim inventarom, pogotovo knjigama, a kasnije ponovno sagrađen, teško je rekonstruirati stambene prostorije u kojima je stanovao Škaljer. Nakon završenog pravnog fakulteta, pravosudnog ispita i položenog doktorata Lovro Škaljer radio je kao odvjetnički pripravnik kod dr. Matka Laginje u Puli, nazvanog "ocem Istre", prihvaćajući njegovu ideju istarskog vijeća narodnog preporoda.
Poslije uspješno završenog odvjetničkog staža, otvorio je vlastiti odvjetnički ured, poslujući izuzetno dobro, a bio je aktivan i u politici. Dr. Lovro Škaljer rodio se, odrastao i školovao u Zagrebu i Puli, ispoljavajući odvažnost, poštenje i iskrenost, bio je široko obrazovan, dobro je govorio i pisao hrvatski, talijanski i njemački, što je odražavalo kozmopolitsku strukturu Pule toga doba. Po opisu Mate Balote, " bio je oniske građe, uglat, slabog vida i uvijek s očalima, crven u licu, zdrave i jedre konstrukcije, glave uvučene u ramena, mučaljiv, opor, brutalno otvoren, rogobotan i strastven, on je bio političar određenih kvaliteta i formata". Iako se već desetak godina pojavljivao u javnom životu Pule boreći se za prava istarskih Hrvata, tek je u presudnim danima 1918. njegov talent političara došao do punog izražaja. Zbog ugleda koji je uživao među Puljanima i sposobnosti dr. Mario Krmpotić predložio ga je za predsjednika pulskog Mjesnog odbora Narodnog vijeća iz Zagreba, što je jednoglasno prihvaćeno. Od tada pa do ulaska Talijanskih trupa u Pulu 5. XI 1918., dr. Lovro Škaljer zalagao se da Pula, s cijelom austrougarskom flotom pripadne Državi SHS iz Zagreba. Kada je uočeno da se stvari ne odvijaju po planu, dr. Škaljer je, u sastavu delegacije koju je vodio dr. Tresić Pavičić, otputovao na Krf, gdje su vođeni bezuspješni pregovori. Zbog progona narodnih ljudi i inteligencije u Puli od strane talijanskih vlasti, Škaljer je iz Pule otputovao u Pariz, a zatim se nastanio u Subotici. U njoj je nastavio s odvjetničkim radom, objavljivao publicističke radove, svjedočeći tako o dramatičnim događajima u kojima je sudjelovao.