POVIJEST GRADA PULE NAKON PRVOG SVJETSKOG RATA
Nakon propasti Austrougarskog Carstva 1918., Pula i čitava Istra predani su Italiji prema mirovnom sporazumu. To je razdoblje obilježeno ekonomskim i političkim nemirima. Pod fašističkom vladom Benita Mussolinija, ne-Talijani, posebice Hrvati, izloženi su ogromnoj političkoj i kulturnoj represiji, zatvarani su u logore, pljačkani i talijanizirani pa su mnogi izbjegli iz grada i Istre. Talijanska uprava trajala je do kapitulacije tijekom Drugog svjetskog rata u rujnu 1943. godine. Njemačka vojska ubrzo je ispunila vakuum koji je nastao povlačenjem talijanskih vojnika. Tijekom njemačke uprave Pula je proživjela najgore razdoblje do tada: uhićenja, deportacije i egzekucije ljudi za koje se sumnjalo da potpomažu partizanskoj borbi. Također, savezničko strateško bombardiranje uzastopno je razaralo čitave dijelove grada.
Nakon oslobođenja 5. svibnja 1945., što se danas slavi kao Dan grada Pule, grad su zauzele partizanske snage koje su prethodno oslobodile čitavu Istru i sjedinile ju s maticom Hrvatskom. Nešto nakon oslobođenja od fašističke Italije i dolazak pod hrvatsku vlast, Vlada DF Jugoslavije i vlade Velike Britanije i SAD potpisale su u Beogradu 9. VI. 1945. sporazum o podjeli teritorija Julijske Venecije na Zonu A i Zonu B. Pula s bližom okolicom našla se u zoni A, zapadno od Morganove linije. JNA se iz Pule, Trsta i drugih dijelova zone A povukla do 12. VI. 1945.
Zapovjednik savezničkih snaga na Sredozemlju feldmaršal Harold Alexander je u proglasu objavio da je saveznička vojna uprava ponovno u Zoni A uvela talijansko zakonodavstvo i upravu prema stanju prije 9. IX. 1943. Nekoliko godina nakon 1945. Pulom su upravljali Ujedinjeni narodi. Istra je podijeljena u okupacijske zone, Zonu A i Zonu B. Teritorijalna razdioba rješavana je na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Na konferenciji su veliku ulogu imali hrvatski katolički svećenici. Među njima najpoznatiji je po ulozi bio monsinjor Božo Milanović, jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata.
Podatke koje su prikupili mons. Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra kao dio Hrvatske ušla u sastav Jugoslavije. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. U spomenici su prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
Dotad je veći dio tog teritorija bio pod privremenim tijelom Slobodnim Teritorijem Trsta u kojem je privremeni režim uprave prihvatilo je Vijeće sigurnosti UN-a, no civilna uprava s guvernerom nije zaživjela. Pula je bila pod savezničkom kontrolom ostala je sve dok nije službeno sjedinjena s ostatkom Hrvatske unutar komunističke Jugoslavije 15. rujna 1947. godine.
Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma sa Saveznicima 10. veljače 1947., Jugoslaviji je pripao veći dio Istre i granice su uglavnom povučene po etničkom načelu. Većina onih koji nisu nakon pada Italije otišli, učinili su to tada. Između prosinca 1946. i rujna 1947. grad je optiranjem napustila većina talijanskog stanovništva (istarski egzodus) i mnoštvo hrvatskog stanovništva. Između 1947. i 1953. talijansko kulturno naslijeđe, koje se uglavnom pojavilo nakon I.svj. rata (tj. nakon pada Austro-Ugarske monarhije), (natpisi, simboli itd.) u potpunosti je uklonjeno s puljskih spomenika.
Fašisti su pobjegli davno prije, nešto Talijana i potalijančenih Hrvata otjerano je, neki Hrvati i Talijani otišli su u strahu od sukoba i straha od progona, bojeći se komunističkih progona i priča koje su stizale iz ostatka Hrvatske, treći su spontano optirali za ponuđeno rješenje. Mnogo je stanovništva otišlo.
Godine 1946. C. Schiffer bilježi da u Puli živi 87.787 stanovnika (54.074 (64%) Talijana, 27.102 (32%) Hrvata, 771 Slovenac. Godine 1931. Pula je brojala 41.439 stanovnika, a 1948. ondje je živjelo samo 19.595 stanovnika.
Saveznički pritisak na Jugoslaviju je rastao. Vlade SAD-a, Velike Britanije i Francuske predložile su Tripartitnom deklaracijom 20. III. 1948. prepuštanje cjelokupnog STT-a talijanskoj upravi, na što je Jugoslavija prosvjedovala kod UN-a. Rezolucija Informbiroa i sukob Tito - Staljin otežale su situaciju. Italija je htjela izigrati Jugoslaviju i prisvojiti veći dio STT-a, nudeći joj manji dio zone B.
Italija je 1952. odbila jugoslavenski prijedlog kondominija. Pula se nalazila u Zoni A, a 8. X. 1953. SAD i Velika Britanija najavili da će povući svoje snage i Zonu A prepustiti Italiji. Jugoslavija je burno reagirala i poslala velike vojne snage na granicu, a isto je napravila Italija te je izbila tzv Tršćanska kriza. Situacija je riješena pregovorima koji su trajali od veljače 1954. a završili Londonskim memorandumom kojim je STT ukinut, podijeljen, a Jugoslavija dobila cijelu Zonu B i dio Zone A s Pulom. Naposljetku je hrvatski naziv grada, Pula, postao službeni (naziv Pulj je izvorni, odatle je pridjev puljski kojega se sreće u književnosti, publicistici i znanstvenim radovima). Konačnom podjelom Zone A i Zone B, Pula je došla u sastav NR Hrvatske, s kojom od onda dijeli svoju sudbinu.
(REX/wiki)
