IZMIŠLJOTINE NAJGOREG SREDNJOVJEKOVNOG MRAČNJAŠTVA
Piše: Andrea Degobbis
Svakog 10. veljače u Italiji se obilježava dan egzodusa i pokolja Talijana iz Istre, Kvarnera i Dalmacije izvršenih od strane pripadnika jugoslavenske Narodno-Oslobodilačke Borbe (NOB-e), u godinama koje su neposredino sljedile ratu. Govori se o nacionalnom iskorijevanju Talijana, o stotinama hiljada protjeranih, o desetinama hiljada pobacanih u fojbe.
Povijesna je pozadina da su slavenski narodi pod fašističkom dominacijom bili su lišeni svih prava, slavenski su jezici bili zabranjeni u školama, prezimena su bila talijanizirana, javne službe skoro u potpunosti povjererne Talijanima. Bio je na djelu barbarski pokušaj nacionalnog iskorjenjivanja od strane nasilničkog fašističkog režima.
Poznata je činjenica da je 8. prosinca u Istri došlo do pobune, radilo se o seljačkom ustanku Hrvata, Slovenaca i Talijana, koji su nasrnuli na Gradske uprave, vojarne, na domove fašista i onih koji su bili članovi dobrovoljačke milicije nacionalne sigurnosti i na članove OVRE (fašističke tajne policije). Tom je prilikom više njih ubijeno u vlastitim domovima, a neki od pobijenih su bačeni u fojbe. Istarski je ustanak trajao otprilike mjesec dana, sve dok nisu došli Nijemci, koji su u Istri djelovali ognjem i mačem. Žrtve pobune bile su najvećim dijelom fašistički funkcioneri, ali bilo je i ličnih osveta među ljudima, koji su smatrali da je došao čas svođenja računa. Bilo je ubijenih i među samim slavenskim stanovništvom, dakle ne može se reći da se radilo o nekoj sveopćoj mržnji prema Talijanima.
Iz fojbi su službenici nacifašističke vlasti izvukli 203 leša. Nakon rata najobjektivniji su povjesničari procijenili da je oko 500 osoba bačeno u fojbe od strane partizana. Danas se bačenima u fojbe pogrešno smatraju svi, dakle i oni koji su bili zarobljeni, jer su se borili u zadnjim danima II svjetskog rata, kao na primjer vojnici republike iz Salo-a, koji su u Istri djelovali u službi Gestapo-a i nacista, i Talijani koji su poginuli u sukobima s partizanima na teritoriju Istre i Kvarnera. Osim toga nadripovjesničari s krajnje desnice, kako bi napuhali broj ubijenih, umeću imena različitih ljudi poginulih u borbama ili deportiranih, među kojima ima čak i partizana!
Talijani su bili većina među pogubljenima, jer su u većini slučajeva Talijani bili poglavari (podesta)
ili sekretari mjesne Fašističke organizacije, oni su imali javnu vlast kao i ekonomsku vlast i bili su velikoposjednici i eksponenti fašističkog režima. Ali bilo je dosta, kao što je već rečeno, i smrtnih kazni za kolaboracioniste slavenskog porijekla!
Ukupan je u Istri poginulo 17.000 osoba, dijelom kao žrtve nacifašističke represije, dijelom pomrlih ili pobijenih u nacifašističkim logorima, dijelom palih u oružanom ustanku, dok je na strani nacifašista i kolaboracionista od partizana pogubljeno 500-tinjak lica.
Egzodus. I ovdje su brojevi iskrivljeni. Kad bi bilo istina da je otišlo 350.000 osoba sa teritorija o kojima je riječ to bi značilo da je na njemu ostalo svega 10% lokalnog stanovništva. U stvari je emigriralo 240.000 ljudi, a od toga su 20.000 bili Slaveni i 40.000 Talijani, koji su kao službenici došli iz Italije za vrijeme fašizma. Među Talijanima koji su otpirali za talijansko državljanstvo, a nisu bili «nasilno otjerani» kako se želi stvoriti uvjerenje, bili su u prvom redu službenici institucija fašističke Italije i njihove porodice, koji nikad nisu pružili ni najmanji otpor okrutnim zločinstvima, koje su počinili sljedbenici Duce-a. Još i danas u Istri živi velika talijanska manjina, čiji je član autor članka, koja broji otprilike 35.000 osoba i koja ima među sobom saborske zastupnike, gradonačelnike, vijećnike, zamjenike župana...Ukratko nije bilo protutalijanske mržnje, već veliki antifašistički osjećaji, a to potvrđuju mnogi Talijani, koji su napustili Italiju okupiranu od strane zapadnih saveznika, da bi se preselili u Socijalističku Jugoslaviju, u kojoj su građanska i radna prava bila neusporedivo bolja i gdje su bili primljeni raširenih ruku. Bili su podignuti mnogi spomenici partizanskim herojima talijanskog porijekla.      
Analizirajući ove činjenice  jasno je da se nalazimo pred pokušajem kako revizionizma tako i falsifikacije povijesti, koju neprestano provode nacionalističke desne vlade, koje time žele ojačati antikomunističku kampanju, koja je na djelu u cijeloj Europi, a također i antislavensku, dok se ujedno želi rehabilitirati fašizam.