Carski i kraljevski pomorski arsenal u Puli

Carski i kraljevski pomorski arsenal u Puli-65424

IZGRADNJA I POVIJEST ULJANIKA KROZ PERO BRANKA PEROVIĆA

Krajem ove, 2016., renomirano hrvatsko i pulsko brodogradilište “Uljanik” slavi 160. godišnjicu svoga postojanja, kao izuzetno vrijedan jubilej. Grad Pula bio je proglašen za glavnu ratnu luku austrijskog carstva, a to je bio sve do raspada Austro-Ugarske 1918. godine. U njemu je izgrađen pomorski arsenal, “K. u. K. See-Arsenal”, jedan od najučinkovitijih u Europi. Na njegovim navozima, dokovima i radionicama gradili su se, naoružavali i opremali najveći ratni brodovi za austrougarsku ratnu mornaricu, koja je bila među 10 najvećih u svijetu. Regional Express će tim povodom objaviti 20 priča/nastavaka našeg dragog Branka Perovića u kojima će biti prikazane najvažnije odrednice “K. u. K. See-Arsenala”, nadajući se da ćete u njima naći ne samo interesanu već i poučnu materiju.

 

PRVI PLANOVI

Da bi Pula mogla obavljati svoju funkciju glavne austrijske, kasnije austrougarske, pomorske baze ratne mornarice, bilo je u njoj neophodno izgraditi, u skladu s razvitkom pomorske misli u svijetu i važećim pomorskim koncepcijama, središnju mornaričku specijalističku instituciju za gradnju i održavanje brodova i njihovog naoružanja i opreme nazvanu “Pomorski arsenal”. U početku je, od 1789., Austrija smatrala da će joj za zadovoljenje njenih mornaričkih potreba biti dovoljan “Arsenale di Venezia”, koji se nalazio u nekadašnjoj “Republici sv. Marka”. Ubrzo je Carevini Austriji postalo jasno da mora povećati svoj pomorski interes na Jadranu i svjetskim morima, poklanjajući sve veću pažnju izgradnji i razvoju ratne mornarice. Po tadašnjim vojno-pomorskim doktrinama, ratna mornarica bez glavne pomorske baze i pomorskog arsenala u njoj, nije imala velikih izgleda da postane svjetska pomorska velesila.

 

POČETAK ARSENALA

U okviru realizacije programa “Pula kao glavna ratna luka austrijske ratne mornarice”, po Prikrilu, značajnu ulogu dobila je izgradnja pomorskog arsenala, koji je nazvan “K. u. K. Kriegs Marine See-Arsenal”. Iako je CarevinaAustrija bila 1867. bila preuređena u Carevinu i Kraljevinu Austro-Ugarsku, tek je od 1889. dobio puni naziv “Carski i kraljevski ratni pomorski arsenal” tj. “Kaiserliche und Koenigliche Kriegs Marine See-Arsenal” ili skraćeno “K. u. K. See-Arsenal “. Pulski “K. u. K. pomorski arsenal” nije bio statična organizacija, već se razvijao vrlo intenzivno i dinamički, u skladu s porastom austrougarske pomorske moći i taktičkotehničkim usavršavanjem ratnih brodova, njihovog naoružanja, pogona i opreme. Iako je zadržavao isti naziv on je postupno mijenjao sadržaj, strukturu i organizaciju, prerastajući od bazičnog embrija prema najznačajnijem elementu glavne pomorske baze, zadovoljavajući rastuće potrebe modernih oklopnih brodova, s različitim bojnim sredstvima, pogonom i opremom.

 

ODUSTAJANJE OD VENECIJE – KONAČAN POČETAK

Već je ranije na carskom dvoru bilo uočeno da Venecija nije pogodna za glavnu ratnu luku. Zbog toga je u Beču, početkom 1834., donijeta odluka o vršenju tehničkih pripremnih radova i izradi financijskog proračuna za početak gradnje “pomoćnog arsenala” u Puli. Grupa stručnjaka, na čijem je čelu stajao Mlečanin Giovanni Casoni, stručnjak za gradnju brodova i pomorskih objekata, izradila je nacrte prema kojima su u Puli trebali biti podignuti objekti “pomoćnog arsenala”. Međutim, realizacija te zamisli započinje tek 1846. izgradnjom triju skladišta u Rupi, tj. “Vale del Buso”, u jugoistočnom dijelu pulskog zaljeva. Austrijska ratna mornarica 1850. kupuje jedan od četiri otoka pulske luke, otočić “Uljanik”, tj.”Scoglio Olivi” ili “Olivien insel”, koji su dotada držali u zakupu seljaci iz Premanture, mjesta južno od Pule, i na njemu počinje graditi skladišta za brodsku opremu. Postojala je i varijanta izgradnje Mornaričke bolnice na istom otočiću, no od nje se odustalo.

 

DOLAZAK CARA

Iako su radovi na izgradnji pulskog pomorskog arsenala dobro napredovali, tek je službenim dolaskom Cara u Pulu, 1850. godine, Pula potvrđena kao buduća glavna ratna luka. Car 1852. donosi “svevišnju odluku” objavljujući plan izgradnje Arsenala, a 1856. Car i Carica postavljaju temelj Arsenala i industrijske i pomorske budućnosti Pule. Osnova organizacije pulskog “K. u. K. See-Arsenala” postavljena je pod utjecajem Hansa Bircha Dahlerupa, Danca, tadašnjeg zapovjednika austrijske ratne mornarice. On je pripremio reorganizaciju venecijanskog arsenala, po načelima suvremenije danske, švedske i anglosaksonske organizacije, kao i prema potrebama koje su se mogle predvidjeti u razvitku ratnih mornarica. Ova su se načela, u osnovi, primjenjivala i u “K. u. K. See-Arsenalu” sve do 1918., odnosno raspada Austro-Ugarske. “K. u. K. See-Arsenal” se sastojao iz dva glavna dijela koji su činili jedinstvenu tehnološku cjelinu. Prvi i veći dio pružao se uz obalu i sačinjavale su ga brojne zgrada zapovjedništva, radionice i skladišta, a drugi, brodogradilište, koje se nalazilo na otoku “Scoglio Olivi”, s navozima, halama i dokovima.

 

DOLAZAK ITALIJE

U vrlo kratko vrijeme, od njegovog službenog uspostavljanja, po “Enciclopediji Italiani”,izdane 1935., pulski arsenal je postao “uno dei piu eficienti d’Europa”, tj. jedan od najučinkovitijih u Europi. Kada je Pula došla pod Italiju, Arsenal je nastavio s radom još neko vrijeme, a kasnije je bio podijeljen na brodogradilište “Cantiere Navale Scoglio Olivi”, kao dioničko društvo i “Arsenal” na kopnenom dijelu, koji je zadržala ratna mornarica i ustrojila škole, tzv. “Corpo Reali Equipaggi”.

Nastavlja se...