Carevina Austrija preuređena u carevinu i kraljevinu Austro –  Ugarsku

AUSTRO-UGARSKA NAGODBA IZ 1867. GODINE
Pula je kao središnja ratna luka i glavna pomorska baza Carstva začeta za Austrije, dok je najmoćnija i najrazvijenija bila za Austro – Ugarske, kad je i propala. To je ustvari bila država kontinuiteta, koja se iz centralističkog i apsolutističkog imperija postupno transformirala u dualističku, ustavnu i parlamentarnu carevinu i kraljevinu, personalnu uniju, sastavljenu od dvije zemlje: Austrije i Ugarske, u čijem su sastavu bile i hrvatske zemlje, osim hrvatskog primorja.

Austrija je kao država imala svoj zametak u organizaciji Istočne marke, koju je u 10. stoljeću utemeljio Oton I, a prvi put se spominje pod imenom „Osterreich“. Tijekom vremena postala je Bečka zavala jezgra oko koje su se okupljale austrijske pokrajine, gravitacijsko središte alpskog, panonskog i češkog prostora i raskrižje velikih transkontinentalnih putova prema Sjevernom, Baltičkom, Sredozemnom, Jadranskom i Crnom moru. Otad, pa sve do konca 18. stoljeća i pada Venecije, kada je dobila u posjed skoro cijelu istočnu obalu Jadranskog mora, Austrija je izrasla u veliku, respektabilnu, kontinentalnu i srednjoeuropsku državu, s carem iz dinastije Habsburga kao apsolutističkim vladarom. Tadašnja Austrija, po Novaku, kroz stoljeća nagomilani konglomerat naroda, vjera i jezika, još potpuno aristokratska, čuvana strogo od ideja Francuske revolucije najrigoroznijim Metternichovim policijskim sustavom, bila je država većinom kontinentalnog karaktera i interesa. Zbog sve jačih težnji i izraženihproblema s interesima narodnosnih skupina i drugih problema, početkom druge polovice 19. stoljeća, kad je bio i izbor Pule u glavnu ratnu luku, državno uređenje Austrije postupno se, ali i pod pritiskom revolucionarnih ideja 1848. te poraza u ratovima 1859. i 1866. i teritorijanim gubicima, peuređuje u personalnu uniju i dualističku monarhiju, definiranu tzv. Austro ugarskom nagodbom iz 1867. godine. Njome je jedinstvena i centralistička carevina Austrija preuređena u zajednicu dviju država, Austrije i Ugarske, pod imenom „Osterreich-Ungarn“. Svaka je od zemalja imala svoj ustav, parlament i vladu, a zajednički su im bili: vladar, oružane snage, vanjski poslovi i financije, dok su u svim ostalim poslovima bile samostalne. U takvom sustavu neki su dogovori, pogotovo o ratnoj mornarici ili vojsci, bili dugotrajni, a često i bezuspješni, što je redovno rezultiralo smanjenom borbenom spremnošću oružanih snaga. S obzirom da se ta tranformacija odvijala pod neposrednom paskom mladog cara Franje Josipa I., može se smatrati da je njome, u dogledno vrijeme, spašeno jedinstvo Monarhije i zadovoljeni zahtjevi većine plemstva ugarskog sabora. Sljedeće, 1868. godine sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, kojom se dijelu hrvatskih zemalja pod Ugarskom jamče neka od osnovnih ustavnih i parlamentarnih prava. U tom razdoblju stvaraju se povoljniji uvjeti za razvitak Austro-Ugarske kao pomorske države i svjetske pomorske velesile. To se postizalo posebno jačanjem trgovačke mornarice sa sjedištem u Trstu i Rijeci, a i ratne mornarice s glavnom pomorskom bazom u Puli i odgovarajućom pomorskom infrastrukturom na obali.

Prokopavanjem Sueskog kanala 1869. ponovno se otvaraju veće mogućnosti državama na Jadranskom moru. Zbog značaja ovog događaja car Franjo Josip I. je s posebnom eskadrom brodova prisustvovao tom značajnom događaju za Sredozemno more. Skraćenj morskog puta prema novim i glavnim tržištima Orijenta, Austro-Ugarska još nije bila spremna koristiti, što će kasnije doći do većeg izražaja. Austrija, i njena sljednica Austro-Ugarska, snažno su utjecale na sudbinu velikog dijela Starog kontinenta. Ona je ujedinila zemlje srednje Europe, pored ostalog, u otporu islamu i Otomanskom carstvu, ali i vraćanjem mnogih kršćanskih zemalja i proširenjem zapadnoeuropskog kulturnog kruga na osvojena područja. Dok je na ulazu u bečki Hofburg, u kojem su stolovali carevi, upisan latinski natpis „Pravednost je temelj država“, u praksi nije bilo tako. U Austrijskom dijelu monarhije nenjemački narodi, većinom Slaveni, bili su izloženi politici koja je težila germanizaciji, a u ugarskoj polovici mađarizaciji i njihovoj ekspanziji. Raspad tog ozbiljnog „europskog bolesnika“ 1918. nije se mogao zaustaviti, a još su ga ubrzali događaji I. svetskog rata, i na njihovim su ruševinama nastale nove države. Najreljefniji raspad Austro-Ugarske odigravao se u Puli, njenoj glavnoj pomorskoj bazi, na brodovima, utvrdama i ostalim vojarnama. Njenu propast najbolje je prosudio tadašnji ministar inozemnih poslova Czerin riječima: „Morali smo umrijeti. Mogli smo sami birati način smrti, a izabrali smo najstrašniji“.

Tekst Branka Perovića preuzet iz knjige „Mornaričko spomen-groblje Pula“ iz 2006. godine

Fotografije: Manuel Angelini

Uredio: Diego Bosusco Ptica

Facebook komentari