IZ KNJIGE BRANKA PEROVIĆA „AUSTROUGARSKE VILE I KUĆEU PULI“
Heinrich i Gustav bili su izvrsni stručnjaci u svom pozivu, solidni organizatori, vrijedni, uporni i cijenjeni stručnjaci i osobe i nije zato čudo što su bili na odgovornim zapovjednim dužnostima.
Dva poznata K. u. K. mornarička časnika, braća Nauta, (od Nautae-pomorac, nautičar) kupili su vilu za svoje obitelji u rezidencijalnoj četvrti, pored Mornaričke bolnice, u bivšoj via del’ Ospedale, sada Alda Negrija 14. Ona je svojim originalnim arhitektonskim rješenjem, a posebno svojom kupolom, ukrašavala ovaj dio Nove Pule. Na jednom od stupova ulaznih vrata i danas stoji ime Lidia, po vlasnici iz 1935., Augusti- Lidiji.
Vila Nauta, od svoje izgradnje 1899., projektanta Enrica Pola i poduzetnika Luigi Galassi, po povijesnom listu Općinskog suda u Puli, promijenila je nekoliko vlasnika. Kao prvi vlasnik, od 9. prosinca 1899., upisan je De Nauta cav. Gustavo, pravim imenom Gustav Ritter von Nauta. Nakon raspada Austro-Ugarske 1918. vilu je kupila Maria, supruga Uga Stenta, rođ. Martinolić, za 40. 000 kruna. Nakon nje vilu je kupio cav. inž. Giuseppe Giuseppe, a iza njega upisana je kao vlas¬nica Augusta-Lidia pok. Giuseppea Leslozzi. Kada su Pula i Istra 1947. pri-pojeni Jugoslaviji, vila je upisana kao općenarodna imovina, kasnije društveno vlasništvo Općine Pula. U vili su sada etažni vlasnici obitelji Viktorija Šljukić, Smilja Božac i Kazimir Delić. Oni su svoje dijelove upisali u zemljišne knjige, a zahvaljujući Smilji Božac, kćeri suvlasnice Šljukić, dobio sam na uvid postojeće dokumente.
Objekt je građen, kao rezidencijalna vila, za obiteljsko stanovanje, u tipično alpskom stilu gradnje, širok 13 m., dugačak 10 m. i visok 14, 75 m., a s kupolom još nekoliko metara više.
Visoko prizemlje sastojalo se od blagovaonice i 3 salona, a veza između dvaju salona bila su dvokrilna klizna vrata, koja su se pomicala i otvarala u međuprostor između dvaju zidova. Gornja etaža identična je onoj u visokom prizemlju, a zgradu su koristile dvije obitelji. Suterenske prostorije i dio mansarde bio je stan za poslugu. U suterenu zgrade bila je kuhinja s zidanim štednjakom i ručnim liftom, kojim se hrana dizala u blagovaonicu.
Ulaz u kuću postavljen je bočno u odnosu na ulicu, prema jugu, a pored glavnih ulaznih vrata postoji i sporedni ulaz u visini prizemlja, iz dvorišta - vrta kojim se koristila posluga. Kamene stube vode od podruma do tavana, a zidovi stubišta bili su obloženi drvenom lamperijom. Na međukatu stubišta nalazile su se sanitarne prostorije, dok je kupaonica smještena na katu, uz 4 spavaće sobe.
Nosivi zidovi su od kamena, pregrade od opeke, međukatne konstrukcije su izvedene drvenim gredama velikog presjeka, te i danas 2004., nakon 100 godina nemaju progiba. Fasada zgrade obrađena je finom žbukom, vijenci ierte izvedeni su od opeke i obrađeni žbukom. Na sjevernom dijelu zgrade, iznad dijela polovice šesterokuta bila je izvedena kupola, koja je nadvisila preostali dio krovišta. Krovište je znatno promijenilo prvobitni oblik kada je koncem 1950-tih godina izvršena sanacija, kupola je srušena, dio krova pokriven valovitim salonitom, a dio kanalicama.
Parcela je bila hortikulturno lijepo uređena, ograđena kamenim zidom s tri strane, dok je ulični zid, manje visine, izveden kamenom. Iznad uličnog zida postavljena je ograda od kovanog željeza, ispune od mreže, a u istom obliku napravljen je kolni ulaz kao dvokrilna vrata.
Stariji brat Heinrich rođen je 1866., stupio je u Kriegsmarine 1885., a mlađi Gustav, rođen1868., u mornaricu stupio 1886. godine. U generaciji 1886., pored ostalih, upisana su imena Franz Teichgraeber, Vitus Vončina, Horthy de Nagybanya i Eugen Malinarich.
Heinrich je 1911. promaknut u čin kapetana fregate, a već je imao 10 različitih odličja. Gustav je u čin Fregattenkapitanea promaknut iste godine i imao je 5 odličja. Heinrich i Gustav bili su izuzetni stručnjaci u svom pozivu, solidni organizatori, vrijedni, uporni i cijenjeni stručnjaci i osobe i nije zato čudo što su bili na odgovornim zapovjednim dužnostima.
Po Ordre de Bataille, od 1914. oba su brata u sastavu Operativneflote, na visokim zapovjednim dužnostima. Kao kapetan linijskog broda Heinrich je zapovjednik najmodernijeg bojnog broda “Tegetthoff”, koji je bio i zapovjedni brod 1. divizije bojnih brodova. Po tom bojnom brodu tipa Drednot bila je nazvana serija od 4 najmodernija bojna broda, koji su bili posljednja riječ tehnike i taktike austrougarske ratne mornarice. Pored njega na bojnom brodu “Viribus Unitis” zapovjednik je bio Kamilo Teuchl, na “Szent Istvanu” Franz Teichgraeber i na “Prinzu Eugenu” Hans Graf Firmian. Njegov brat Gustav, u činu Lsk, bio je u 3. diviziji operativne flote, zapovjednik prijedrednota “Erzherzog Ferdinand Maximilian”, dok je na “Erzherzog Karlu” zapovjednik bio Friedrich Grund, a na “Erzherzogu Friedrichu” zapovijedao je Paul Stupar. Tri broda tipa “Erzherzog” građena su po nacrtima brodograditelja Siegfrida Popera, u razdoblju od 1902. do 1907., kada je u službu stupio zadnji “Erzherzog Ferdinand Max”. Glavno su naoružanje ovih brodova bili Škodini topovi kalibra 4x 240 mm, smješteni u dvije dvocijevne kule, na pramcu i krmi. Po Almanachu Kriegsmarine 1918. pod dio IV. personal topničke specijalnosti, na čelu se nalaze Vizeadmiral Franz Keil i kontraadmiral Franz Holub. Gustav Nauta, na visokom je 5. mjestu, i s Fran¬zom Lauferom i Erichom Heysslerom promaknut je u čin komodora.
