LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Imao sam sreću, koleginica je pristala da me zamjeni na šljaci. Mora, sirota, da nabija prekovremene ure da bi mogla redovito uplaćivati alimentaciju. Uvijek sam se pitao koliko djece ima i kako to da majka mora plaćati za potomke. Stisnuo sam petlju i postavio pitanje koje se ovdje najčešće smatra nepristojnim. Odgovor je bio luđi od upita. - Paul, alimentacija nije za djecu nego za bivšeg muza. Nasa djeca su odrasla i već su svoji ljudi…-Zašto za njega? Je li bolestan, nesposoban za rad…- Ne, napustila sam ga prije 15 godina. On me je tada tužio zbog kršenja bračnog ugovora. - Ugovor? - Ako nisi znao ovdje se gotovo 98 posto novosklopljenih brakova prvo registrira kod bilježnika, a tek onda u općini ili crkvi. Zaljubljeni golupčići , već na početku zajedničkog života, dokazuju da im je novčanik važnija od srca. Do najmanjeg detalja se bilježi tko što donosi u brak, a poslije, kada se raspadne, i odnosi. - Ako smijem pitati, što te to vi donijeli, ili što si to ti prekršila? - Bili smo mladi i siromašni. Zavjetovali se na zajedničku budućnost i na obavezu da onaj tko prvi izađe iz braka mora drugog izdržavati. - I što ti bi, što si bila nestrpljiva? - Kada nešto ne ide, onda ne ide, a, iskrena da budem, na taj prokleti ugovor sam bila potpuno zaboravila. I tako moja koleginica izdržava već desetljeće i po ex-a. Za to vrijeme isplatila mu je gotovo 160.000 eura. Bivši muž, ili uživalac alimentacije, putuje godišnje tri, četiri puta na karipska otočja, ima kuću, automobil, a moja koleginica, stigne ponekada do Amsterdama na capuccino s prijateljicama.
Razmišljao sam o toj apsurdnoj priči dok sam se prije 14 dana približavao Bruxelles-u. Bio mi je to prvi ovogodišnji božićni pohod na neku europsku metropolu. Očekivao sam more piva i brdo čokolada. Dočekala nas je sibirska zima i paklena gužva. Morao si čekati u redu gotovo četiri sata da bi dobio mjesto u garaži. E, jebem ti, takav provod. Hajde nekako smo se parkirali i utopili u goruću lavu znatiželjnika koji su upijali svjetla čarobno ukrašenih izloga. Nema čega nema. I, onda neka mi netko kaže – recesija. Ima da ga…Dakako svi putovi su vodili prema njegovom veličanstvu - Manekenu. Tako posljednjih godina moderno zovu malog Piska sto je već stoljećima simbol grada od kojeg ovisi sudbina Lijepe naše. Dakako, mislim na tu prokletu Europsku uniju, što nikako da nam otvori vrata, dok se njenim brzim cestama valjaju automobilske olupine sa bugarskim,litvanskim ili rumunjskim registracijama. Tu pred malim spomenikom još manjeg fakinčića , što ponosno drži svoju pišicu, naguravaju se tisuće do iznemoglosti. Svi žele fotose, e, a gotovo nikome od silne gužve ne uspijeva da pozira bar sekund,dva. Dragog malog Piska najbolje koriste upravo novopečeni Europljani. Kradu nas Bugari, a bome i Rumunji. Nikako da od njih sačuvaš džepove. Teški majstori lakog kriminala. Jedini spas je bio da međusobno komuniciramo na našem jeziku. Najbolji signal za nekadašnje susjede da ne udaraju na komšije. Kada je zima, zna se gdje je najbolje. Uz šank i koju kriglicu. Uz tekuću pjenu teku i razne priče. - Vi ste iz Croatie? A, divna zemlja, samo nešto vam čudna politika! Čitam u našem tisku - malo, malo pa vam nedostaje neko poglavlje. Ne sjećam se tko je sporije ulazio u nasu europsku zajednicu. Ali, bit će dobro - tješi me ozbiljni gospodin sa znatno dužim brkovima od mojih. U maniru džentlmena naručujem još jednu rundu. Naravno, s kriglom i za sugovornika. I kada je došlo vrijeme hvatanja za novčarku, zacrvenio sam se više od Skota ili Istrijana. Zamislite, molim vas, krigla piva stajala je točno 12 eura i 35 centi! Gotovo u trku sam napustio tu odvratno skupu kafančinu i pokušao spas potražiti u zajedničkom razgledavanju izloga. Ali, što da se radi. Zima i umor čine svoje. Ponovo šank i ponovo pljačka. Dođe mi da pozovem policiju. Ništa bolje nije bilo ni u garaži. Za nekoliko sati uzeli su nam kao kod nas u Croatie za tri tjedna. E, vala, nećemo vise biti tako jeftini ovim otimačima novca. Kako ih nije stid da tako budu pokvareno skupi u predvečerje blagdana.
Na odlasku iz prijestolnice Stare dame jedino što je bilo besplatno nalikovalo je na čokoladnu fontanu. Mogao si slobodno prići, ako te drugi propuste, i komadić “golog” keksića umočiti u vruću tekuću čokoladu i načiniti sebi neku vrstu Krašove “Domaćice”. - E, mužicu dragi, bas nam je bilo lijepo u Belgiji. Pripremi se za naredni vikend u Parizu – cvrkuće ona pored mene.
Što sam mogao drugo, cijelo vrijeme imajući na umu onu priču o koleginičinoj alimentaciji. Jest da je bilo davno, nije tada bilo ni bilježnika, ali ipak sam nešto potpisivao. Još mi to može i izvaditi i hajde onda alimentiraj cijeli život.
Eh, Pariz je Pariz , ali kada gledaš kroz prozor automobila. Proteklog vikenda sve se urotilo protiv jadnih putnika-namjernika. Nas nekoliko stotina tisuća kao da smo krenuli u obilazak nekog sibirskog gulaga, a ne tornja od Eiffel-a ,crkve Noterdamske, Jelisejskih polja, vječno mutne Sene. Ovakvo pasje vrijeme najviše je obradovalo, ponovo, zna se, vlasnike toplo privlačnih bistroa, kafea. Nisi ni nogom kročio,a već si bio oderan. Sendvičić, može u oko da stane, sa nekakvim francuskim sirom, platio sam osam eura i 30 centi. Na pivo nisam smio ni pomisliti. Ispuštanje viška tekućine u toaletu - čak euro. Koliko je tek u restoranima? Sa sramom priznajem, nisam ni kušao. Onaj sendvič još mi stoji u grlu.
Moram dodati malo sam se opustio u unutrašnjosti Notredama. Ulaz je bio gratis. Na izlazu je već bilo, u stilu - zna se. Dobrovoljni prilog, koliko možete da izdvojite. Ne daju jadnom čovjeku ni da se zagrije u danu kada je cijela Francuska bila blokirana. Ništa nije letjelo sa Orlija ili Sarl De Gola. Voz kroz tunel La mans je otkazao zbog hladnoće.
I, što da vam pričam dalje. Jedna za drugom europska metropola nalikuje ovih dana mjestima za božićne pljačke. Na povratku ka doma, stigla je nova komanda - za Blagdane i Novu godinu idemo kod tvoje sestre u London. Opet ništa nisam prigovorio, ali sam nanovo sjetio koleginičine alimentacije. (REX)
-45x45.jpg){kind=small}
Fotografije vezane uz članak