GASTERBAJTER 330
Piše: Gordan Stojić
Ovo su vremena u kojima ćete moći svojoj djeci dokazati da niste kukavice. Ovo su povijesna vremena. Dovoljno dugo svi smo šutjeli, pokušavali zadržati malo mrvica i oglodanih kostiju koje su nam oni bacali sa stola. Nismo tada imali svijest da oni nisu nikakva vlast ili da nama vladaju. Ne, oni su tek puka administracija kojoj smo mi dali bianco ček. I pogledajte gdje su nas doveli. Oko mene su tisuće obespravljenih ljudi bez posla, ovršenih, blokiranih i deložiranih. Kada gledate neke koji si umišljaju da vladaju nad nama, robljem, vidite smradne vreće nemorala i ljudske bezosjećajnosti. Naravno da dok na grbači naroda žive kao bubrezi u loju, ni u snu ne pomišljaju da sutra mogu biti isto što i mi, mogu poput loših glumaca glumatati da im je stalo. Ali u njihovim očima ne vidi se ništa do beskrajne narcisoidnosti i pohlepe. Nema tu kompromisa. Oni su u ovom trenutku naši neprijatelji. Protiv neprijatelja se čovjek treba i mora boriti.

Ali u mom slučaju, a to tražim od svih vas koji čitate moje tekstove, toga je dosta. Ne postoji niti jedan jedini razlog zbog čega bih podržavao nakaradni sustav u kojem lezilebovićka bratija živi na grbači obespravljenog naroda. Pa zar ćemo se vratiti u ona doba kada je Emile Zola, usput, sin Talijana iz Rijeke, pisao svoje romane? Zar ćemo im dopustiti da nam uzmu sve? Posao, obiteljsku sreću, stanove, čak vidim i da prodaju izvore vode. Sutra će prodati i zrak. Zar ćemo im dopustiti da nas pretvore u puko roblje? Da ono što pripada svama nama pripadne samo njima? Kojekakvi smradovi i tajni špijuni neprestano mi pokušavaju podvaliti kako ne volim svoju zemlju. Ma marš stoko bezvrijedna. Nećete krasti i sve turati sebi u guzice a nas uvjeravati kako je u Nizozemskoj, Švedskoj ili Njemačkoj normalno da se neplatiše baca na ulice. Istina, ali tamo nema nezaposlenih. Nećete svakoga od nas pretvarati u veleizdajnika jer to ste vi gospodo.

Iskren da vam budem, svakoga jutra kada se probudim i pogledam u ogledalo, razmišljam jesam li bio dovoljno dobar jučer. Jest, bio sam na deložacijama, javno sam podržao cure i dečke iz Živog zida. Naravno, oni krše zakon, ali krše nemoralan i nepošten zakon privilegirane manjine. Išao sam posjetiti obitelj Cvjetković. U svakoj svojoj emisiji koju vodim pitam političare jesu li svjesni onoga što se događa? Bojim se da to nije dovoljno. Svi mi svakoga dana trebamo djelovati. Ići na prosvjede, boriti se za sebe i druge. Utoliko vas još jednom pozivam. Dođite na prosvjed Udruge Franak, ako imate hrabrosti, dođite na mjesto deložacija kako biste samo vidjeli tu ružnu, žalosnu sliku. Zar smo ovu državu stvarali, zar su se neki ljudi poput mog pokojnog oca za nju borili, neki teško stradali, drugi poginuli, da bismo danas imali glad, jad , demografsku katastrofu, masovan bijeg u inozemstvo, ovrhe, blokade, stalne strahove od sutrašnjeg dana?

Borimo se. Boreći se za sebe ja se borim za vas, boreći se za sebe, borite se za svoju djecu i za mene. Mi smo ljudi. Povezani poput karika lanca. Ako ja nemam onda ni vi nemate. Imaju samo oni, uzurpatorska, beskrupulozna manjina koja sedam puta doručkuje, devet puta ruča, jedanaest večera. Ali mi koji znamo što je patnja glad, strah za egzistenciju, uzet ćemo njima njihove Audije i plazme, raskošne mobitele i privilegije. Ne zato jer se bavimo politikom, ne zato jer smo lijevi i desni, ne zato što smo jalni jer oni imaju. Jednostavno zato što na svijetu mora postojati elementarna ljudska pravda. Ne može netko gladovati a drugi imati previše. To nema nikakve veze s politikom. Osjećaj za pravednost ugrađen je u glavi poput čipa svakome od nas. Nažalost, uvijek se nađu neki smradovi koji se prave da ne razumiju i ne znaju razlikovati dobro od zla. Ali ništa zato. Uložit ćemo nešto malo truda i vremena da bismo im objasnili. A kada im se zagledamo u oči nećemo više vidjeti narcisoidnost i pohlepu. Vidjet ćemo strah kukavica koje su se uplašile za svoju smadnu, nikad zadovoljenu guzičetinu.