Piše: Franjo Zubovi?
I "osiguranik" pla?a svoje lije?enje, jer nema besplatnog lije?enja, kako ?esto lažu neki vlastodršci, ve? je on to platio i pla?a kroz svu silu vrsta poreza, a napose porezom nazvanim obvezni doprinosi za zdravstveno osiguranje.
Uvijek se pitamo, iako nam se ?ini da svatko zna, što je bolesnik, što on i od koga traži zbog bolesti i zašto bi mu taj netko to uradio. Možda je bolesnik onaj ?ovjek kojemu se poremeti "stanje potpunog fizi?kog, mentalnog i socijalnog blagostanja" ili uže "integritet organizma, njegova funkcionalnost, a i subjektivno doživljavanje zdravlja". Kada se ljudima tako nešto dogodi, najve?i dio njih želi takvo stanje otkloniti. Zato se naj?eš?e obra?aju ljudima koji su završili nekakve škole u kojima se u?i o bolestima i lije?enju (kod nas uglavnom ljudima koji su završili Medicinski fakultet), a tako?er, rje?e prije, a naj?eš?e nakon neuspjelog lije?enja, bilo kome za koga su ?uli da vra?a zdravlje. Teško je kazati kome se obra?aju i da li se kome obra?aju ljudi kada im se poremeti "stanje fizi?kog, mentalnog i socijalnog blagostanja", no kada im se poremeti "integritet organizma, njegova funkcionalnost ili subjektivno doživljavanje bolesti", naj?eš?e se obra?aju prvo "izabranom lije?niku".
Izabrani lije?nik ?e ga pregledati, kad ga pregleda, lije?it ?e ga kako znade i kako i koliko ho?e pri tome ne znaju?i uop?e zašto ga lije?i kada bolesnik ne pla?a uslugu lije?enja... Lije?nik zna jedino da ?ovjeka koji je obvezno osiguran i koji ga je izabrao za lije?nika, mora kako tako lije?iti ili ga uputiti nekom drugom na lije?enje, da bi dobio za njega "glavarinu", koju mu je odredila vlast i koja mu se ispla?uje iz poreza. Ništa bolje ne prolazi bolestan ?ovjek kada lije?enje zatraži u nekoj zdravstvenoj ustanovi, kada ni njoj ne pla?a uslugu lije?enja, jer i ta ustanova i njezini zaposlenici ne žive od zarade za pružene usluge, ve? tako?er za svoje poslovanje i time i za pla?anje zaposlenika, dobivaju novac iz poreza.
Time ne mislim da jedan dio lije?nika ne lije?i ljude najbolje što umije, no ne zato što mu radno mjesto ovisi o kvaliteti i obimu lije?ni?kih usluga koje je dao, ve? zato jer su jednostavno takvi. Drugima je cilj da što više zarade sa što manje rada, pa se tako, recimo, pretrage odga?aju unedogled s preporukom lije?nika da iste može dobiti "odmah" uz njemu dodatno "pla?anje", ili kod privatnika kojeg preporu?i, gdje i sam ima korist, ili jednostavno im je dovoljno novca koji dobiju kroz pla?u, dežurstvo i pripravnost, pa što da se trse na poslu ili da još osvježavaju zaboravljena znanja iz škole, a ne daj Bože, da ulažu trud za stjecanje novih znanja…. Osim s lije?nikom, bolesnik se odmah susre?e i s problemom pla?anja lije?enja. Bolesni ljudi mogu biti oni koji imaju dovoljno novaca da plate bilo koju uslugu lije?enja i po bilo kojoj cijeni, zatim oni ljudi koji to ne mogu, ali su "osigurani" za slu?aj bolesti i oni koji nemaju ni novaca da plate usluge lije?enja, niti su "osigurani" za slu?aj bolesti. Jasno je da onaj koji ima dovoljno novaca nema problema s pla?anjem lije?enja i dobiva odmah vrhunsku zdravstvenu uslugu, da tako nazovemo uslugu kojom u tom momentu medicinska nauka i praksa postiže najve?i u?inak ozdravljenja ili umanjenja tegoba bolesti, odre?enim sredstvima otkrivanja bolesti, metodom lije?enja i primjenom lijekova koji daju najbolji u?inak.
Oni koji su "osigurani", a nisu imali novca da se osiguraju više od onoga što su morali osigurati preko obveznog osiguranja, dobivaju usluge prema onom obimu koji mu je odredio obvezni "osiguravatelj". Takav "osiguranik" najprije pla?a golemi porez nazvan "obvezni doprinos za zdravstveno osiguranje", ne znaju?i uop?e što ?e dobiti za tako upla?eni novac kada se razboli. Što ?e dobiti za svoj novac zavisi od nekoga u nekom ministarstvu, koje to samo odlu?uje ili progura zakon o tome kroz Sabor RH. Kada bolesnik, koji je unaprijed prinudno uplatio novac za svoje lije?enje, do?e kod onih koji ga trebaju lije?iti, samo od njih zavisi kako i koliko ?e ga lije?iti, jer njihova egzistencija ne zavisi od vrsta, broja i kvalitete lije?ni?kih usluga i naplate istih, ve? od "milosti" nekog ministra zdravstva, zavisno i od interesa stranke koja je uspjela postaviti tog ministra. U trokutu "?ovjek-bolesnik, vlastodršci i lije?nici", ?ovjek je samo objekt. Prvo objekt vlastodržaca za pla?anje poreza-doprinosa, zatim objekt onih koji ga lije?e. Ovakav položaj nema ?ovjek koji ima novaca i pla?a sam svoje lije?enje. I "osiguranik" pla?a svoje lije?enje, jer nema besplatnog lije?enja, kako ?esto lažu neki vlastodršci, ve? je on to platio i pla?a kroz svu silu vrsta poreza, a napose porezom nazvanim "obvezni doprinosi za zdravstveno osiguranje". Stoga bi možda bio nešto druga?iji položaj osiguranika-bolesnika kada bi on sklapao ugovor s osiguravateljem od rizika bolesti, pa makar to morao po zakonu, i kada bi on sklapao ugovor s onim koji ga lije?i, a ovaj dobivao novac samo za izvršene usluge.
Bilo da mu bolesnik plati lije?enje i kasnije dobije tako izvršeno pla?anje natrag od svojeg osiguravatelja ili da jednostavno izvršenu uslugu lije?enja, prema vrsti, koli?ini i kvaliteti usluge, plati osiguravatelj neposredno onome tko je tu uslugu dao njegovom osiguraniku. No što je, tu je, sve dok ljudi–bira?i ne odlu?e da im treba za slu?aj bolesti nešto drugo nego je sada i izaberu ljude u Sabor, koji ?e im napraviti druga?ije.
