LETEĆI HOLANDEZ
Piše :  Pavle PAVLOVIĆ

Prvo tanki dvodjelni kostim, pa onda debela futrovana vindjakna. Najbolje su one sa guščijim perjem ili, pak, prave bunde od glave do pete. Tada se može  zaputiti na plažu i baciti u usključale valove užarenog ljeta na temperaturi od, čak, desetak stupnjeva Celzijusa. 

A, kreme za sunčanje? Na njih zaboravi, ovdje je ljetovanje jeftinije i  manje stresnije. Ne moraš se cijeli dan patiti s onim faktorima, niti sa sunčevim opeklinama. Ne prepadaju  crvenim upozorenjima i paničnim porukama - bježi u hlad od 10 do 17 sati! Da, kao pekar u cik zore trčiš na plažu. Ne može čovjek ujutro guštati uz šalice kave, nego furaj da prostreš ručnik pod onom palmom što će poslije hlad praviti. Fakat je godišnji odmor jedan veliki umor. Jedva čekaš da ti dragi Dalmoši ili Istrijani što prije olakšaju džepove da bi se vratio doma i k sebi.

A, kako je tamo gdje  se uvučeš u bikinčić i bundetinu?! Ili kada na glavi umjesto kapice za kupanje da bi sačuvao frizuricu nosiš, maltene, šubaru od medvjeđeg krzna da bi spasio malo mozga što  je ostalo od kakve upalice. Isplatili se zbog tog misterioznog TAMO trošiti dragocjene dane dugo čekanog godišnjeg ferija? I umjesto relaksirajućih pogleda na tirkizne pučine Jadrana, uz lagani šum zapjenušanih modrih valova na poslijepodnevnom maestralu, probijati se kroz fijuke oluja, tminu mraka i magle gejzira  otoka na kojem ni banke ne uspjevaju.

...Sjećam se, bilo je to početkom srpnja kada smo s kiselim osmjehom ispratili Irenu Stany Lasič i Branka Žgura na, vjerovali smo, njihov dugo planirani  izgubljeni odmor. Kako drukčije pomisliti za nekog tko napušta zlatni sjaj makarske rive, zov  plaža i zborni pjev galebova i zrikavaca da bi naredne tjedne proveo u mraku dalekog, ledenog Islanda. 

Uh, od samog imena tog izgubljenog otoka dalekog sjevera zimski te drhtaj ulovi, a kamoli još da osjetiš "ćari"  tamošnje klime.

Irena je, zapravo, nekadašnja marijindvorska raja, stanovala je u sarajevskoj Gundulićevoj ulici. Danas  je ugledna doktorica u Ljubljani, baš je neki  dan dobila još jednu plaketu, priznanje za svoj rad, a Branko  Slovenac sto posto. 

Svakog vikenda je na nekom od planinskih vrhova u Deželi ili  van nje. Uspio je svojom penjačkom i avanturističkom strašću  zaraziti i djevojčicu što je rasla uz Miljacku. Godinama već ne drži ih mjesto. Ponekad mi se čini da se groze mog laganini tempa, meraklijskog gubljenja vremena u prostorima gdje nema znoja, uspona, padova.

Često sam, opušteno plivajući ženskim stilom uz sve puniju makarsku Veliku plažu, mislio na Irenu i Branka.  Pitao se gdje li se sada smrzavaju, dok ovdje svakog novog datuma upisujemo i dva, tri stupnja Celzijusa više. Lijepo da ne može biti ljepše. Ljeto kao iz bajke. 

A oni? Ustvari, još gore mi je bilo kada sam doznao da su s njima na put u nedođiju krenuli i Irenina kćerka Ana i njen momak Aleksandar Simeunović. Žao mi bilo mladih. Umjesto da postaju bakreni u ovom raju na zemlji, oni odabrali prokletstvo pakla.

I onda se kod nas zahuktalo. Onaj ložać odozgo nikako da stane s ubacivanjem novih stupnjeva. Ljeto iz snova pretvaralo se u užarenu opasnost što odnosi ljude i tisuće hektara  spaljenih šuma, stotine vinograda, kuća, sela. Malo je falilo pa da cijeli Pelješac postane zgarište, ili još se vatrogasci i dobrovoljci bore po Istri i na drugim mjestima sa pobješnjelom vatrom i dimom. Umjesto nezaboravnog odmora, čini mi se, sve više ćemo pamtiti strah od poludjele prirode i piromana među nama. Uhvatio sam sebe kako podozrivo pogledom pratim svakog tko se iznenada izgubi u zelenilu maslina oko mene.

Kako su se Celzijusi redali tako su i moje misli opet sve više plovile prema Ireni, Branku, Ani i Aleksandru. Od sažaljenja za njihovim izgubljenim odmorom nastajala je ljubomora na genijalnu odluku koja ih je odvela od Balkana afričkih temperatura. Ljutnja je bila još veća kada je taj kvartet srećnika sa Islanda počeo po Facebooku stavljati fotke koje već na prvi pogled hlade.

Srećom, pobjegao sam i ja u nešto manje paklenu Nizozemsku i  sada mirnije mogu razgovarati s Irenom Stany Lasič o njenim impresijama sa meni sada sve dražeg otoka. Ako skupim love do idućeg ljeta eto i mene na gejzire, nisam lud da se patim više na obali Jadrana. Bome, mislim da su u pravu oni koji prognoziraju da će naš region postati predvorje Sahare. 

- Prvi susret  s Islandom je kao ulazak u pakao. Užasavajući prizori sa svih strana u svijetu polumraka, čudnog svjetla, rijeka i izvora što ispuštaju ogromne oblake guste, bijele pare. Vjetar probija do kosti i u trenu zaboraviš vrelinu koja te je ispratila sa aerodroma u Kolnu. Prvih dan ili dva, požališ za napuštanjem Makarske ili isto tako vrele Ljubljane, poslije te obuzmu prizori koji filmskom brzinom promiču kako koji kilometar osvajaš. Zapanji bajkovita ljepota vodopada i s lijeva i desna. I naprijed i nazad. Kod nas rijeke izviru u podnožju planina, a kod njih na vrhu. Stvarajući tako božanstvene igre  mlazova vode i rojeva kapljica što kvase kilometrima uokolo. Bilo gdje da pogledate dočekuju  nestvarna obrušavanja neprocjenjivo velike vodene mase što u slobodnom padu leti pedesetak, stotinu metara uz stalnu potmulu tutnjavu stvarajući kompletnu sliku moći prirode. 

Island ima najljepše i najbogatije vodopade u Europi. Tako, bar, kažu, ali svaka čast našim Plitvicama...

Prijateljica Irena Stany Lasič, ipak, je bila posebno oduševljena jedinstvenim kupanjima i plivanjem u carstvu gejzira. Kaže da se do vode dolazi obučen kao eskim. Drhtiš dok s debelom kapom na brzinu uskačeš u usključali izvor  koji grije vulkanska lava. Poslije minut, dva kao da si u toplom Jadranu. Zapravo, ovdje je kojih desetak stupnjeva Celzijusa više nego u najtoplijem dijelu današnjeg sinjeg mora uz obale Hvara, gdje se bilježi 29 stupnjeva.

...Ma, što je čovjek proklet. Dok slušam Irenino oduševljenje, sa, mislili smo, totalnom fulom oko planiranog odmora, ponovo raste ljubomora u meni. Stalno sam na pogrešnim mjestima! Jedino me tješi da na Islandu nije  sve baš tako bajno. Posebno cijene. Veće su od prosječno europskih i regionalnih za četiri,pet puta. Samo su benzin i energija jeftiniji. Tamo  grijanje radi i zimi i ljeti...

I tako o malom otoku izgubljenom u susjedstvu polarnog kruga najbolje će kazivati ove slike, što su ih  ulentrali Irena i ekipa. To kao da je njihov doprinos u hlađenju našeg zapaljivog regiona i  borbi protiv poludjelih stupnjeva. 

A i moj pokušaj da  dokažem da uvijek nije najbolje gdje je najljepše, niti je najgore tamo gdje najružnije.